Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1016/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Dariji Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. V. iz G., OIB …, zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u S., protiv tuženika Z. b. d.d., OIB …, iz Z., zastupane po punomoćniku K. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M., K. & p. d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini, poslovni broj P-206/2023-2, 8. siječnja 2024., 18. lipnja 2024.
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba tužitelja, ukida rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini, poslovni broj P-206/2023-2, 8. siječnja 2024. te se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovan postupak.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem, a po prigovoru tuženika prvostupanjski sud oglasio se mjesno nenadležnim za suđenje te je odlučio da će se nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet ustupiti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu (toč. I. i II. izreke).
2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog žalbenih razloga određenih odredbom čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22, 114/22 u daljnjem tekstu: ZPP) uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači rješenje sukladno žalbenim navodima, odnosno isto ukine.
3. Žalba je osnovana.
4. Žalba tužitelja je osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Iz stanja spisa proizlazi da je predmet spora tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženice, na temelju tvrdnje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 27. srpnja 2006. (tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor), zahtjeva isplatu iznosa od 3.776,74 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
6.1. Po prigovoru tuženice, sud prvog stupnja oglasio se mjesno nenadležnim uz obrazloženje da su stranke sklopljenim Ugovorom o kreditu (čl. 16.), izričito ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke, odnosno prema sjedištu podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice, slijedom čega je na temelju odredaba čl. 46., čl. 48. ZPP-a, odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.
7. Žalbenim navodima tužitelj ukazuje na to da je u konkretnom slučaju bilo potrebno primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača kojim je implementirana Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva), o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, uz tvrdnju da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, tako da stranke nisu pregovarale o njegovim odredbama, pa tako niti o odredbi o mjesnoj nadležnosti koja predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, sve imajući u vidu da je tužitelj iz G..
8. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio Općinskom sudu u S., uz naznaku adrese svoga prebivališta u G., s time da je iz predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je isti sklopljen u V. G. (l. 7 spisa).
9. Valja reći da su odredbe Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva), na koju Direktivu se poziva i tužitelj u žalbi, i to odredbe čl. 1. st. 3. koje reguliraju nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, implementirane u zakonodavstvo Republike Hrvatske te su ugrađene i u naš Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (Ugovor je sklopljen 4. ožujka 2005.), s tima da je i kasniji istoimeni Zakon iz 2014. ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), ovu stvar regulirao sadržajno jednako, kao i sada važeći Zakon o zaštiti potrošača iz 2022. ("Narodne novine", broj: 19/22 i 59/23, dalje: ZZP/14). Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.
10. Nadalje, odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
11. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03, kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
12. Iz obrazloženja pobijane odluke slijedi da povodom rečenog prigovora tuženice sud prvog stupnja nije imao u vidu:
- da se čl. 1. st. 3. Direktive reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,
- da opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja,
- da su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj,
- da je protivno načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženica sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.
13. Nadalje, sukladno praksi Suda Europske unije (C-240/98 do C-244/98), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira na to radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama i da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke - da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
14. Ukoliko se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o prorogaciji nadležnosti predmetnog Ugovora, tada je takva ugovorna odredba ništetna, na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03, pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženice nikada nije niti postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc).
15. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, suprotno pravnom shvaćanju suda prvog stupanja, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe (čl. 59. ZPP-a), prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
16. Stoga, imajući u vidu odredbu čl. 16. Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora izričito ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke (koja odredba je formulirana od strane Banke, kao trgovca, i nije bila posebno pregovarana, tako da potrošač na njezin sadržaj nije imao utjecaja), valjalo je u naprijed izloženom smislu razmotriti uzrokuje li takva odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i od kakvog je navedeno utjecaja na valjanost prorogacijske klauzule u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP-a, na što tužitelj žalbenim navodima osnovano upire.
17. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije ispitao postoje li razlozi za mjesnu nadležnost Općinskog suda u Glini, prema mjestu boravišta tužitelja kao potrošača ili jesu li ispunjene pretpostavke za izberivu nadležnost tog suda, to je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, uvažiti žalbu tužitelja, ukinuti pobijano rješenje i vratiti predmet na ponovan postupak istom sudu prvog stupnja, u kojem je taj sud dužan raspraviti naprijed navedene odlučne činjenice, a nakon toga, o prigovoru tuženice ponovo odlučiti, tako što će donijeti novu odluku u skladu s pravnim shvaćanjima ovog suda.
U Zagrebu, 18. lipnja 2024.
Sutkinja:
Darija Horvat, v.r.
