REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-954/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. A. R. L. G., OIB … iz Republike Austrije, K. W., kojeg zastupa punomoćnik N. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. V., OIB … iz R., kojeg zastupa N. N., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-351/2020-2 od 26.veljače 2020., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj Gž-351/2020-2 od 30. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 3134/2017 od 27. prosinca 2018., u sjednici održanoj 12. lipnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice S. Š. poslovni broj Ovrv-7059/08 od 1. travnja 2008. za iznos od 447.214,99 Eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu isti ukinut i utvrđeno je da je tužba u tom dijelu povučena (točka 1. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka 2. izreke).
2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Rješenjem ovoga suda broj Revd-2133/2020-2 od 17. studenoga 2020. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-351/2020-2 od 30. travnja 2020. zbog pravnog pitanja:
„Da li obavljanje trajne gospodarske djelatnosti inozemnih pravnih osoba na području Republike Hrvatske bez osnivanja podružnice (protivno odredbi čl. 612 st. 2. ZTD) predstavlja nedopuštenu činidbu, a ugovore ništetnima u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja povodom kojeg mu je dopuštena. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, odnosno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.
5. U odgovoru na reviziju tužitelj se istoj protivi i predlaže je odbiti.
6. Revizija nije osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 447.214,99 Eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
9. U postupku koji je prethodio reviziji u bitnome je utvrđeno da je 28. travnja 2004. sklopljen Ugovor o leasingu između prednika tužitelja kao davatelja leasinga i A. d.o.o. R. kao korisnika leasinga, da je tuženik jamac platac temeljem potpisane garancije za obaveze korisnika A. d.o.o. R., da je predmet leasinga plovilo C., da je ukupna naknada koja je ugovorena kao kupovnina 385.000,00 EUR bez PDV-a s time da je plaćen predujam u iznosu od 77.000 EUR bez PDV-a, a mjesečna naknada za leasing iznosi 5.078,28 EUR. Također je utvrđeno da je korisnik leasinga djelomično ispunio obavezu te je ostalo sporno ukupno neizmireno dugovanje korisnika leasinga, a provedenim vještačenjem utvrđeno da ukupan dug temeljem navedenog ugovora o leasingu iznosi 447.214,99 EUR pri čemu je sud prvog stupnja uzeo u obzir uplate od strane A. d.o.o. kao i iznos kupovnine ostvaren u ovršnom postupku. Konačno je utvrđeno da se tuženik kao jamac po navedenom ugovoru obvezao prema tužitelju da će ispuniti pravovaljanu i dospjelu obavezu glavnog dužnika A. d.o.o. ako to ovaj ne učini te da kao takav odgovara za ispunjenje cijele obveze za koju je jamčio i da njegova odgovornost nije ograničena na neki njezin dio ili na neki drugi način. Stoga sudovi zaključuju da je glavni dužnik u ovom slučaju samo djelomično ispunio obavezu pa je tuženik dužan isplatiti preostali dio obaveze čija visina je utvrđena temeljem provedenog vještačenja.
10. Sporno je, s obzirom na postavljeno pitanje, je li ugovor o leasingu ništavan zbog toga što tužitelj nije u Republici Hrvatskoj osnovao podružnicu.
11. Sud drugoga stupnja o ovom spornom pitanju zauzima pravno shvaćanje u kojem iznosi da je u ovom slučaju sklapanje ugovora zabranjeno samo tužitelju i to odredbom čl. 612. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07 - dalje: ZTD), a da taj zakon kao lex specialis nema posebnu odredbu o ništavosti ugovora sklopljenih protivnoj zabrani osim što je u čl. 630, st, 1. toč. 77. ZTD-a propisana prekršajna odgovornost ako inozemna osoba obavlja djelatnost u Republici Hrvatskoj prije nego što tamo osnuje podružnicu. Stoga zaključuje da nema elemenata za zaključak o ništavosti navedenog pravnog posla.
12. Pri odlučivanju o odgovoru na postavljeno pitanje valja polaziti od odredaba čl. 103. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) i 612. st. 2. ZTD-a. Pri tome valja naglasiti da u vezi ništavosti pravnog posla odredbe sadrži prvenstveno ZOO, dok specijalni zakoni o tome mogu i ne moraju sadržavati posebne odredbe. Kada specijalni zakoni ne sadrže odredbe o ništavosti pravnih poslova tada prvenstveno valja posegnuti za odredbama ZOO-a.
12.1. Prema odredbi čl. 612. st. 1. ZTD-a inozemna trgovačka društva i trgovci pojedinci, pod uvjetima propisanim zakonom, izjednačeni su u poslovanju na području Republike Hrvatske s domaćim osobama. Odredbom čl. 612. st. 2. ZTD-a propisano je da inozemna trgovačka društva i inozemni trgovci ne mogu trajno obavljati djelatnost na području Republike Hrvatske dok tamo ne osnuju podružnicu. Pritom valja naglasiti da je nesporno da je tužitelj, odnosno njegov pravni prednik, na području Republike Hrvatske nije osnovao podružnicu. Navedene odredbe izričito ne propisuju kao posljedicu suprotnog postupanja ništavost sklopljenih ugovora. Međutim, njima je tom odredbom sasvim jasno zabranjeno obavljati trajnu trgovačku djelatnost na području Republike Hrvatske bez osnivanja podružnice. Time se dolazi do zaključka da je sklapanje ugovora zabranjeno samo jednoj ugovornoj strani i to u konkretnom slučaju tužitelju. Postupanje suprotno takvoj zabrani dovodi do prekršajne odgovornosti u smislu odredbe čl. 630. st. 1. toč. 77 ZTD-a koja sama po sebi nema za posljedicu ništavosti pravnih poslova koje je takva pravna osoba sklopila. Dakle, ZTD je ovakvo postupanje izričito propisao kao prekršaj, ali nije kao posljedicu takvog postupanja propisao ništavost ugovora.
12.2. Kada u ZTD-u nema posebne odredbe o ništavosti ugovora sklopljenih u obavljanje djelatnosti protivno ZTD-u, tada valja posegnuti za odredbama ZOO-a. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO-a ništavi su oni ugovori koji su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Međutim, ako je sklapanje ugovora zabranjeno samo jednoj strani ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice (čl. 103. st. 2. ZOO-a). U ovom slučaju sklapanje ugovora zabranjeno je samo tužitelju i to odredbom čl. 612. st. 2. ZTD-a, a taj zakon kao lex specialis, kako je već navedeno, nema posebnu odredbu o ništavosti ugovora sklopljenih protivno takvoj zabrani osim propisane prekršajne odgovornosti, što znači da povredom zakonske obveze snosi odgovarajuću posljedicu. Prema odredbi čl. 46. st. 2. ZOO-a predmet obveze (u tom se zakonu još nije rabio termin „činidba“) mora biti, između ostaloga, dopušten jer je u protivnom ugovor ništavan (čl. 47. ZOO-a). Takva se ništavost opet sagledava kroz odredbu čl. 103. ZOO-a.
12.3. Konačno, ništavost ugovora, odnosno predmeta obveze (činidbe) treba sagledavati i u ukupnosti pravnog sustava koji regulira ovo konkretno pitanje. Kada u situaciji kakva je ova specijalni zakon (ZTD) propisuje zabranu samo jednoj strani na obavljanje trajne gospodarske djelatnosti i kao sankciju propisuje prekršajnu odgovornost, tada glede ništavosti i povezano s time treba primijeniti odredbu čl. 103. st. 2. ZOO-a i temeljem iste procjenjivati ništavost ugovora, odnosno predmeta obveze (činidbe).
13. Slijedom navedenoga odgovor na postavljeno pitanje bi glasio:
„Obavljanje trajne gospodarske djelatnosti inozemnih pravnih osoba na području Republike Hrvatske bez osnivanja podružnice u smislu odredbe čl. 612. st.
2. ZTD-a ne predstavlja nedopuštenu činidbu, niti ugovore čini ništavima“
14. Ovim odgovorom reafirmira se već zauzeto pravno shvaćanje ovoga suda izraženo u odluci broj Rev-191/12-2 od 12. srpnja 2016. Pri tome valja još i naznačiti da se odgovor odnosi na pravnu regulativu kakva je postojala u pravnom sustavu Republike Hrvatske u vrijeme sklapanja spornog ugovora.
15. Kako je pravno shvaćanje iz pobijane odluke u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u ovoj odluci, tako je na temelju čl. 393. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 12. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
