1              Poslovni broj: Gž-2739/2023-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-2739/2023-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Tihani Pivac, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila viša sudska savjetnica-specijalist Ana Buklijaš, u pravnoj stvari tužitelja I. N. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. J., odvjetniku u Z., protiv tuženice E. & S. B. d.d. sa sjedištem u R., OIB: ..., zastupane po zakonskim zastupnicima, a ovi po punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M., K. & P. d.o.o. sa sjedištem u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv rješenja Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem P-1035/20-13 od 25. listopada 2023., dana 11. prosinca 2023.,  

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem P-1035/20-13 od 25. listopada 2023.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, kao neosnovan.

 

2.              Protiv prvostupanjskog rješenja žali se tuženica pobijajući isto zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine i vati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno preinači sukladno žalbenim navodima.

 

3.              Na žalbu nije odgovoreno.

 

4.              Žalba nije osnovana.

 

5.              Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja radi isplate novčanih iznosa koje je tužitelj preplatio tuženici po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu sklopljenog 23. veljače 2005.

 

6.              Tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti tvrdeći da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost Općinskog građanskog suda u Rijeci, i to člankom 14. Ugovora o kreditu.

 

7.              Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio prigovor tuženika navodeći da ugovor o kreditu, koji je pisan na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je pripremio tuženik, u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje: ZZP) predstavlja potrošački ugovor, a svaka odredba ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pozivajući se na odredbe članka 81. ZZP-a. Također, smatra da bi tužitelj, koji ima prebivalište u Zadru bio izvrgnut znatnim dodatnim troškovima u slučaju vođenja sudskog postupka radi zaštite svojih prava pred sudom u Rijeci (prema sjedištu tuženika-banke), obzirom na udaljenost od mjesta stanovanja.

 

8.              Žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u pitanje zakonitost pobijanog rješenja.

 

9.              Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovnog broja Grl-143/2019-2 od dana 11. prosinca 2019., kao i u odluci poslovnog broj GrI-1266/20, iznio pravno shvaćanje prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 i 52/16), mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (neovisno o tome je li poslovna jedinica upisana u sudski registar).

 

10.              Također, na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom on line 5. studenog 2020., zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje

 

"Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti."

 

11.              Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj dana 29. siječnja 2020., a isto je dopunjeno na sjednici održanoj 13. listopada 2020. prihvaćenim pravnim shvaćanjem:

"Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od 3 sata).

 

12.              U konkretnom slučaju, obzirom da se o odredbi članka 12. Ugovora  nije pojedinačno pregovaralo te da bi tužitelj zbog udaljenosti između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke) bilo izvrgnut znatnim dodatnim troškovima, vodeći računa o svim relevantnim okolnostima, u skladu s citiranim pravnim shvaćanjem, ovaj sud cijeni da je pravilno prvostupanjski sud pobijanim rješenjem odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru kao neosnovan, ocjenjujući da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti, sadržana u Ugovoru o kreditu kojeg su stranke sklopile, nepoštena.

 

13.              Naime, sud je na temelju iskaza tužitelja kao stranke u predmetnom postupku te rezultata raspravljanja utvrdio sve odlučne okolnosti koje utječu na (ne)poštenost prorogacijske klauzule, detaljno utvrđujući imovno stanje tužitelja i mogućnosti njegovog sudjelovanja u postupku s obzirom na konkretnu povezanost suda prebivališta tužitelja i suda sjedišta poslovne jedinice tuženika, koja može imati značaj na pravo tužitelja na pristup sudu.

 

14.              U tom smislu, prvostupanjski sud je s pravom ukazao i na financijske troškove koje bi prouzročio tužitelju dolazak na sud poslovne jedinice tuženika, imajući u vidu utvrđenu udaljenost od mjesta njegovog prebivališta.

 

15.              Žalbeni prigovori tuženice o nužnosti provođenja kontradiktornog postupka, u okolnostima ovog konkretnog slučaja u kojem je prvostupanjski sud prethodno saslušao tužitelja uz suglasni prijedlog stranaka i omogućio tuženiku očitovanje na iskaz tužitelja, nemaju značaj prigovora koji bi doveo u pitanje zakonitost pobijanog rješenja.

 

16.              Nije u pravu tuženica niti kada u žalbi upozorava na praksu drugostupanjskih sudova koja se odnosi  na činjenično i pravno drugačije okolnosti jer nedvojbeno na nepoštenost ugovornih odredaba utječu odlučne okolnosti koje su istaknute i u naprijed citiranim pravnim shvaćanjima.

 

17.              Prema pravnom shvaćanju ovog suda, činjenica zastupanja tužitelja po punomoćniku sama za sebe ne može predstavljati dostatan razlog koji bi odredbu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti činio dopuštenom i poštenom, ukoliko se imaju u vidu utvrđene okolnosti povećanja troškova, imovinskog stanja tužitelja i sve druge relevantne okolnosti sklapanja ove odredbe.

 

18.              U preostalom dijelu nisu utemeljeni žalbeni prigovori tuženice, radi čega je valjalo, na temelju članka 380. točka 2. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje, odnosno, riješiti kao u izreci.

 

U Splitu 11. prosinca 2023.