REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-3604/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik K. L., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž- 4703/18-2 od 11. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pn-1580/16-132 od 6. srpnja 2018., ispravljena rješenjem istoga suda br. Pn-1580/16-135 od 16. srpnja 2018., u sjednici održanoj 18. lipnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužene odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja, ispravljenu rješenjem istoga suda, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 27.000,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 7. srpnja 2018. do isplate (točka I.), dok je preostali dio zahtjev u iznosu od 10.000,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom, te zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 27.000,00 kn za razdoblje od 13. siječnja 1998. do 6. svibnja 1998. odbijen (točka II.). Nadalje naloženo je tuženoj da tužitelju isplati s osnova rente dospjele iznose do 1. veljače 2018. u iznosu od 183.913,35 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci prvostupanjska presude (točka III.). Isto tako naloženo je tuženoj da tužitelju plaća rentu u mjesečnom iznosu od 645,31 kn i to počev od 1. ožujka 2018. pa nadalje, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog obroka rente do isplate (točka IV.). Isto tako tužena je obvezana tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 37.225,00 kn (točka V.).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužene i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I., III., IV. i V. izreke (točka I.). Odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je odluka u troškovima postupka u dijelu u kojem isti nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka (točka II.), a isto tako odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe (točka III.).
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužena je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se prihvatiti reviziju, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Tužitelj u odgovoru na reviziju poriče sve navode tužene, predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, te traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija tužene nije osnovana.
6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj rođen ...., te da je bio u djelatnom sastavu Hrvatske vojske od 14. siječnja 1992. do umirovljenja 31. svibnja 1994.,
- da je tužitelj stradao 14. svibnja 1992. za vrijeme obavljanja službene dužnosti u vojarni u Z. pri utovaru teških kutija s eksplozivom na kamion kada mu je kutija koju je dodao kolegi u kamion, istome iskliznula iz ruke i pala na desnu ruku, kojom prilikom je zadobio frakturu četvrtog i petog prsta desne ruke,
- da je tužitelj zbog navedene povrede, a nakon provedenog liječenja u bolnici, fizikalnoj terapiji i V. t. trpio fizičke bolove jakog intenziteta 5 dana, srednjeg 14 dana, te slabog intenziteta tri mjeseca, da je kod istog došlo do smanjenja životne aktivnosti u visini od 10 %, te je pretrpio primarni i sekundarni strah,
- da je prvostupanjski sud dosudio tužitelju zbog pretrpljenih fizičkih bolova i smanjenja životne aktivnosti ukupan iznos od 27.000,00 kn, pri čemu je vođeno računa o dobi od 35 godina tužitelja u trenutku ozljeđivanja,
- da tužena tijekom postupka nije dokazala koji iznos invalidnine tužitelj prima s osnova ove ozljede,
- da je tužitelj rješenjem MIORH-a broj HV-IN-690079 UP/I-35512/93 od 6. lipnja 1994. stekao pravo na invalidsku mirovinu, jer je kod tužitelja nastupio trajni gubitak sposobnosti za rad (opća nesposobnost za rad),
- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. D. V. proizlazi da nakon ove nezgode tužitelj više nije imao urednu funkciju desne šake, koja je njemu bila dominantna, te da između tužiteljeva stradavanja u predmetnom štetnom događaju i odlaska u mirovinu postoji uzročno-posljedična veza u visini od 50 %.
8. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su dosudili tužitelju naknadu nematerijalne i materijalne štete u smislu odredbe čl. 200. i čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO). Osim toga, tužitelju je temeljem odredbe čl. 186. i čl. 188. st. 2. ZOO u vezi sa čl. 277. st. 1. ZOO dosuđena i zatezna kamata tekuća od presuđenja na nematerijalnu štetu, odnosno od dospijeća svakog pojedinog iznosa mjesečne novčane naknade izgubljene zarade u spornom razdoblju do isplate.
9. Tužena u reviziji prije svega navodi da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP (u reviziji se pogrešno navodi st. 1.), jer da u pobijanoj presudi ne postoji razlozi temeljem kojih sudovi u pobijanim presudama smatraju da je tužitelju utvrđena opća nesposobnost za rad.
10. Revizijski sud ne nalazi da je počinjena navedena bitna povreda. Naime, iz sadržaja rješenja RH MIORH-a od 6. lipnja 1994. jasno proizlazi da je tužitelju - vojnom osiguraniku od dana 8. ožujka 1994. priznato pravo na invalidsku mirovinu jer je kod tužitelja nastupila trajna nesposobnost za djelatnu vojnu službu, odnosno opća nesposobnost za rad.
11. Tužena dalje navodi je se preostala radna sposobnost tužitelja trebala procjenjivati u odnosu na izučeno zanimanje tužitelja - elektromehaničar, a ne u odnosu na poslove koje je tužitelj obavljao prije stradavanja - djelatna vojna osoba. Prema shvaćanju revizijskog suda i za poslove elektromehičara, opće je poznato, da je potrebna spretnost ruke, a kako je tužitelju desna ruka dominantna, tada je logično da se nesposobnost za rad odnosi i na obavljanje tih poslova.
12. U situaciji kada je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu, tužitelj nije trebao tražiti posao, niti se trebao pokušavati zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, a niti je bio dužan prijavljivati se na Zavod za zapošljavanje radi traženja posla. Stoga niti ti navodi tužene nisu osnovani.
13. Nadalje tužena u reviziji ističe da je tužitelj ostvario status vojnog invalida, te je po tom osnovu primao isplate dodataka i invalidnine, te da su ti iznosi trebali biti uračunati u novčanu naknadu za ovaj oblik štete.
14. U tom dijelu valja naglasiti da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na 6. sjednici održanoj 21. studenoga 2022. zauzeo shvaćanje:
„U parnici radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje ne može se umanjivati pravična novčana naknada neimovinske štete zbog ostvarenih prava oštećenika po osnovi Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ br. 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19, 64/20, 133/20,18/22), slijedom čega nema mjesta bilo kakvom uračunavanju u nominalnom iznosu i odbijanju primanja po osnovi socijalne skrbi, niti se činjenica ostvarivanja takvih prihoda prilikom odmjeravanja visine štete zbog povrede prava osobnosti treba uzeti u obzir.“.
15. Stoga pravilno nižestupanjski sudovi nisu uračunavali, odnosno umanjivali iznose dosuđene naknade štete, a zbog isplata dodataka odnosno invalidnine koje je ostvarivao tužitelj po osnovi rješenja Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Radi navedenog u tom dijelu nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
16. Neosnovano tužena pobija i odluku o tijeku zateznih kamata na pojedine iznose izgubljene zarade. Naime, iz odluka nižestupanjskih sudova proizlazi da je vještačenjem utvrđen gubitak zarade na temelju podataka o visini izgubljene zarade u momentu kada je razlika nastala. Pri tome je financijski vještak izračunao razliku između plaće koju bi tužitelj primao i iznosa isplaćene invalidske mirovine i u tom dijelu je tužitelj dosuđeno 50 %, odnosno onaj dio izgubljene zarade koji se odnosi na povredu desne šake koju je zadobio u štetnom događaju koji je predmet ovog parničnog postupka. Stoga niti u tom dijelu nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
17. Obzirom navedeno valjalo je odbiti reviziju tužene primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
18. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.
Zagreb, 18. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
