REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-230/2020-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BĐ iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik iz Požege, protiv I. tuženice NĐ iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), II. tuženika HĐ iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa punomoćnica Marina Gregurić-Blekić, odvjetnica iz Požege i III. tuženika OĐ iz [adresa], sada nepoznatog prebivališta i boravišta i zastupanog po privremenom zastupniku Ivanu Dundoviću, odvjetniku iz Požege, radi utvrđenja da je tužitelj suvlasnik nekretnine i da u ostavinu ne ulazi suvlasnički dio nekretnine, odlučujući o prijedlogu II. tuženika da mu se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-266/2018-2 od 26. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi posl. br. P-57/2016-49 od 6. studenoga 2017., u sjednici održanoj 18. lipnja 2024.,
r i j e š i o j e:
II. tuženiku se dopušta revizija protiv dijela presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-266/2018-2 od 26. rujna 2019. u odluci kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja, a sve u odnosu na u njegovom prijedlogu za dopuštenje revizije naznačena pitanja:
1. „Može li se pravo (su)vlasništva na zgradi i zemljištu steći dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ako vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine nije tako odredio? Da li je nužno postojanje sporazuma o tome da će se tim poslovima steći pravo suvlasništva nekretnine i u točno kojem omjeru (dijelu)?“
2. „Može li ostaviteljev potomak koji je s ostaviteljem živio u zajednici te je svojim radom ili davanjima pridonio da se njegova imovina poveća, na osnovu toga steći pravo na suvlasnički dio zgrade i zemljišta ili ima samo pravo na onoliki dio ostavine koji odgovara vrijednosti za koju se njegovim doprinosom imovina povećavala dok su živjeli u zajednici?“.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe I. tuženice i II. tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda:
- u točki I. izreke, u odluci kojom je utvrđeno da je tužitelj „suvlasnik u 5/16 dijela nekretnine upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja se sastoji od k. č. br. [katastarska čestica], oranice u mjestu od 991 m2“ - te odluci kojom su tuženici obvezani to „priznati i izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva u 5/16 dijela, a koju će u slučaju neizdavanja zamijeniti presuda“,
- u točki II. izreke, u odluci kojom je utvrđeno da „u ostavinu iza pokojne UĐ iz [adresa], ne ulazi 5/16 dijela nekretnine upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja se sastoji od k. č. br. [katastarska čestica], oranice u mjestu od 991 m2 u naravi kuća i dvorište u [adresa]“,
- u točki III. izreke, u odluci kojom su tuženici obvezani tužitelju naknaditi parnični trošak od 9.531,25 kn.
2. II. tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu postavio pitanja:
1./ „Može li se pravo (su)vlasništva na zgradi i zemljištu steći dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ako vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine nije tako odredio? Da li je nužno postojanje sporazuma o tome da će se tim poslovima steći pravo suvlasništva nekretnine i u točno kojem omjeru (dijelu)?“
2./ „Može li ostaviteljev potomak koji je s ostaviteljem živio u zajednici te je svojim radom ili davanjima pridonio da se njegova imovina poveća, na osnovu toga steći pravo na suvlasnički dio zgrade i zemljišta ili ima samo pravo na onoliki dio ostavine koji odgovara vrijednosti a koja se njegovim doprinosom imovina povećavala dok su živjeli u zajednici?“.
3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
4. Prijedlog je osnovan.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 26. rujna 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka.“), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju „protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.“.
6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: „U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.“,
- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
7. U prijedlogu II. tuženika postavljena pitanja valja sagledati imajući na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na „različitu“ sudsku praksu) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.
8. Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije.“ - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu II. tuženika postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje postoji (u svezi sa shvaćanjima koja je revizijski sud primjerice izrazio u svojim odlukama posl. br. Rev 3784/1993 od l. lipnja 1995., Rev 455/1992 od 30. travnja 1992., Rev 2663/87 od 1. rujna 1988., Gž 3040/75 od 24. travnja 1976., Rev 316/1995-2 od 30. studenoga 1995.; Rev 246/2012-2 od 11. travnja 2018., Rev 890/1992-2 od 7. srpnja 1992.) ili se može očekivati neujednačena i nesigurna praksa.
8.1. Pritom, predmet ovoga spora ne valja gledati kroz odredbe čl. 75. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13 - dalje: ZN) kako glase:
- stavak 1. - neovisno o svom nasljednom pravu ostaviteljev potomak koji je s ostaviteljem živio u zajednici te je svojim radom ili davanjima pridonio da se njegova imovina poveća, časom njegove smrti stječe pravo na onoliki dio ostavine koji odgovara vrijednosti za koju se njegovim doprinosom imovina povećala dok su živjeli u zajednici,
- stavak 2. - tako izdvojeni dio ne spada u ostavinu te se ne uzima u račun pri izračunavanju nužnog dijela niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio i
- stavak 3. - pravo iz stavka 1. ostvaruje se samo na zahtjev ovlaštenika, a pravo na podnošenje zahtjeva prestaje pet godina od dana otvaranja nasljedstva.
Tužitelj ne tvrdi da je svojim radom ili davanjima pridonio da se imovina ostavitelja (dakle: sva) poveća: on nedvosmisleno tvrdi nešto drugo, konkretno, prema stanju spisa:
„...Pored izgradnje stana u potkrovlju kuće tužitelj je napravio i dvorišne zgrade i nadstrešnice pa je tako izgradio sa sjeverne strane nekretnine veliku šupu dimenzija 10 x 5 m i u njoj sagradio pecalo i štalu dimenzija 8 x 4 m. Tužitelj je cijelo vrijeme brinuo o majci, pomagao da održava svoj dio kuće u kojoj živi, redovno bojao stolariju u tom dijelu kuće, žbukao zidove i popravljao i stavljao pločice gdje je to bilo potrebno popraviti. Kako je tužitelj svojim vlastitim sredstvima izgradio cijelu gornju etažu kuće i druge dvorišne zgrade jasno je da je tužitelj tom gradnjom ujedno stekao i vlasništvo ½ dijela navedene nekretnine koji se vodi na majci UĐ. Budući tuženici za sada tužitelju osporavaju da je vlastitim sredstvima izgradio navedeni dio kuće i dvorišne zgrade, odnosno osporavaju mu da je stvarni vlasnik navedenog dijela nekretnine...“
Dakle, on tvrdi (a tako je i formulirao zahtjev) da je u suglasnosti sa roditeljima dogradio kuću i time postao vlasnikom toga sagrađenog dijela - koji čini prijeporni suvlasnički dio zgrade, a ne da je pridonio da se imovina (sva) ostavitelja poveća.
To što on drži da pravnu osnovu takvom njegovom traženju, sa tim činjenicama, daje odredba članka 75. Zakona o nasljeđivanju, ne vezuje sud: „sud poznaje pravo“ i primjenjuje takvo, njemu poznato - a nije vezan uz materijalno pravo kojeg stranka sugerira prihvatiti.
Ovdje nije sporno da u primjeni čl. 75. ZN-a nije potrebna prijeporna suglasnost za stjecanje „dijela ostavine koji odgovara vrijednosti za koju se njegovim doprinosom imovina povećala“, ali ona je potrebna kada se o predmetu spora odlučuje po pravu o stjecanju suvlasništva dogradnjom ili adaptacijom.
9. Pravilnim je time za zaključiti:
- da u odnosu na u prijedlogu postavljena pitanja postoje pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za ujednačavanje primjene prava i preispitivanje sudske prakse po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (u ostvarenju svrhe: „osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni),
- da su (time) u odnosu na ta pitanja nastali uvjeti za dopuštenje revizije: sve kako bi se povodom revizije mogla preispitati osporena presuda.
10. Stoga, a imajući na umu da su tuženici, kao zakonski nasljednici iste ostaviteljice, u parničnom postupku kakav je ovaj, nužni jedinstveni suparničari, valjalo je odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 387. st. 4. i 6. ZPP-a).
Zagreb, 18. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
