REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-872/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. R. iz N. R., OIB …, koju zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u K., protiv tuženog HOK-osiguranje d.d., Zagreb, Capraška ulica 6, OIB 00432869176, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva O., P. & p. d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-320/2023-20 od 8. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-320/2023-20 od 8. svibnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbe kao neosnovan.
III.Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu kao neosnovan.
Obrazloženje
1st Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„1.Nalaže se tuženiku HOK-OSIGURANJE d.d., Zagreb, Capraška ulica 6, OIB: 00432869176, da tužitelju S. R., N. R., OIB: …, isplati na ime štete iznos od 15.302,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos troška od dana presuđenja pa do potpune isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.
2. Nalaže se tuženiku HOK-OSIGURANJE d.d., Zagreb, Capraška ulica 6, OIB: 00432869176, da tužitelju S. R., N. R., OIB: …, nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos troška od dana presuđenja pa do potpune isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.“
II. Nalaže se tužiteljici S. R. iz N. R., OIB: …, naknaditi tuženiku Hrvatskoj osiguravajućoj kući d.d., Zagreb, Capraška 6, OIB:00432869176, trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 8. svibnja 2024. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“
2nd Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je donošenjem pobijane presude sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, a to iz razloga što pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Navodi da je sud zanemario činjenicu da je tužiteljica pravno neuka stranka koja sama nije imala niti mogla imati saznanja o tome da neprovođenjem građevinskog vještačenja ista nema šanse uspjeti u sporu. Ukazuje da iz sadržaja zapisnika iz tog predmeta Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-212/2014-36 ne proizlazi niti da bi odvjetnik D. Đ. tužiteljicu upozorio na navedenu činjenicu, a što je bio dužan uraditi kao njezin punomoćnik odvjetnik i osoba koja ju je ovlašten zastupati kao odvjetnik. Njegova je obveza je bila upozoriti tužiteljicu da nekom svojom radnjom ista dovodi u pitanje uspjeh u sporu, odnosno da si određenim radnjama može nanijeti štetu. Također, da odvjetnik D. Đ. nije nakon gubitka spora dostavio presudu ili nalog za plaćanje sudske pristojbe na presudu, a u roku je propustio podnijeti žalbu protiv prvostupanjske presude, čime je faktički skrivio pravomoćno gubitak spora za tužiteljicu. Zbog takvog postupanja odvjetnika D. Đ. nakon disciplinskog postupka vođenog kod Hrvatske odvjetničke komore po prijavi tužiteljice, oglašen krivim i kažnjen. Stoga zaključuje, da je uslijed postupanja odnosno nepostupanja osiguranika tuženika odvjetnika D. Đ. uzrokovana šteta tužiteljice koja je ogleda u gubitku iznosa od 14.722,50 kuna, a koje je tužiteljica trebala dobiti u postupku protiv osobe tužene u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-212/2014-36, a također da je uslijed propuštanja odvjetnika nastala joj i daljnja šteta u vidu prisilne naplate sudske pristojbe na presudu jer joj istu jednako kao i presudu odvjetnik nikada nije dostavio već je nakon više od godinu dana tužiteljica presudu sama podigla na Općinskom sudu u Bjelovaru i saznala da je izgubila spor. Tek nakon disciplinske odluke Hrvatske odvjetničke komore koja je donijeta 1. lipnja 2021. tužiteljica je saznala i da je osiguranik tuženika svojom krivnjom propustio rok za ulaganje žalbe na tu prvostupanjsku presudu, odnosno saznala je za odgovornost osiguranika tuženika kao štetnika za štetu koju je pretrpjela. Navedenu činjenicu disciplinskog kažnjavanja osiguranika tuženika baš zbog propusta na štetu tužiteljice, naslovljeni sud propušta analizirati, a navedeno je presudno za utvrđenje postojanja odgovornosti osiguranika tuženika za štetu tužiteljice. Osporava da je potraživanje tužiteljice u zastari, jer je primitkom odluke Hrvatske odvjetničke komore utvrdila da je postupanjem osiguranika tuženika njoj nanesena šteta. Poziva se na odredbu članka 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima i tvrdi da potraživanje tužiteljice nije u zastari, jer je ona primitkom odluke Hrvatske odvjetničke komore utvrdila da joj je uzrokovana šteta. Stoga zaključuje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je sud pogrešno zaključio da u predmetnom slučaju ne bi postojala odgovornost osiguranika tuženika za štetu, kao i da je potraživanje tužiteljice u zastari, a što je imalo za posljedicu i pogrešnu primjenu materijalnoga prava.
Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njenu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njenim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.
3rd Sa žalbom tužiteljice postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).
4th Žalba tužiteljice nije osnovana.
5th Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik kao osiguratelja odvjetnika D. Đ., naknadi štetu koju je pretrpjela zbog njegova nepravilnog zastupanja u predmetu vođenom pred Općinskim sudom u Bjelovaru pod poslovnim brojem P-212/2014, koja šteta joj je nastala propustom odvjetnika da uloži žalbu na presudu koju je taj sud donio dana 18. srpnja 2016., a kojom je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen. Naime, tužiteljica tvrdi da je na taj način onemogućena u stjecanju presude kao ovršne isprave na temelju koje bi mogla prisilnim putem namiriti svoje potraživanje prema tamo tuženom A. M., vlasniku obrta Zidarsko-fasaderska i krovopokrivačka radnja u iznosu od 14.722,50 kuna, dok se preostali utuženi iznos od 580,00 kuna se odnosi na trošak sudske pristojbe na presudu koja joj je prisilno naplaćena, a do čega ne bi došlo da joj je odvjetnik D. Đ. dostavio sudsko rješenje kojim je naloženo plaćanje pristojbe na presudu.
6th Dokazima provedenim tijekom postupka (materijalnim dokazima koji prileže predmetu i personalnim dokazima i to saslušanjem tužiteljice i osiguranika tuženika kao parničnih stranaka) utvrđeno je činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužiteljice (članak 8. ZPP-a) i to:
- da je odvjetnik D. Đ. osiguranik tuženika;
- da je D. Đ. kao punomoćnik odvjetnik zastupao tužiteljicu u predmetu vođenom pred Općinskim sudom u Bjelovaru pod poslovnim brojem P-212/2014.;
- da iz presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-212/2014 od 18. srpnja 2016. (radi se o predmetu koji prileži ovome spisu) proizlazi da je odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev ovdje tužiteljice kojim je zahtijevala da joj tamo tuženik A. M. vlasnik Zidarsko-fasaderske i krovopokrivačke radnje, isplatiti iznos od 14.722,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućima od 1. srpnja 2012. do isplate i troškove postupka, sve u roku od 15 dana, sve to uz obrazloženje u osnovnom da tužiteljica provedenim i predloženim dokazima (priloženom dokumentacijom, saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka) nije dokazala osnov niti visinu tužbenog zahtjeva, pri čemu je izričito naznačeno da nije izveden dokaz očevidom na licu mjesta i provođenjem građevinskog vještačenja jer je tužiteljica na glavnoj raspravi održanoj dana 27. veljače 2015. izričito izjavila uz prisutnog punomoćnika, da odustaje od tih dokaznih prijedloga, dok je o troškovima postupka odlučeno na načni da svaka stranka snosi svoje troškove postupka;
- da je presuda poslovni broj P-212/2014-35 od 18. srpnja 2016. uredno uručena zamjenici punomoćnika tužiteljice, odvjetničkoj vježbenici Bojani Vučić koja je pristupila ročištu za objavu presude;
- da je rješenjem poslovni broj P-212/2014-36 od 19. srpnja 2016. naloženo tamo tužiteljici u roku od 8 dana po primitku tog rješenja platiti sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 500,00 kuna, koje rješenje je 22. srpnja 2016. uredno dostavljeno odvjetniku D. Đ.;
- da je odvjetnik D. Đ. 4. kolovoza 2016. podnio žalbu na prvostupanjsku presudu koja je rješenjem suda poslovni broj P-212/2014-40 od 1. rujna 2016. odbačena kao nepravovremena;
- da tužiteljica nije dokazala da bi sa pravovremeno uloženom žalbom uspjela pobiti prvostupanjsku presudu i ishoditi drugačiju odluku višeg suda od one koju je donio sud prvoga stupnja, obzirom je za usvajajuću odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu, obzirom na spornu visinu, bilo nužno provesti dokaz građevinskim vještačenjem i očevid na licu mjesta od kojih dokaza je tužiteljica izričito osobno odustala, a također tužiteljica nije dokazala da joj tadašnji punomoćnik nije predao presudu poslovni broj P-212/2014-35 od 18. srpnja 2016. i rješenje suda poslovni broj P-212/2014-36 od dana 19. srpnja 2016. nakon što je zaprimio navedene odluke (da je ista doista navedene odluke osobno zaprimila u sudskoj pisarnici kako to tvrdi o tome bi u spisu predmeta postojala službena bilješka koje nema);
- da je presudom Disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore broj DS- 36/19 od 1. lipnja 2021. donijete povodom prijave predlagateljice S. R., okrivljenik D. Đ. odvjetnik u B. proglašen krivim za počinjenje teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 5. Statuta Hrvatske odvjetničke komore, te mu je izrečena disciplinska mjera ukora.
6th1st Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja predmetnom presudom odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, uz obrazloženje u osnovnom da tužiteljica u predmetnom slučaju nije dokazala pretpostavke za odgovornost za štetu (članak 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. - dalje: ZOO)) odnosno da nije dokazala štetni propust osiguranika tuženika u njegovom zastupanju, uzročno-posljedičnu vezu između štete i štetne radnje tj. da bi pravovremeno podnesenom žalbom uspjela ishoditi drugačiju oduku suda, kao niti da joj rješenje o plaćanju sudske pristojbe nije uredno dostavljeno pa da je za okolnost prisilne naplate pristojbe također odgovoran osiguranik tuženika.
6th2nd Pritom, sud prvoga stupnja prihvatio je kao osnovan tuženik istaknuti prigovor zastare potraživanja tužiteljice, sve to uz obrazloženje u osnovnom da je za štetu koja joj je nepravovremenim ulaganjem žalbe nastala, tužiteljica saznala donošenjem presude poslovni broj P-212/2014-35 koju je njen punomoćnik uredno zaprimio dana 18. srpnja 2016. na ročištu za objavu presude, a petogodišnji zastarni rok iz članka 215. ZOO-a počeo je teći nastupanjem pravomoćnosti prvostupanjske presude (3. kolovoza 2016.) pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 9. svibnja 2022., zahtjev tužiteljice je u zastari.
7th Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužiteljice, a pazeći pri tome dodatno, po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u bitnom pravilna i zakonita, obzirom je sud prvoga stupnja pravilnom primjenom materijalnoga prava na utvrđeno činjenično stanje pravilno zaključio da je potraživanje tužiteljice u zastari. 7th1st Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.
7th2nd Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa je žalba tužiteljice u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana. 8th U predmetnom slučaju radi se o potraživanju naknade štete iz ugovornog odnosa tužiteljice i odvjetnika D. Đ., utemeljenom na punomoći za zastupanje, iz čega proizlazi da se radi o potraživanju naknade štete iz ugovora o nalogu u smislu odredbe članka 763. ZOO-a.
8th1st Odredbom članka 763. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a propisano je da se ugovorom o nalogu obvezuje i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove, za što ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa. U skladu sa navedenom odredbom nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi. Specijalnim zakonom i to člankom 7. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 91/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11. i 126/21. - dalje: ZO), propisano je da su odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu odvjetničke etike (stavak 1.), dok je stavkom 2. propisano da odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivene ovlasti poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć. Stoga, a imajući pri tom u vidu navedene zakonske odredbe, svako eventualno nesavjesno postupanje tužiteljičina punomoćnika predstavlja povredu njegove ugovorne obveze, što je pretpostavka i za njegovu zakonsku odgovornost za štetu koja je time prouzročena.
9th Kako se u konkretnom slučaju radi o tražbini štete zbog povrede ugovornog odnosa, protivno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je sporna tražbina zastarjela.
9th1st Naime, suprotno žalbenim navodima tužiteljice u predmetnom slučaju nisu mjerodavne odredbe članka 230. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a (zastare izvanugovorne štete), već je mjerodavna odredba stavka 3. navedenog članka, kojom je propisano da tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze. Nadalje, mjerodavna je i odredba članka 215. stavak 1. ZOO-a, prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kako odredbama koje uređuju ugovor o nalogu ne sadrže poseban rok zastare potraživanja koje slijede iz tog ugovora, za te obveze primjenjuje se opći rok zastare od pet godina propisan odredbom članka 225. ZOO-a, pa taj rok važi i za tražbinu naknade štete o kojem govori odredbe članka 230. stavak 3. ZOO-a.
9th2nd Dakle, polazeći od prethodno navedenih zakonskih odredbi, te činjenice da tužiteljica utuženu štetu veže uz štetnu radnju - propuštanje u zakonskom roku podnijeti žalbu na presudu poslovni broj P-212/2014-35 od 18. srpnja 2016., rok zastare od pet godina počeo je teći tužiteljici istekom dana sa kojim je tu radnju u zastupanju bilo moguće poduzeti, jer je sa tim danom i nastala povreda ugovorne obveze sa štetnom posljedicom (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-905/2014-3 od 9. lipnja 2019.). Budući daje u provedenom postupku utvrđeno da je punomoćnik tužiteljice prvostupanjsku presudu u navedenom parničnom predmetu primio 18. srpnja 2016., pa tada zadnji dan kada je punomoćnik tužiteljice bio u mogućnosti izjaviti žalbu istekao je dana 3. kolovoza 2016., pa od prvog slijedećeg dana dakle od 4. kolovoza 2016. počeo je teći rok zastare od pet godina za eventualnu štetu koja joj je nastupila zbog navedenog propusta njena punomoćnika. Kako predmetna tužba nije podnijeta u roku od pet godina - najkasnije 4. kolovoza 2021., već je podnesena 9. svibnja 2022., proizlazi pravilan zaključak suda prvoga stupnja da je potraživanje tužiteljice u utuženom iznosu od 14.722,50 kuna (zatražena šteta) u zastari. U zastari je i potraživanje tužiteljice za isplatom iznosa od 580,00 kn za koji tvrdi da joj je prisilno naplaćeno (tužiteljica je rješenjem suda poslovni broj P-212/2014-36 od 19. srpnja 2016. pozvana na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 500,00 kuna) dana 21. srpnja 2016., jer od prvog slijedećeg dana od izvršenog plaćanja, teče petogodišnji rok u kom je mogla potraživati naplatu tog iznosa za koji tvrdi da predstavlja štetu koja joj je nastala nepravilnim postupanjem tada njena punomoćnika odvjetnika. 10th Dakle, već iz gore navedenih razloga, i to nastupa zastare potraživanja tužiteljice, zahtjev iste valjalo je odbiti kao neosnovan, što je pravilno učinio i sud prvoga stupnja.
10th1st Pritom, kraj primjene odredbe članka 230. stavka 3. ZOO-a u predmetnom slučaju, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost predmetne presude su žalbeni navodi tužiteljice da je ona pravno neuka stranka, te da je tek primitkom odluke Hrvatske odvjetničke komore utvrdila da joj je uzrokovana šteta koju predmetnom tužbom potražuje. Međutim, i neovisno od toga, valja reći da stanje predmeta ukazuje - sadržaj dopisa ovdje tuženika koji prileži str. 6 spisa, da je tužiteljica već krajem 2017. imala saznanja o eventualnoj šteti koju svojom tužbom potražuje, pred Hrvatskom odvjetničkom komorom protiv odvjetnika D. Đ. podignuta je optužnica pod brojem DT-377/18 zbog propusta istoga u zastupanju tužiteljice u predmetu P- 212/2014, a i sam punomoćnik odvjetnik tužiteljice u ovom predmetu iskazao je na ročištu održanom kod suda prvoga stupnja dana 21. ožujka 2024. (na tom ročištu bila je prisutna i tužiteljica osobno) da je tužiteljica za gubitak spora i postojanje rješenja o obvezi plaćanja sudske pristojbe na tužbu saznala tek kada joj je iznos sudske pristojbe ustegnut ovrhom - ovrha je provedena s danom 21. srpnja 2016., a isto proizlazi i iz samoga iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke.
11th Pored navedenog, valja reći da i prema ocijeni ovoga suda druga stupnja tužiteljica nije dokazala niti postojanje ostalih zakonom propisanih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti osiguranika tuženika, kao je to sud prvoga stupnja također pravilno zaključio, jer je tužiteljica morala dokazati da joj je upravo propustom osiguranika tuženika pričinjena šteta odnosno da bi pravovremeno uloženom žalbom za sebe uspjela ishoditi drugačiju, povoljniju presudu od one koja je donijeta u predmetu poslovni broj P-212/2014, jer se samo u tom slučaju može govoriti o postojanju uzročne veze između propusta odvjetnika i štete koja je nastala kao posljedica nepravilnog zastupanja, a što je dokazima koje je predložila i koji su provedeni nije uspjela učiniti. Tužiteljica nije na siguran način dokazala niti da joj nije dostavljeno rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu u iznosu od 500,00 kuna, odnosno nije dokazala da joj iznos od 80,00 kn ne bi bio naplaćen (naknada za prisilnu naplatu) da je „dobrovoljno“ u roku od osam dana od primitka toga rješenja (odvjetnik D. Đ. je isto rješenje zaprimio dana 22. srpnja 2016.) platila dužnu sudsku pristojbu.
12th Ostali žalbeni navodi tužiteljice ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude.
13th Obzirom na gore navedeno, kako žalbeni navodi tužiteljice nije dovela u u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude, valjalo je žalbu tužiteljice u cijelosti odbiti kao neosnovanu te temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.
14th Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.
15th Tuženiku ne pripada trošak odgovora na žalbu tužiteljice jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za odluku o žalbi tužiteljice (članak 155. ZPP-a).
U Puli-Pola 17. lipnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Nataša Babić, v.r.
