Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-399/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja RK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mijo Kladarić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Nacional News Corporation d.o.o. Zagreb, Maksimirska 120, OIB 76663423558, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Stigleitner Gotovac, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2734/2020-22 od 20. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2734/2020-22 od 20. listopada 2022.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

/I Nalaže se tuženiku Nacional News Corporation d.o.o. Zagreb, Maksimirska 120, OIB 76663423558 da tužitelju VK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati sa osnova neimovinske štete iznos od 15.000,00 kn/1.990,84 eura, zajedno sa zateznom kamatnom stopom koja se dobije za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja teče od 9. listopada 2020. do dana plaćanja.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka prema rješenju suda sa zateznom kamatnom stopom koja se dobije za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja.

III Nalaže se tuženiku Nacional News Corporation d.o.o. Zagreb, Maksimirska 120, OIB 76663423558 da u roku 3 dana od pravomoćnosti presude o svojem trošku objavi u cijelosti i bez komentara pravomoćnu presudu donesenu u ovom postupku.", kao neosnovan./

II Nalaže se tužitelju RK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tuženiku Nacional News Corporation d.o.o. Zagreb, Maksimirska 120, OIB 76663423558, prouzročeni parnični trošak u iznosu 6.875,00kn/912,47 eura, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od 2. prosinca 2022. do isplate, sve u roku 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/10 i 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se sukladno žalbenim navodima rješenje preinači. Traži trošak žalbe.

2.1. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava navode žalbe te predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 15.000,00 kn/1.990,84 eura, zajedno sa zateznim kamatama te da se naloži tuženiku da u roku 3 dana od pravomoćnosti presude o svojem trošku objavi u cijelosti i bez komentara pravomoćnu presudu donesenu u ovom postupku.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tužitelj u žalbi. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

5.1. U odnosu na žalbene navode tužitelja da je prvostupanjski sud svoje uvjerenje koje će činjenice uzeti kao dokazane donio protivno odredbi čl. 8. ZPP, koja odredba propisuje da sud odlučuje prema svom uvjerenju koje će činjenice uzeti kao dokazane, ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, valja reći da su isti u cijelosti neosnovani jer je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge glede ocjene provedenih dokaza, pa stoga nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP na koju ukazuje tužitelj.

6. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja polazeći od utvrđenja i zaključaka:

- da među strankama nije prijeporna aktivna i pasivna legitimacija, da je 20. srpnja 2020. tuženik na internetskom portalu nacional.hr objavio tekst naslova: "Šef mladeži HDZ-a [adresa] vozio pripit i vrijeđao policajce, oni ga pustili" i da je tuženik objavio zahtijevani ispravak objavljenih informacija u rubrici „reagiranja“.

- da je prijeporno je li tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti u toj mjeri da opravdava dosudu naknade štete te postoje li ekskulpacijski razlozi zbog kojeg tuženik nije obvezan naknaditi tužitelju eventualno nastalu neimovinsku štetu,

- da je tužitelj u zakonskom roku zatražio objavu ispravka spornih informacija pa je ispunjen procesno pravni uvjet za podnošenje tužbe radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava na ugled, čast i dostojanstvo tužitelja sukladno odredbi članka 22. stavka 2. Zakona o medijima (Narodne novine br. 59/04, 84/11 i 81/13, dalje ZM),

- da je uvidom u objavljeni ispravak utvrđeno da stoji naznaka da se isti odnosi na objavljeni članak na portalu Nacional.hr 20, a da činjenica da je u naslovu navedeno da se radi o reagiranju ne znači da ispravak nije objavljen onako kako je to tužitelj tražio i takvom uredničkom intervencijom u naslovu nije tužitelj stavljen u nepovoljniju poziciju od one u kojoj bi se našao da nije upotrjebljena riječ "reagiranje",

- da se ovaj spor vodi po tužbi tužitelja za naknadom štete, a ukoliko tužitelj nije bio zadovoljan objavljenim ispravkom mogao je ustati s tužbom radi objave ispravka, što nije učinio,

- da je u objavljenom ispravku tužitelj naveo što je od informacija netočno, što se dogodilo, te je citirao policijsko priopćenje, osporio je da je upravljalo vozilom pod utjecajem alkohola i da je tijekom uredovanja vrijeđao policajce, kao i zašto nije zadržan u policijskoj postaji,

- da iz potvrde Policijske postaje Požega od 22. srpnja 2020. proizlazi da je tužitelj osobno pristupio u tu postaju i izjavio da 19. srpnja 2020. nije vrijeđao policijske službenike prilikom postupanja prema njemu, te da pored počinjenog prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama iz čl. 199. st. 2. kažnjiv po čl. 199. st. 6. nisu utvrđeni elementi drugog kaznenog djela ili prekršaja,

- da prema odredbi čl. 21. st. 4. toč. 3. ZM nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupao u dobroj vjeri, te ako je informacija proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri,

- da se u smislu odredbe čl. 22. st. 1. ZM nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika,

- da se dakle, naknada neimovinske štete za povredu ugleda i časti samo iznimno priznaje i to onda kada je ta povreda izuzetno teška, tako da je kod povrijeđenoga opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol,

- da naknada neimovinske štete ni inače nije naknada u punom smislu te riječi, već samo mogući način da se djelomično umanje nastale posljedice,

- da je novčanu naknadu zbog povrede časti i ugleda potrebno ograničiti samo na izuzetno jake napade koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno izraženu povredu časti i ugleda,

- da navedeno znači da je objavljivanje ispravka informacije prioritetniji i prikladniji način za saniranje neimovinske štete, pogotovo kada je u pitanju neimovinska šteta o kakvoj je ovdje riječ,

- da Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06, 13/17, dalje: Konvencija) člankom 10. propisuje da svatko ima pravo na slobodu izražavanja, a to pravo obuhvaća slobodu mišljenja, primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti budući da ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti,

- da čl. 8. Konvencije propisuje da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite i prava sloboda drugih,

- da analizirajući prijeporni članak, odnosno informacije u odnosu na koje tužitelj činjenično navodi da su netočne tj. takvog sadržaja da su mu mogle prouzročiti štetu i sadržaj objavljenog ispravka, da je objavljenim ispravkom tužitelju sanirana šteta jer je u njemu tuženik objavio upravo sve što je tužitelj i tražio pa su pobijene činjenice koje su, prema tvrdnji tužitelja, netočno iznesene u članku,

- da ni svojim iskazom, kao ni iskazima saslušanih svjedoka tužitelj nije uspio dokazati da je povreda njegovog prava osobnosti bila toliko teška da opravdava dosudu naknade štete,

- da je neprijeporno da je tužitelj bio alkoholiziran i u automobilu, da u tužbi navodi da je zvao oca kako bi došao po njega, a u svom iskazu da je punio mobitel, što je suprotno činjeničnom navodu tužbe, no neovisno o tome on je bio alkoholiziran i sjedio je u automobilu koji je bio upaljen,

- da budući da je on političar i zaposlenik gradske uprave upravo bi svojim primjerom i ponašanjem trebao slati drugačije poruke javnosti, da za njega, kao osobu koja obnaša političke funkcije postoji interes javnosti za događaje i pojave uz koje se veže, pa osim što je izložen javnosti i ocjeni svoga rada i ponašanja, od njega se očekuje da u svom radu i ponašanju primjenjuje veći stupanj pažnje i odgovornosti,

- da je pred političare stavljen zahtjev pokazivanja višeg stupnja tolerancije nego pred privatne osobe, što posebno dolazi do izražaja u pitanjima od širokog društvenog interesa,

- da sloboda izražavanja kao jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedno od osnovnih uvjeta za njegov napredak te za ispunjenje svakog u tim okolnostima, podrazumijeva i određeno pretjerivanje, čak i provokaciju (presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu ESLJP) u predmetu Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, zahtjev br. 20981/10 od 17. travnja 2014.),

- da se pravo na slobodu izražavanja odnosi, ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju, da to zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva".,

- da ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni, ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (Guja protiv Moldavije [Vv] /br.14277/04, presuda od 12. veljače 2008., § 69./ i Bédat protiv Švicarske [Vv], /br. 56925/08, presuda od 29. ožujka 2016., § 48./),

- da test nužnosti, u demokratskom društvu zahtijeva da sud, pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja, utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju, te da za ograničenje slobode izražavanja navede relevantne i dostatne razloge (Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], /br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017., § 164./),

- da se ograničenje slobode izražavanja mora razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dana (Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske /br. 25333/06, presuda od 22. listopada 2009., § 54./)

- da su granice prihvatljive kritike šire u slučaju same ličnosti političara, nego kod privatnih osoba, da je za razliku od privatnih osoba političar neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njezine riječi i djela te sukladno tome mora iskazivati veći stupanj tolerancije (Sürek protiv Turske (br. 1) [Vv] /br. 26682/95, presuda od 8. srpnja 1999., § 61./; Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije /br. 20981/10, presuda od 17. travnja 2014., § 40./; Lingens protiv Austrije /br. 9815/82, presuda od 8. srpnja 1986., § 42./ i Lopes Gomes da Silva protiv Portugala /br. 37698/97, presuda od 28. rujna 2000., § 30./),

- da ESLJP ukazuje na potrebu razlikovanja izjava o činjenicama i vrijednosnih prosudbi, ali također ukazuje na nužnost uzimanja u obzir prirode i ozbiljnosti nametnute sankcije.

7. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je utvrdio da miješanje u tuženikovu slobodu izražavanja (prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u dijelu ili cjelini) nije nužno u demokratskom društvu. Nadalje smatra da su se utužene izjave odnosile na pitanja od javnog interesa i, u okviru članka 10. Konvencije, da postoji mali prostor za ograničavanje političkog govora ili rasprave o pitanjima od javnog interesa, jer postoji visok stupanj zaštite slobode izražavanja, da navedena utvrđenja ne umanjuju pravo na zaštitu političara i drugih javnih osoba od iznimno štetnih i neosnovanih napada, posebice u slučajevima kad zbog dužnosti diskrecije oni ne mogu odgovoriti na njih, no da takva zaštita ne smije dovesti do zabrane izražavanja mišljenja pojedinaca o pitanjima od javnog interesa povezanih s funkcioniranjem sustava ili do zabrane bilo kakvog kritiziranja vlasti uobličenih u vrijednosne sudove koji imaju dostatnu činjeničnu osnovu.

8. Prvostupanjski sud je, provedenim testom razmjernosti, utvrdio da iz svih, naprijed obrazloženih razloga, preteže tuženikovo pravo na slobodu izražavanja, a ne tužiteljevo pravo na zaštitu prava osobnosti, iz kojeg je razloga tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan jer da pozivom na čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i dr., dalje: ZOO dosudu pravične novčane naknade u ovom postupku ne opravdavaju naprijed opisane okolnosti slučaja te da bi se dosudom iste naknade, pogodovalo težnjama nespojivim s njezinom naravi i društvenom svrhom, radi čega je tužbeni zahtjev, kao neosnovan, odbijen.

9. Žalbeni navodi tužitelja svode se na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza suda prvog stupnja i o pravnoj (ne)utemeljenosti zahtjeva tužitelja, a koji navodi i tvrdnje nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke budući je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i za svoj zaključak dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Žalitelj u žalbi ne iznosi relevantne razloge za drugačiju ocjenu navedenih okolnosti, već ocjenjuje pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, međutim takvim navodima žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju osnovanost pobijane presude.

10. Odredbom članka 21. stavka 1. ZM propisano je da je nakladnik koji informacijom objavljenom u medijima prouzroči drugome štetu dužan tu štetu nadoknaditi, a prema odredbi članka 21. stavka 4. podstavka 3. ZM nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupao u dobroj vjeri.

11. Odredbe ZM i ZOO, kojim je općenito uređeno pitanje naknade štete, valja primjenjivati i tumačiti sukladno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kako je uostalom izričito propisano člankom 1. stavkom 2. ZM, odnosno sukladno judikaturi Europskog suda za ljudska prava te Ustavnog suda Republike Hrvatske. U konkretnom slučaju radi se o konkurenciji dvaju ljudskih prava - prava na slobodu izražavanja zaštićenu člankom 10. Konvencije i člankom 38. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90 i dr.) i prava na poštivanje privatnog života (kroz kojega se štiti i pravo na čast i ugled) zajamčenog člankom 8. Konvencije i člankom 35. Ustava.

12. ESLJP je u nizu odluka izrazio pravno shvaćanje da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Kako ostvarivanje te slobode obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

13. Prema članku 10. stavku 2. Konvencije ograničenje slobode izražavanja dopušteno je samo ako su kumulativno ispunjena tri uvjeta: a) da je ograničenje propisano zakonom (načelo legaliteta); b) da je ograničenje propisano radi zaštite legitimnog cilja (načelo legitimiteta) i c) da je ograničenje neophodno u demokratskom društvu (načelo nužnosti, uključujući načelo razmjernosti).

14. I odredbom članka 3. stavka 3. ZM propisano je da je slobode medija dopušteno ograničiti samo kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu radi, između ostaloga, zaštite ugleda ili prava drugih. Prema članku 7. stavku 1. ZM svaka osoba ima pravo za zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.

15.Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge.

16. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, "sukob" dvaju prava potrebno je rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava.

17. Pri ocjenjivanju razmjernosti/nužnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja treba uzeti u obzir prirodu i ozbiljnost nametnute sankcije. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (Narodni list d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 2782/12, presuda od 8. studenoga 2018..; Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske).

18. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke (zahtjev broj 39954/08, presuda od 7. veljače 2012.) naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak. 19. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je, za razliku od privatnih osoba, političar neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove riječi i djela i sukladno tome mora iskazivati veći stupanj tolerancije. Pri tome i Zakon o obveznim odnosima u članku 1100. stavku 1. propisuje da u slučaju povrede prava osobnosti sud može oštećeniku dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako težina povrede i druge okolnosti slučaja to opravdavaju, dakle ne u svakom slučaju povrede prava osobnosti.

20. Vezano za iscrpne žalbene navode tužitelja kojima obrazlaže svoje tvrdnje da objavom reagiranja tužitelja pod naslovom Reagiranja tuženik nije objavio ispravak u smislu odredbe čl. 22. st. 2. ZM valja reći da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu radi ispravka, pri čemu je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da time što je u naslovu navedeno da se radi o reagiranju, tužitelj nije stavljen u nepovoljniju poziciju od one u kojoj bi se našao da nije upotrijebljena riječ "reagiranje".

21. Nadalje, niti žalbeni navodi kojima tužitelj obrazlaže tvrdnje da se u konkretnom slučaju radilo o objavljivanju netočnih informacija, da je objavljivanjem netočnih informacija tuženik prešao granice slobode izražavanja jer da sloboda izražavanja nije apsolutna i da mora počivati na postupanju novinara u dobroj vjeri te da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir dokaze koji potvrđuju da su informacije bile netočne (da tužitelj nije vozio u alkoholiziranom stanju i da nije vrijeđao policajce), nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

22. Naime, tuženik je u spornom članku objavio informaciju da je tužitelj zatečen u vožnji pod utjecajem alkohola, a što proizlazi i iz potvrde policije od 22. srpnja 2020. (naličje lista 9 spisa) prema kojoj je tužitelj i prijavljen zbog počinjenja prekršaja za vožnju pod utjecajem alkohola iz članka 199. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kažnjivog po članku 199. stavku 6. istog Zakona, a radi se o informaciji o tužiteljevim postupcima koji se tiču njegova poštivanja zakona, što javnost ima pravo znati.

23. U odnosu na objavljenu informaciju da je tužitelj vrijeđao policajce valja reći da sama objava neistinite informacije, kako to tvrdi tužitelj, ne predstavlja izostanak postupanja u dobroj vjeri. Budući da se sloboda izražavanja ne odnosi samo na informacije koje se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju, posebice kada je riječ o javnoj osobi, neistiniti navodi sami po sebi ne isključuju mogućnost da je autor u dobroj vjeri napisao sporni članak. Za ocjenu postupanja u dobroj vjeri treba uzeti u obzir sve okolnosti slučaja.

24. Imajući u vidu citiranu odredbu članka 21. stavka 4. podstavka 3. ZM te činjenicu da iz prenesenog predmetnog članka proizlazi da je od tužitelja zatražen komentar ali da je to tužitelj odbio pravdajući se u SMS poruci zauzetošću poslom i ne iskazujući spremnost da to naknadno učini (list 6 spisa), koju okolnost tužitelj nije osporio niti u reagiranju na objavljeni članak (list 20 do 22 spisa) niti tijekom ovog postupka, tuženik nije imao opravdanog razloga zaključiti da informacija o tužiteljevom vrijeđanju policajaca nije točna pa nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da samo zbog činjenice da ta informacija nije bila istinita tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

25. Stoga, s obzirom na sve navedeno; da je do osjećaja povrede časti i ugleda kod tužitelja, kao javne osobe, došlo i zbog objave točne informacije o vožnji pod utjecajem alkohola, koja je bila izravan povod objavi članka i za objavom koje je postojao opravdan interes javnosti, da tuženik nije imao opravdani razlog da povjeruje da sporne informacije nisu istinite s obzirom da tužitelj nije u odnosu na prvotno objavljeni članak iste demantirao novinaru tog članka te da time što ispravak nije objavljen onako kako je to tužitelj tražio i da takvom uredničkom intervencijom u naslovu nije tužitelj stavljen u nepovoljniju poziciju od one u kojoj bi se našao da nije upotrjebljena riječ "reagiranje", pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da okolnosti konkretnog slučaja ne opravdavaju dosudu naknade neimovinske štete u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO.

26. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP) s tim da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP).

27. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

28. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 12. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj