REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1480/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M., Z., OIB … , kojega zastupa punomoćnica L. H., odvjetnica u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB … , kojega zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1242/2023-3 od 29. studenoga 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj Pn-94/2022-6 od 4. travnja 2023., u sjednici održanoj 12. lipnja 2024.
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što su mu povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pri tome ja za navesti kako se i u prijedlogu naznačena pitanja zapravo odnose na navode u vezi s povredama temeljnih ljudskih prava, konkretno, prava na život i prava na pravično suđenje.
2. Tuženik na taj prijedlog nije odgovorio.
3. Prijedlog je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.
4.1. Pitanja naznačena u prijedlogu, koja glase:
„Jesu li nižestupanjski sudovi pravilno primijenili kriterije vezane uz članak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda razvijene u praksi Europskog suda za ljudska prava, posebno u predmetima Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Bljakaj protiv Hrvatske i Daraibou protiv Hrvatske?“ i
„Jesu li nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 8. ZPP-a i time počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8. ZPP-a i/ili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a u situaciji kada u postupku uopće nisu analizirali i cijenili dio izvedenih dokaza (prvenstveno iskaz tužitelja te dopis Županijskog državnog odvjetništva u Zadru, poslovni broj Kr-DO-321/14 od 5. prosinca 2014.) u slučaju kada se takvim dokazima utvrđuju činjenice važne za donošenje odluke?“,
nisu važna pravna pitanja u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP.
4.2. Prema članku 385.a stavku 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali. U ovome postupku nižestupanjski sudovi niti su razmatrali to jesu li pravilno primijenili kriterije vezane uz članak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda razvijene u praksi Europskog suda za ljudska prava, niti to jesu li pogrešno primijenili članak 8. ZPP. Zato se u prijedlogu za dopuštenje revizije niti u reviziji koja bi po tome prijedlogu bila dopuštena ne može od revizijskoga suda zahtijevati da odgovori na pitanja jesu li nižestupanjski sudovi u konkretnome slučaju pravilno primijenili kriterije vezane uz članak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te jesu li pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje odnosno, jesu li valjano obrazložili svoje odluke, pa i glede utvrđenog činjeničnoga stanja.
4.3. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.
5.1. Pitanje povrede temeljnih ljudskih prava, i to prava na život, zbog navodne pogrešne primjene materijalnoga prava, te prava na pravično suđenje, zbog navodnih propusta u obrazloženju nižestupanjskih presuda, tužitelj problematizira i u dijelu prijedloga koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava kao zasebnoga temelja za dopuštenje revizije prema članku 385.a stavku 2. ZPP).
5.2. Odredbom članka 385.a stavka 2. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.
5.3. U vezi s pozivanjem u prijedlogu za dopuštenje revizije na povredu prava na život (članak 2.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članak 21. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske), prije svega se ističe kako nisu jasni tužiteljevi pokušaji da prikaže kako mu je to nižestupanjskim presudama, donesenima u ovome postupku koji se vodi radi naknade štete, zahtijevanjem isplate određene novčane svote na ime neimovinske štete zbog navodno nepravilnoga rada policije, bilo zbog povrede postupovnih pravila, bilo zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, povrijeđeno pravo na život.
5.4. Tužitelj pri tom neosnovano činjenično stanje uspoređuje s onima koja je u vidu imao Europski sud za ljudska prava u predmetima na koje se u prijedlogu za dopuštenje revizije pozvao. Razlika koja onemogućuje analogiju s tim predmetima je u tome što je u ovome postupku utvrđeno kako policajci, koji su po tužiteljevoj dojavi došli u njegov dom, nisu imali razloga zaključiti da tužiteljeva sina treba privesti odnosno odvesti ga k liječniku jer da bi mogao biti opasan za okolinu. Naime, nižestupanjski sudovi obrazlažu kako samo na temelju informacija dobivenih putem tužiteljeva telefonskoga poziva sa zahtjevom za intervencijom policije te prilikom dolaska policajaca u obiteljsku kuću tužitelja, nisu imali razloga posumnjati na mogućnost koja se kasnije i ostvarila, naime, da je tužiteljev sin dan poslije dolaska policajaca u stanju paranoidne shizofrenije nasilno usmrtio svoju majku i baku, a tužiteljevu suprugu i majku, jer nisu ni imali informaciju da tužiteljev sin boluje od paranoidne shizofrenije, već su postupali na temelju informacija dobivenih od tužitelja i provjerom u sustavu policijske evidencije, te tako, tek saznanja da je tužiteljev sin prije konzumirao marihuanu, bolovao od Chronove bolesti te bacio stolicu na majku, ali dan prije poziva na intervenciju, dok je pri dolasku na intervenciju spavao. Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju kako policajci nisu postupili protivno članku 24. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (Narodne novine br. 111/97, 27/98, 128/99, 79/02 i 76/14) pa ni da su mogli zaključiti da se radi o takvome nasilju u obitelji koje bi zahtijevalo odvođenje tužiteljeva sina.
5.5. Tužitelj u prijedlogu za reviziju osporava ovakva činjenična utvrđenja kroz tvrdnje o izostanku ocjene i ostalih izvedenih dokaza, konkretno njegova iskaza koji je dao kao stranka u ovome postupku i dopisa Županijskog državnog odvjetništva u Zadru od 5. prosinca 2014. te stoga ustvrđuje kako mu je zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka u vezi s nedostacima u obrazloženjima nižestupanjskih presuda povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Međutim tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije uopće ne ukazuje na to koji su to dijelovi njegova iskaza u suprotnosti sa zaključcima sudova u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem, već tek paušalno ustvrđuje da je njegov iskaz „u izravnoj suprotnosti s navodima policijskih službenika“. Iz dostavljenoga dijela spisa, naime, zapisnika s ročišta na kojemu je zabilježen tužiteljev iskaz, proizlazi pak da je tužitelj uglavnom iskazivao o svojim zapažanjima u vezi s ponašanjem njegova sina, a ne i o postupanju policajaca suprotno stanju koje su sami mogli utvrditi dolaskom kod tužitelja i o bitno različitim informacijama koje im je pritom dao u odnosu na ono što su utvrdili nižestupanjski sudovi. Također, citirajući u prijedlogu dio dopisa Županijskog državnog odvjetništva u Zadru od 5. prosinca 2014., nije obrazložio zašto bi na temelju njegova sadržaja trebalo zaključiti da činjenično stanje nije onakvo kakvim su ga sudovi u ovome postupku utvrdili.
5.6. Tako tužitelj nije učinio vjerojatnima tvrdnje o povredi temeljnih ljudskih prava na koja se poziva pa je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.
Zagreb, 12. lipnja 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek, v.r.
