Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-59/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sande Janković, predsjednice vijeća te dr. sc. NJ, mr. sc. FJ, Snježane Hrupek-Šabijan i Slavena Vidmara, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŽJ zbog počinjenja u stanju neubrojivosti protupravnog djela iz članka 111. točke 3. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog ŽJ podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 27. studenog 2023., broj K-7/2023-56, u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog ŽJ kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Sisku, temeljem članka 554. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, i 80/22.; dalje: ZKP/08.) utvrđeno je da je optuženi ŽJ počinio u stanju neubrojivosti protupravno djelo zakonskih obilježja teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 3. KZ/11. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisanim u izreci presude.

1.1. Na temelju članka 554. stavak 1. ZKP/08. u vezi s člankom 51. stavkom 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ("Narodne novine" broj 76/14. – dalje: ZZODS), optuženiku je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju šest mjeseci.

1.2. Na temelju članka 554. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci i nagrada branitelju padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žali se optuženik po branitelju Berislavu Balenoviću, odvjetniku u Sisku zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona i predlaže da se pobijana presuda ukine, a predmet vrati na ponovno odlučivanje.

2.1. Državno odvjetništvo podnijelo je odgovor na žalbu s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

3. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba nije osnovana.

5. Žalitelj navodi da je počinjena bitna povreda odredaba ZKP/08. iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer da presuda nema razloga, odnosno da su navedeni razlozi nejasni i proturječni u odnosu na iznesene dokaze i utvrđene činjenice. Navedeno obrazlaže na način da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a s tim u vezi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je u konačnici pogrešno utvrđeno da je optuženik počinio kvalificirani oblik ovog kaznenog djela, odnosno teško ubojstvo u pokušaju. Međutim, prema mišljenju drugostupanjsko suda, ne radi se o bitnoj povredi iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. već o žalbi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

6. Nadalje žalitelj navodi da su izreka i obrazloženje presude, u kojima se kao početak zlostavljanja navodi 2019., proturječni iskazu žrtve ČJ koja je navela da je zlostavljanje počelo 2017. To međutim nije točno, jer je žrtva navela da su prvi problemi u braku počeli 2017., ali da ju je optuženik prvi puta ošamario 2019. kako se to ispravno navodi u pobijanoj presudi.

7. Žalitelj nadalje navodi, da je sud istu povredu ZKP/08. počinio i tako što je povrijedio načelo ne bis in idem (radilo bi se zapravo o povredi kaznenog zakona na štetu optuženika), time što se u obrazloženju presude nije osvrnuo na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Sisku Pp–3128/2021. od 11. travnja 2022. kojom je optuženi ŽJ ČJ oslobođen za zlostavljanje žrtve počinjeno u siječnju 2021. da bi žrtvu ČJ udario po glavi, te da bi ona potom u bijegu s terase ozlijedila nogu. Po žalitelju, ta povreda počinjena je zato što se upravo ta okolnost navodi u izreci presude kao jedan od oblika ranijeg zlostavljanja žrtve od strane optuženika.

7.1. Niti taj navod žalitelja nije točan. Doista se radi o istom događaju koji je naveden u spomenutom predmetu Općinskog suda u Sisku. No, u pobijanoj presudi taj se događaj spominje samo kao jedan od oblika ranijeg zlostavljanja, koji je, zajedno s drugim događajima, u ovom predmetu pravilno utvrđen iskazima svjedoka po prvostupanjskom sudu. Ispravnost takvog zaključka drugostupanjski sud utvrđuje i s obzirom na stajalište kaznenopravne teorije koja smatra da zlostavljanje predstavlja samo jedan od oblika nasilja koje ne mora nužno dovesti do tjelesnih ozljeda, već se može sastojati i od hotimičnog izazivanja tjelesne ili duševne boli većeg intenziteta, pa čak i od veće neugodnosti. To što je optuženik pravomoćnom presudom oslobođen za počinjenje prekršaja iz članka 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine" broj: 70/17. i 126/19.) ne znači da ta činjenica isključuje oblik zlostavljanja koji u svojoj ukupnosti s drugim događajima čini predmetnu kvalifikaciju zlostavljanja bliske osobe. Ovo kazneno djelo počinjeno je na način da obuhvaća cijeli niz radnji odnosno zlostavljanja žrtve od strane optuženika, a radnja koja je bila predmet prekršajnog postupka je samo jedna od njih. Stoga taj događaj, u svojoj ukupnosti s drugim događajima opisanim u izreci presude, potkrjepljuje pravilan zaključak prvostupanjskog suda o ranijem zlostavljanju žrtve pa nema govora o povredi spomenutog načela. Nadalje drugostupanjski sud smatra da nije povrijeđeno načelo ne bis in idem time što se u izreci presude navodi i spomenuti događaj i zbog toga što priroda ovog kaznenog djela odnosno prekršaja te vrijednosti koje se tim propisima štite nisu iste, a naročito nije ista zapriječena kazna. Tako članak 10. Zakona o zaštiti u obitelji štiti žrtvu od obiteljskog nasilja, a predmetno kazneno djelo usmjereno je na zaštitu života i tijela građana. Nadalje, za spomenuti prekršaj zapriječena je bila novčana kazna, odnosno kazna zatvora do 90 dana, a za ovo kazneno djelo kazna zatvora od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona.

8. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žalba osporava i povezanost između ranijih zlostavljanja i predmetnog kaznenog djela tvrdeći da između njih nedostaje uzročno posljedična veza kao i da je od zadnjeg događaja okvalificiranog kao zlostavljanje pa do predmetnog događaja prošlo više od godinu i pol dana. Međutim, između tih ranijih zlostavljanja i predmetnog događaja ta veza i ne mora postojati, jer se radi o kvalifikatornom obilježju kaznenog djela teškog ubojstva iz članka. 111. točke. 3. KZ/11., zbog čega je dovoljno samo dokazati da je počinitelj ranije zlostavljao žrtvu.

9. Iako je u pravu žalitelj da prvostupanjski sud u svojoj presudi spomenutu presudu Općinskog suda u Sisku navodi kao dokaz izveden na raspravi, ali da ju pritom ne analizira, navedeno nije od utjecaja na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno zaključio, da je optuženik počinio inkriminirano mu kazneno djelo u stanju neubrojivosti. Ispravnost tog zaključka proizlazi prvenstveno iz iskaza žrtve, ali i svih ispitanih svjedoka koji su detaljno potvrdili ranija zlostavljanja žrtve od strane optuženika.

10. Žalitelj navodi i da ispitani svjedoci, osim žrtve, nemaju neposrednih saznanja o ranijim zlostavljanjima, nego svoja saznanja crpe iz onoga što im je žrtva ispričala pa je iskaz žrtve jedini dokaz. Međutim prvostupanjski sud je pravilno prihvatio i cijenio kao istinite iskaze ispitanih svjedoka, ponajprije OJ, tadašnje susjede žrtve i optuženika, koja je navela je da je žrtva pobjegla k njoj nakon što je na balkonu ozlijedila nogu bježeći od optuženika, a sin žrtve CJ, potvrdio je da je žrtva nakon tog događaja živjela kod njega tri mjeseca. I ostali ispitani svjedoci (radi se prvenstveno o punoljetnim sinovima žrtve i optuženika te bratu žrtve, ali i o njihovim susjedima i sumještanima), doista imaju samo posredna saznanja o ranijim zlostavljanima žrtve. No, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da ta posrednost ne isključuje vjerodostojnost njihovih iskaza. Naime, ti iskazi ne odnose se samo na jedan događaj, već na zlostavljanje koje je trajalo gotovo dvije godine, pri čemu su svjedoci saznali o pojedinim događajima iz pričanja žrtve na koji način je iskaz žrtve potvrđen sa više provedenih dokaza, čime su prigovori optuženika kojima pokušava relativizirati rezultate dokaznog postupka neosnovani. Uz to, osim uže i šire obitelji, o tim zlostavljanima svjedoče i susjedi, odnosno sumještani koji doista nisu zainteresirani za ishod ovog postupka, kako to navodi prvostupanjski sud. S obzirom na podudarnost iskaza tih svjedoka s iskazom žrtve prvostupanjski sud je pravilno prihvatio iskaz žrtve koji je u bitnim dijelovima potvrđen i ostalim dokazima u pogledu ranijih zlostavljanja od strane optuženika, pa i u pogledu vremenskog okvira tog zlostavljanja.

11. U žalbi se navodi i da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti da je nakon prestanka bračne zajednice optuženik uzdržavao žrtvu, da je bračna zajednica sporazumno raskinuta, a da je prije toga optuženik svu svoju imovinu poklonio žrtvi. Drugostupanjski sud smatra da te okolnosti nisu ni na koji način vezane za počinjenje ovog kaznenog djela, a niti za ranije zlostavljanje žrtve, jer one ne isključuju obilježja ovog kaznenog djela pa zato nije niti postojala obveza prvostupanjskog suda da se na te okolnosti referira u pobijanoj presudi.

12. Konačno, optuženik u žalbi osporava i zaključak prvostupanjskog suda o potrebi određivanja prisilnog smještaja optuženika u psihijatrijsku ustanovu, uz obrazloženje da nedostaje odgovarajuća argumentacija zašto se umjesto toga ne bi mogla primijeniti mjera liječenja na slobodi, odnosno da niti vještak, a niti sud nisu objasnili zašto postoji eventualna opasnost od počinjenja novog kaznenog djela. Po mišljenju drugostupanjskog suda, niti taj žalbeni navod koji se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje nije osnovan. Naime, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio mišljenje psihijatrijskog vještaka koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da se unatoč duljem liječenju optuženog CJ u okviru zatvorskog sustava i dalje bilježi psihotična produkcija koja je direktno vezana za žrtvu, što potvrđuje visoku razinu vjerojatnosti da bi bez nastavka sustavnog liječenja u bolničkim okvirima opasnost od ponavljanja kaznenog djela bila jako visoka, zbog čega je određivanje prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu neophodno i opravdano, bez obzira na njegovu raniju neosuđivanost na koju se obrana poziva u žalbi.

13. S obzirom da žalba optuženika nije osnovana, a ispitivanjem prvostupanjske presude temeljem članka 476. stavak 1. i 2. ZKP/08. nisu utvrđene bitne postupovne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 12. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Sanda Janković