Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-529/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji mr. sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari tužiteljice M. M., K., OIB: …, zastupane po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz V., protiv tuženika D. J., OIB: …, S., zastupanog po punomoćniku P. V., odvjetniku iz O., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-66/2023-9 od 5. travnja 2024., dana 13. lipnja 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-66/2023-9 od 5. travnja 2024. u točkama I i III izreke.
r i j e š i o j e
Odbacuje se kao nedopuštena žalba tuženika protiv točke II izreke presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-66/2023-9 od 5. travnja 2024.
Obrazloženje
1. Izreka prvostupanjske presude glasi:
“I Nalaže se tuženiku J. D., vlasnik obrta za proizvodnju J., S., OIB: …, da isplati tužiteljici M. M., V., OIB: …, iznos od 731,12 eura, zajedno sa zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima tekućima od 30. lipnja 2022. godine pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.
II Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u razlici od dosuđenih 731,12 EUR-a do zatraženog iznosa od 797,61 EUR-a.
III Nalaže se tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 171,71 EUR- a, a sve to u roku od 15 dana.”
2. Protiv ove presude u cijelosti žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga.
3. Žalba je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.
4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
4.1. Žalbeni navodi tuženika vezani uz objavu presude, odnosno tvrdnja da presuda nije objavljena, nisu od utjecaja na osnovanost žalbe jer nije riječ o povredi odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude. Isto vrijedi i za tvrdnju vezanu uz zaključenje prethodnog postupka odnosno tvrdnju da je sud prvog stupnja bez zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu zaključio dokazni postupak.
4.2. Izreka presude u dijelu kojim je odlučeno o zateznim kamatama odrediva je pa pravno nije odlučno što je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima bez navođenja koja je to stopa.
5. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, a žalbeni navodi tuženika vezani uz utvrđeno činjenično stanje pravno nisu odlučni jer je ovdje riječ o sporu male vrijednosti u kojemu u žalbi protiv presude nije dozvoljeno tvrditi da je pogrešno i/ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Prvenstveno nije dopušteno osporavati činjenicu da je tužiteljica koristila porodiljni dopust pa su pravno nevažni prijedlozi tuženika za izvođenje dokaza na te okolnosti. Isto tako, nije dopušteno utvrđivati visinu naknade koja je tužiteljici dosuđena.
5.1. Pogrešno tuženik smatra da ovdje nije riječ o sporu male vrijednosti jer sukladno čl. 459. ZPP-a spor male vrijednosti ne može biti samo spor u kojem radnik osporava odluku o prestanku ugovora o radu, a ne i svaki radni spor iz radnog odnosa koji je pokrenuo radnik.
6. Žalba tuženika protiv točke II izreke prvostupanjske presude s kojom je tuženik uspio u sporu nedopuštena je jer tuženik nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv tog dijela presude pa je primjenom čl. 366. st. 1. ZPP-a žalba tuženika djelomično odbačena.
7. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je bila u radnom odnosu kod tuženika u razdoblju od 1. svibnja 2021. pa do 31. svibnja 2022., s time da je u svibnju radila bez sklopljenog ugovora o radu u pisanom obliku i bez prijave na obvezno mirovinsko zdravstveno osiguranje.
Tužiteljica smatra da je ostvarila pravo na godišnji odmor u trajanju 24 radna dana, koji godišnji odmor nije iskoristila radi očuvanja trudnoće, pa stoga smatra da joj je tuženik dužan isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Prema izračunu tužiteljice u zadnja tri mjeseca radnog odnosa (ožujak, travanj i svibanj 2022.) radila bi u prosjeku 176 sati, a bruto plaća tužiteljice ugovorena je u iznosu od 5.508,60 kuna što podijeljeno s prosječnim brojem radnim sati iznosi 31,30 kuna po satu, pa tako tužiteljica za 24 dana godišnjeg odmora odnosno 192 sata smatra da joj pripada naknada u iznosu od 6.009,60 kuna bruto odnosno 797,61 euro. Stoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom bi naložio tuženiku isplatu naknade za neiskorišten godišnji odmor sa pripadajućim zateznim kamatama počev od 30. lipnja 2022. pa do isplate.
7.1. Među strankama nije sporno da su dana 31. svibnja 2021., zaključile ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 1. lipnja 2021, do 31. svibnja 2022. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovora o radu tužiteljica od 21. listopada 2021., koristila bolovanje zbog komplikacija u trudnoći, a od 17. svibnja 2022., do isteka Ugovora o radu - porodiljni dopust.
Nije sporno da tužiteljica tijekom trajanja ugovora o radu nije koristila godišnji odmor. 7.2. Sporno je da li je tužiteljica radila kod tuženika u svibnju 2021., te pripada li tužiteljici naknada za neiskorišteni godišnji odmor i u kojem iznosu.
8. Kako iz dokumentacije koju je dostavio tuženik i to dopisa zavod punomoćniku tuženika proizlazi da je tužiteljica u razdoblju od 7. rujna 2018. do 14. svibnja 2021. bila prijavljena na obvezno zdravstveno osiguranje kao osoba u radnom odnosu kod drugog poslodavca (G. h. d.o.o. iz Z.) to sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica do 14. svibnja 2021. nije bila zaposlena kod tuženika.
8.1. Sud prvog stupnja utvrđuje i sljedeće:
- da su stranke zaključile Ugovor o radu za razdoblje od 1. lipnja 2021, do 31. svibnja 2022.,
- da je ugovoren rad u punom radnom vremenu u trajanju od 40 sati tjedno,
- da je ugovoreno pravo na godišnji odmor u trajanju od četiri tjedna neprekidno odnosno od dvanaestine godišnjeg odmora za svaki mjesec rada (čl. 8. ugovora)
- da se poslodavac obvezao radniku za vrijeme godišnjeg odmora isplatiti naknadu plaće u visini njegove osnovne plaće iz ugovora (čl. 8. st. 2.)
- da je osnovna plaća ugovorena u iznosu od 5.508,60 kuna (čl. 9. ugovora),
- da je tužiteljica dana 21. listopada počela koristiti bolovanje zbog komplikacija u trudnoći, a od 17. svibnja 20 kraja radnog odnosa, porodilji dopust,
- da tužiteljica nije koristila godišnji odmor za vrijeme trajanja ugovora o radu.
9. Imajući u vidu navedeno, pravilno je sud prvog stupnja primjenom čl. 77.-79., 82. i 84. Zakona o radu (Narodne novine 93/2014, 127/17, 98/19) tužbeni zahtjev tužiteljice pretežnim dijelom prihvatio, dok sudska praksa koju tuženik u žalbi citira nije primjenjniva na ovaj spor jer se odnosi na primjenu ranijih propisa, a ne na Zakon o radu iz 2014.
10. Naime, tužiteljica koja je bila u radnom odnosu kod tuženika u trajanju od godinu dana (od čega sedam mjeseci 2021. i pet mjeseci 2022.) ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od 4 tjedna kako je i ugovoreno među strankama.
10.1. Kako tužiteljica nije iskoristila 20 radnih dana odnosno 160 sati godišnjeg odmora pravilno je sud prvog stupnja zaključio da joj pripada pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, i to prema čl. 81. Zakona o radu najmanje u visini njene prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Prema čl. 82. Zakona o radu u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, a naknada se određuje razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora, pa neosnovano tuženik osporava pravo tužiteljice tvrdnjom da on nije „kriv“ što tužiteljica nije koristila godišnji odmor. Tužiteljici ovo pravo pripada neovisno o tome što tuženik nije imao priliku tužiteljici omogućiti korištenje godišnjeg odmora.
Naknada se pri tome određuje prema brutoplaći s obzirom da se plaćom u smislu Zakona o radu smatra brutoplaća (čl. 91. st. 7. Zakona o radu).
10.2. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje i da se razdoblje privremene nesposobnosti za rad koju nesposobnost je utvrdio ovlašteni liječnik ne uračunava u trajanje godišnjeg odmora.
.
10.3. Dakle, kako tužiteljica nije iskoristila svoje zakonsko pravo na godišnji odmor pripada joj pravo na naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor u ugovorenom iznosu od 5.508,60 kuna, jer je kao radnik na određeno vrijeme, u svojim pravima izjednačena sa radnicima koji imaju zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme (čl. 13. Zakona o radu).
11. U odnosu na žalbene navode tuženika treba istaknuti da je sud pvog stupnja bio ovlašten matematički izračunati visinu naknade za neiskorišteni godišnji odmor, bez provođenja knjigovodstvenog vještačenja, jer je riječ o jednostavnom matematikom izračunu pri kojemu je sud prvog stupnja prema visini bruto plaće tužiteljice utvrdio cijenu sata rada i prema ukupnom broju sati rada utvrdio konačni iznos naknade.
12. Slijedom navedenoga, žalba tuženika je djelomično kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda u točkama I i III izreke potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.
U Zagrebu 13. lipnja 2024.
Sutkinja:
mr. sc. Iris Gović Penić, v.r.
