REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1763/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice M. N. iz B., Republika Srbija (OIB: ...), 2. tužiteljice M. S., A., New Zealand (OIB: ...) i 3. tužiteljice I. V. iz B., Republika Srbija (OIB: ...), sve zastupane po punomoćniku B. B., odvjetniku iz S., protiv 1. tuženika D. V. iz K. S. (OIB: ...) i 2. tuženice G. D. iz K. S. (OIB: ...), oboje zastupanih po punomoćniku M. P., odvjetniku iz K. S., radi premještanja služnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljica da im se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3339/2021-2 od 30. studenoga 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-4816/19 od 23. travnja 2021., u sjednici održanoj 18. lipnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužiteljica za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljica kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni zahtjevi tužiteljica:

- na obvezivanje tuženika „solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe porušiti put na čest. zem. 889/2 k.o. K. S., ukloniti sav građevinski materijal sa te čestice i na južnoj granici iste podignuti porušenu kamenu podzidu, te se ubuduće kaniti bilo kakvog pačanja u tu nekretninu“,

- na utvrđenje („s tim“) da se „put premiješta na poziciju uz istočnu stranu i granicu čest. zem. 885/2 k.o. K. S. u širini od 1 m. Ukoliko tuženici sami ne izvrše prednje radnje ovlašteni su tužitelji to učiniti na trošak tuženika.“,

- na obvezivanje tuženika „solidarno isplatiti tužiteljicama iznos od 0,12 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na taj iznos teče od dana 1. kolovoza 1976. godine do isplate“,

- na obvezivanje tuženika „solidarno i pod prijetnjom ovrhe plaćati tužiteljicama iznos od 1.000,00 kn mjesečno počev od 1. svibnja 2018. godine pa ubuduće, i to do svakog 15-og dana u mjesecu za tekući mjesec“, sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama koje na svaki dospjeli a neisplaćeni iznos teku od dana svakog pojedinog mjesečnog dospijeća do dana isplate,

- na obvezivanje tuženika „solidarno, ukoliko se opru tužbi, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljicama parnični trošak“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude pa do isplate,

dok su tužiteljice obvezane naknaditi tuženicima prouzrokovani parnični trošak od 7.125,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Tužiteljice su podnijele prijedlog da im se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa su u prijedlogu postavile pitanja:

1./ „Da li je sud vezan za činjenični supstrat tužbe ili pravnu osnovu tužbenog zahtjeva odnosno treba li sud prije donošenja odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utvrditi sve činjenice koje bi mogle biti mjerodavne sa stajališta svakog zamislivog pravnog temelja za onaj zahtjev koji je tužitelj postavio svojom tužbom?“

2./ „Da li je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada obrazloženje donesene odluke ne sadrži postupovni propis temeljem kojeg je sud postupao u konkretnom parničnom predmetu odnosno kada je primijenio pogrešni postupovni propis (u konkretnoj pravnoj stvari tužba je podnesena 1982. godine dok je pobijana odluka donesena 2021. godine)?“

3./ „Ima li vlasnik poslužne nekretnine pravo na naknadu (i ako ima na kakav vid naknade) radi izvršavanja prava služnosti u korist povlasne nekretnine, ako je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je pravac služnosti puta preko poslužne nekretnine iznimno tegoban te da je zbog tog pravca znatno umanjena vrijednost poslužne nekretnine?“

Drže da u svezi prvog pitanja „odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, a što je razvidno iz sljedećih odluka Vrhovnog suda: Rev1723/1991- 2, Rev 2031/2010-2, Rev 2649/1991, Revt 80/2006-2, Rev 454/2011-2.“, a da je u svezi drugog i trećeg pitanja „riječ o pravnim pitanjima o kojima nema prakse revizijskog suda.“

3. Tuženici nisu odgovorili na prijedlog za dopuštenje revizije.

4. Prijedlog tužiteljica nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 30. studenoga 2021., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka.“), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju „protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.“.

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: „U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona...“,

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

7. Pritom u svijetlu tih odredaba treba imati na umu da one predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi ali i (ovdje relevantno) određeno izloženih razloga zbog kojih predlagatelj smatra da je postavljeno pitanje važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, kao i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi revizijskog suda ili drugostupanjskih sudova ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost prijedloga zbog njegove specifičnosti - a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju prijedloga: predlagatelj mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo prijedloga - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima ga temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj reviziji ako bi bila dopuštena - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

8. Od toga polazeći, iako su predlagateljice u prijedlogu naznačile tri pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

8.1. da prvo u njemu postavljeno pitanje nije dovoljno određeno niti dovoljno jasno obrazloženo - sa dostatnim i razumnim razlozima iz kojih bi se nedvosmisleno moglo zaključiti na što se odnosi i što se njime nastoji ukazati: toliko da bi se na njega mogao dati smisleni i konkretan odgovor. To sve kraj jasnih odredaba ZPP-a koje uređuju na čemu se sudska odluka mora temeljiti, i to:

- odredbe čl. 2. st. 1., prema kojoj: „U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.“,

- odredaba čl. 7., prema kojima: (stavak 1.) „Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.“, (stavak 2.) „Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno.“, (stavak 3.), „Sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne.“,

- odredbe čl. 8. stavak 1., prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“,

a koje sudu ne daju ovlast a pogotovo ne obvezu učiniti ono što tužiteljice tim prvim pitanjem sugeriraju prihvatiti: „utvrditi sve činjenice koje bi mogle biti mjerodavne sa stajališta svakog zamislivog pravnog temelja za onaj zahtjev koji je tužitelj postavio svojom tužbom“ ili pak samovoljno i arbitrarno odlučiti što bi se u postupku trebalo utvrditi i provoditi.

Pritom odluke na koje se predlagateljice pozivaju u prijedlogu u svezi toga pitanja, nalazeći da su usporedive sa ovdje osporenom presudom, sa ovom nisu u ničemu usporedive: osporena presuda nije temeljena na shvaćanjima koja bi u ičemu bila u suprotnosti sa shvaćanjima izraženim u tim odlukama (obzirom da je svaka temeljena na činjeničnim i pravnim, posebno procesnim okolnostima konkretnog slučaja, onog na koje se pojedinačno svaka odluka odnosi, a osporena presuda, za razliku od ovih, temeljena je na njima neusporedivom utvrđenju, onome kojeg revizijski sud mora respektirati - bez ovlasti da ga, kao po naravi činjeničnog, preispituje).

Kod toga valja uvažiti da sud nije vezan (kako to tužiteljice u jednom dijelu svoga prijedloga pravilno i navode) pravnom osnovom na kojoj stranka temelji svoje traženje. Ta osnova zaista ne vezuje sud: „sud poznaje pravo“ i primjenjuje takvo, njemu poznato - a nije vezan uz materijalno pravo kojeg stranka sugerira prihvatiti. Međutim, to ovdje nije niti sporno. Sud je vezan činjenicama na kojima stranka temelji svoje traženje i sadržajem zahtjeva stranke - i ne može suditi o onome što stranka nije tražila, o nekom drugom vidu naknade, za suđenje o kojem vidu su relevantne druge činjenice - a ne one na koje se stranka pozvala.

8.2. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi bar drugo i treće u njemu naznačeno pitanje - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za (kumulativno odlučno za dopuštenje revizije) osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti tih pitanja, a te razloge ne mogu nadomjestiti samo tvrdnje predlagateljica o počinjenim postupovnim povredama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava - sa konstatacijom da o tim pitanjima ne postoji praksa revizijskog suda.

8.3. konkretno, da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja (dakle: i prvog) ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP- a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje revizijskog suda ili drugostupanjskih sudova koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke (dakle: shvaćanje nekog drugog suda iz odluke koja bi bila konkretizirana, sve kako bi se njezina usporedba sa ovdje osporenom odlukom mogla provjeriti), ili da se o njima uopće i može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

8.4. da podneseni prijedlog ovaj sud može razmatrati samo u granicama u njemu postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagateljice obrazlažu (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa da (sukladno tome) ne može u svezi tih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan postavljenih pitanja) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

8.5. da se postavljena pitanja odnose samo na specifične okolnosti ovoga slučaja, i to kako ih predlagateljice (a ne i sudovi) „vide“.

9. Prethodno navedeno pod točkama 8. do 8.5. treba sagledati uvažavajući:

9.1. da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljice smatraju da bi ono što ističu u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljica - i da time pogoduje jednoj stranki),

9.2. da se ovaj postupak, takav, po svojoj prirodi, ne može poistovjetiti ili približiti oglednom postupku kojeg uređuju odredbe čl. 502.i do 502.n ZPP-a, a (tek) u kojemu bi (jer je to samo njemu svojstveno) Vrhovni sud Republike Hrvatske imao ovlasti i mogao odlučivati (izraziti shvaćanje) u slučaju kakav je ovdje - o pitanjima koje predlagateljice drže važnim za jedinstvenu primjenu prava u situaciji kada ne postoji (bar na to one ovdje ne ukazuju kod drugog i trećeg u prijedlogu naznačenog pitanja) nesigurna i neujednačena sudska praksa.

10. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

10.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i obrazložena razlozima važnosti te obzirom i na situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

11. Stoga je prijedlog tužiteljica za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u „pretjerani formalizam“, kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga - a koje odredbe ne valja relativizirati i pretvoriti u nešto drugo, u ono što ZPP nije predvidio niti htio) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

Zagreb, 18. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.  sc.  Jadranko  Jug, v.r.