REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1853/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Pajalića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M., iz S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik u Z., protiv tuženika H.-H. p. d.d. Z., OIB ..., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanja na rad, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-552/2023-2 od 17. siječnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1309/2019-50 od 14. srpnja 2023., u sjednici održanoj 12. lipnja 2024.,
r i j e š i o j e:
Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-552/2023-2 od 17. siječnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1309/2019-50 od 14. srpnja 2023. pozivajući se na odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku.
1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj je naveo da su mu osobito teškim povredama odredbama materijalnog prava i parničnog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda i to: pravo na rad, pravo na žalbu, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na zaštitu dostojanstva.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Polazeći od odredbe čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 385.a st. 2. ZPP vijeće je ocijenilo da tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno niti jedno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
3.1. U odnosu na tužiteljevu tvrdnju da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno temeljno ljudsko pravo iz čl. 54. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (pravo na rad) treba navesti kako ocjena djelotvorne zaštite prava na rad i slobodu rada podrazumijeva, između ostalog, ispitivanje je li u okolnostima konkretnog slučaja odluka drugostupanjskog suda arbitrarna ili na drugi način očito nerazumna. Odluke sudova ne smatraju se arbitrarnima ako su sudovi u provedenim postupcima uspjeli utvrditi i u odlukama predočiti relevantne, dostatne i uvjerljive razloge za svoju ocjenu o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno zakonitosti ili nezakonitosti otkaza (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III- 1893/2016 od 29. siječnja 2019., www.usud.hr). Pravo na rad i slobodu rada podrazumijeva i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan od onog utvrđenog mjerodavnim zakonom (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III4495/2007 od 8. svibnja 2008., www.usud.hr). Zakonodavac je ustavno pravo na rad i slobodu rada razradio, između ostalog, i odredbom mjerodavnog čl. 115. st. 1. točka 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR) kojim su propisane pretpostavke na temelju kojih poslodavac može otkazati ugovor o radu, odnosno donijeti odluku o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika, o koji je predmet spora u ovom parničnom postupku.
3.2. Neosnovan je predlagateljev navod iznesen u prijedlogu za dopuštenje revizije da mu je donošenjem drugostupanjske presude kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjske presude povrijeđeno temeljno ljudsko pravo - pravo na žalbu (čl. 18. Ustava Republike Hrvatske). Tužitelj je iskoristio pravo na žalbu kad je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude, o tužiteljevoj žalbi protiv prvostupanjske presude drugostupanjski sud je odlučio pobijanom presudom, a tužiteljevo nezadovoljstvo donesenom drugostupanjskom presudom ne predstavlja povredu ustavnog prava - prava na žalbu. To tim više što se je drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude očitovao o svim odlučnim činjenicama i navodima tužitelja iznesenim u žalbi te je u obrazloženju dao dostatne razloge za donošenje te presude.
3.3. U odnosu na navode tužitelja koji se odnose na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo (čl. 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), treba navesti da je tužitelj tijekom postupka imao na raspolaganju i koristio kako pravo na tužbu, tužitelj je kako osobno, tako i uz punomoćnika odvjetnika bio u mogućnosti pratiti tijek postupka, sudjelovati u njemu, poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravne lijekove (iskoristio je svoje pravo na žalbu), a činjenica da tužitelj sa žalbom nije uspio u sporu sama po sebi ta pravna sredstva ne čini nedjelotvornima.
3.4. Iako je tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije istaknuo da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na zaštitu dostojanstva u smislu odredbe čl. 35. Ustava Republike Hrvatske tužitelj u odnosu na taj navod u prijedlogu nije naveo razloge zbog kojih smatra da bi takva povreda temeljnog ljudskog prava bila počinjena.
4. Zbog navedenog prema ocjeni vijeća nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 12. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Željko Pajalić, v.r.
