Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2471/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja A. M. /OIB: …/, S. H., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. p. b. d.d. /OIB: …/, Z., kojeg zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5881/2021-10 od 28. lipnja 2022., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj P-5881/2021-17 od 28. veljače 2023., u sjednici održanoj 18. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5881/2021-10 od 28. lipnja 2022., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-5881/2021-17 od 28. veljače 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom ispravljenom presudom utvrđena je ništetna odredba članka 10.1. Ugovora o kreditu, broj …, sklopljenog dana 31.01.2007. godine, između tužitelja, A. M. iz S. H. i tuženika, N. h. b. d.d. (tada V. d.d.), koja glasi: ''Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.’’ (stavak I. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.732,63 kn/362,68 eura[1] sa zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 2012. do isplate (stavak II. izreke) te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu do 3.681,25 kn/488,59 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2023. do isplate, sve po stopi pobliže određenoj kao u izreci (stavak III. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlažući njezinu preinaku, sukladno navodima žalbe, podredno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10.1. Ugovora o kreditu broj …, sklopljenog dana 31. siječnja 2007., između tužitelja i pravnog prednika tuženika (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) koja glasi: '' Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“ te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 2.732,63 kn/362,68 eura, kojeg je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, uslijed prijevremene otplate kredita.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

7. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

8. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03, 46/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09 i 78/12, u daljnjem tekstu: ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8.1. Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

8.2. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

9. Pravilno je zaključio sud prvog stupnja, analizirajući odredbu čl. 10.1. Ugovora o kreditu da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti (presuda Suda EU broj C 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kojom je utvrđen točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ). Predmetom presudom je također utvrđeno da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

9.1. U presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge, koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

10. Nadalje, odredba čl. 10.1. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 2.732,63 kn/362,68 eura nepoštena je ugovorna odredba, budući da se o istoj, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a, nije pojedinačno pregovaralo, što nesporno proizlazi iz iskaza tužitelja, koju odredbu je nesporno unaprijed formulirao tuženik (kao trgovac), zbog čega tužitelj (kao potrošač) nije imao, niti je mogao imati utjecaja na njezin sadržaj tek kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

11. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova za naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita to je pravilno primijenjeno materijalno pravo na način da je utvrđena ništetnom odredba čl. 10.1. Ugovora o kreditu, kojom je ista regulirana te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.732,63 kn/362,68 eura (čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima /“Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08. i 125/11., u daljnjem tekstu: ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO-a, čl. 29. st. 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a), budući da se tuženik, imajući u vidu prednja utvrđenja, ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

12. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude Aziz, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

13. Na žalbene navode kojima se upire na pogrešan zaključak suda prvog stupnja u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30. siječnja 2020. izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je u ovoj pravnoj stvari predmet tužbenog zahtjeva bio i utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10.1. Ugovora o kreditu, to znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći pa je stoga bez pravnog uporišta pozivanje tuženika na primjenu odredbe čl. 225. ZOO-a, kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarijevanja, kao niti na činjenicu da bi zastara trebala početi teći od dana kada je izvršeno plaćanje.

14. I odluka o parničnom trošku pravilna je u osnovi i visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u vezi s Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22).

15. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe, jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

16. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a za stavak I. i čl. 166. st. 1. ZPP-a za stavak II.)

U Zagrebu 18. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac, v.r.