REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-611/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. M., OIB ... iz R., kojeg zastupa punomoćnica D. M., odvjetnica u R., protiv tuženika A. b. d.d., OIB ..., Z., kao pravni slijednik H. A. A. b. d.d., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u R., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3990/2022-2 od 28. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3044/2019-33 od 12. srpnja 2022., u sjednici održanoj 18. lipnja 2024.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3990/2022-2 od 28. ožujka 2023. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3044/2019-33 od 12. srpnja 2022., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 2., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306-11/2006 zaključen 5. siječnja 2006. i solemniziran 5. siječnja 2006. od strane javnog bilježnika M. G. D. posl.br. OU- 20/2006. U točki II. naloženo je tuženiku isplatiti iznos od 3.108,37 kn (412,55 EUR- a) na ime preplaćene kamate uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. U točki III. naloženo je tuženiku isplatiti iznos od 10.055,87 kn (1.334,64 EUR-a) na ime preplaćenih tečajnih razlika uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. U točki IV. naloženo je tuženiku naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 12.250,00 kn (1.625,85 EUR-a) sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.000,00 kn (265,45 EUR-a), zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan. U točki V. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 10.312,50 kn (1.368,70 EUR-a) kao neosnovan.

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3044/2019-33 od 12. srpnja 2022. u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-3636/2023 od 29. studenoga 2023. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Protivi li se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003), a posebice stavku 4. ovoga članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovora o kreditu denominiranog u CHF ) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP-a). Traži trošak za sastav revizije i sudske pristojbe na reviziju.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja-potrošača za utvrđenje ništetnim određenih odredbi čl. 2., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 3.108,37 kn (412,55 EUR-a) i 10.055,87 kn (1.334,64 EUR-a) sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose.

8. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili da je:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita dana 5. siječnja 2006. zaključila ugovor o kreditu broj 306-11/2006 (solemniziran istog dana) s pravnim prednikom tuženika H. A. A. B. d.d., a sada A. b. d.d.

- tužiteljici je odobren kredit u visini 15.936,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Banke važećem na dan korištenja kredita

- kredit je odobren za kupovinu novog motornog vozila s rokom otplate od 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu

- kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora iznosila 5,250% godišnje, a efektivna kamatna stopa iznosila je 5,860%

- iznos anuiteta prilikom ugovaranja u valuti iznosio je 227,11 CHF , a na dan puštanja kredita iznos anuiteta je 1.082,18 kn

- da je banka u periodu otplate kredita četiri puta mijenjala kamatnu stopu

- da je kredit otplaćen u cijelosti 31. siječnja 2013.

9. Nižestupanjski sudovi su se u pobijanim presudama pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.(kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.). kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o promijeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe te da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09,79/09, 89/09, 133/09 - dalje: ZZP) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO/05).

10. Slijedom iznesenog pozivom na odredbe čl. 1111. do 1120. ZOO nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP-a).

12. Tuženik naznačenim pitanjem osporava je li dovoljno da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, bez provođenja kontradiktornog postupka o tome je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita te je li ga upozorila kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njene kreditne obveze, iako na tu okolnosti nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženik predložio upravo na okolnosti pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdio da je već u odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka osporavao izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, te da je između ostalih navoda, isticao da je „prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja…“ te da je na tu okolnost predloženo saslušati radnika tuženika J. Š.

13. Tuženik smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu sa odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a.

14. Prema navedenom potrebno je dati odgovor na pitanje može li tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku.

15. Članak 81. ZZP-a glasi:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorene odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom postupku, odbijeni su dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

17. U ovom postupku tuženik je predlagao dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, te da mu je sud morao omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranom ili standardnom ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijestio spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućenom dokazivanje o protivnom. (tako i Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023.)

19. Naprijed navedeno pravno shvaćanje podudarno je je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

„…banka može predložiti da se na okolnosti obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije obaviješten o parametrima primjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pri tom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuje da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti… Kad na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dana, i jesu li, ako su doista dane obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati „informiranim“ sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom , nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije , br. 39804/06, 27.presuda od 23. listopada 2008.)…U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikada nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)“.

20. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.

21. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„U pojedinačnim postupcima, u kojima se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne može se zaključak suda temeljiti na tome da je tuženik propustio informirati tužitelja o posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, ako se na tu okolnost nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.“

22. U konkretnom slučaju, tuženik je na okolnosti pojedinačnog pregovaranja predložio saslušati radnika tuženika J. Š. upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, jer je tvrdio da je „…prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule , kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja….“ a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, te su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbu čl. 81. st. 4. ZZP-a.

23. Ovdje valja reći, da tuženik u reviziji ističe i povredu prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, iako mu revizija nije dopuštena u odnosu na povredu prava, pa revizija u tom dijelu nije razmatrana u smislu odredbe članka 391. stavka 3. ZPP-a.

24. Na temelju svega naprijed navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu članka 391. stavka 7. ZPP-a.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP-a.

Zagreb, 18. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.