REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1966/2019-11
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. C., OIB ... iz S., , kojeg zastupa punomoćnik V. R., odvjetnik u S., protiv I. tuženice M. S., OIB ... iz Z., , koju zastupa punomoćnik Z. Š., odvjetnik u Z. i II. tuženika H. o. k.d.d., OIB ... iz Z., , kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1978/2017-2 od 13. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3270/15-25 od 22. svibnja 2017., u sjednici održanoj 18. lipnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1978/2017-2 od 13. prosinca 2018. i Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3270/15-25 od 22. svibnja 2017. te se u predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 3.941.425,07 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke) te je odlučeno o troškovima postupka (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog za preinačenjem pobijane presude, odnosno ukidanjem nižestupanjskih presuda i vraćanjem predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu uz naknadu troškova revizije.
4. U odgovoru na reviziju II. tuženik se istoj protivi i predlaže je odbiti uz naknadu troška odgovora na reviziju. I. tuženica na reviziju nije odgovorila.
5. Revizija je osnovana.
6. Predmet ovoga spora jest zahtjev tužitelja za naknadu štete protiv I. tuženice kao njegove ranije punomoćnice-odvjetnice i II. tuženika kao osiguratelja od odgovornosti za rad I. tuženice.
7. Sud prvoga stupnja u bitnome polazi od činjenice, a što između stranaka i nije sporno, da je tužitelj vodio radni spor protiv svoga poslodavca S. H. d.d. te da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj P-559/09 odluka o prestanku radnog odnosa utvrđena nedopuštenom, naložen povratak tužitelja na radno mjesto te naložena isplata plaća u iznosu od 1.890.884,54 kune i naknada parničnog troška. Isto tako nije sporno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem i presudom broj Revr-1399/13 od 7. svibnja 2014. ukinuo nižestupanjske presude u dijelu zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti otkaza i u tom dijelu tužbu odbacio, dok je iste preinačio i odbio dio tužbenog zahtjeva za vraćanje na rad i isplatu zaostalih plaća te je odbio zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka. To iz razloga što je tužba podnesena izvan zakonom propisanog roka.
8. Sud prvoga stupnja u bitnome zaključuje da je tužitelj trebao dokazati da bi doista uspio u postupku na način da bi revizija tamo tuženika bila odbijena i da bi time nižestupanjske presude bile potvrđene. Nadalje zaključuje da je tuženik u tom sporu u reviziji, osim prigovora prekluzije, isticao i druge revizijske razloge, koje opširno pobraja. Slijedom toga zaključuje da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da bi u revizijskom postupku doista uspio i da bi svi prigovori tamo tuženika bili ocijenjeni neosnovanim. Pri tome zaključuje i da bi šteta tužitelju nastala samo ukoliko bi isti u revizijskom postupku uspio, pa kako to nije dokazao tako nije dokazao niti postojanje uzročne veze.
9. Sud drugoga stupnja prihvaća utvrđenja i zaključke suda prvoga stupnja o tome da bi šteta tužitelju nastala samo ako bi isti u revizijskom postupku uspio pri čemu naglašava da je tamo tuženik osim prigovora prekluzije isticao još sedam revizijskih razloga te da tužitelj u tom pravcu nije predlagao dokaze na okolnost mogućeg uspjeha u revizijskom postupku. Pored toga, sud drugoga stupnja i zaključuje da je s obzirom na pravno shvaćanje ovoga suda doneseno na sjednici Građanskog odjela upitno je li došlo do prekluzije prava te zaključuje da je tužitelj trebao poslušati savjet I. tuženice kao svoje odvjetnice i podnijeti tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Konačno i zaključuje da, s obzirom na to, nema odgovornosti
I. tuženice.
10. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda nižestupanjski sudovi polazili su od pogrešnog pravnog shvaćanja koje se ogleda u tome da je tužitelj trebao u ovom postupku dokazati da bi uspio u postupku revizije. Naime, nedvojbeno jest da je tužitelj u trenutku podnošenja revizije raspolagao pravomoćnom presudom kojom je njegov zahtjev prihvaćen. Međutim, donošenjem odluke ovoga suda nastala je drugačija pravna pozicija tužitelja jer je tužba dijelom odbačena, a dijelom je zahtjev odbijen zbog toga što je ovaj sud utvrdio prekluziju prava na podnošenje tužbe u tom predmetu. Dakle, u vrijeme podnošenja ove tužbe u pravnom smislu više ne postoje ranije presude kojima je odlučivano o radnopravnom statusu tužitelja. Postoji jedino odluka ovoga suda kojom je utvrđena prekluzija prava na podnošenje tužbe. U takvoj situaciji tužitelj ne treba dokazivati da bi uspio u revizijskom stadiju postupka, kako to pogrešno zaključuju nižestupanjski sudovi, već je potrebno utvrđivati bi li tužitelj uspio u svom radnopravnom sporu da nije bilo prekluzije prava na podnošenje tužbe u ranijem postupku. Naime, odlukom ovoga suda jasno je utvrđeno da je nastupila prekluzija prava tužitelja na podnošenje tužbe. Dakle, problematiku ovoga spora treba sagledavati s pozicije mogućeg uspjeha tužitelja u radnopravnom sporu te u tom smislu odlučivati o tome je li tužitelj tako nešto dokazao ili nije. Drugim riječima, ne može se u ovom postupku ispitivati moguća osnovanost ili neosnovanost revizije povodom koje je došlo do ovakve pravne situacije, već utvrđivati bi li tužitelj u tom, radnom, sporu uspio i da do prekluzije nije došlo.
11. U prilog gore navedenom shvaćanju govori i pravno shvaćanje ovoga suda iz odluke donesene povodom revizije po dopuštenju broj Rev-296/2022-2 od 23. ožujka 2022. prema kojem:
„da bi postojala odštetna odgovornost odvjetnika i njegovog osiguratelja zbog povrede ugovorne obveze iz ugovora o nalogu koji se sastoji u pravilnom, savjesnom stručnom i po pravilima struke zastupanju pred sudom pored činjenice da je tužitelj uslijed nekog propusta punomoćnika izgubio spor i stoga mu je nastala šteta..., da bi se utvrdila odštetna odgovornost sudovi moraju radi utvrđenja uzročno-posljedične veze u toj parnici utvrditi bi li tužitelj uspio u sporu i da nije bilo propusta u zastupanju“.
12. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova nisu utvrđivane sve odlučne činjenice u smislu gore iznesenoga, a niti je o njima i u skladu s iznesenim zaključivano o tome što je tijekom ovog postupka dokazano, a što nije.
13. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ovoga rješenja.
14. Odluka o troškovima revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.
15. U nastavku postupka će prvostupanjski sud postupiti sukladno uputama i pravnom shvaćanju iz ove odluke i nakon toga donijeti novu, zakonitu odluku.
Zagreb, 18. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
