Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2035/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice S. K. iz V., OIB: …, koju zastupa punomoćnica A. G. C., odvjetnica u Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1297/23-10 od 7. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1297/23-10 od 7. veljače 2024.,

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu br. … od 27.02.2007., sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu čl. 3 koji glasi:

„ Naknada: 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 133,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06.03.2007. do isplate sve prema stopi sukladno čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 1.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07.02.2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, uz nadoknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, i uz nadoknadu troškova žalbe sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu br. … od 27. veljače 2007., sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu članka 3 koji se odnosi na jednokratnu naknadu te zahtjev za isplatu iznosa od 133,98 koji je tužiteljica platila na temelju navedene ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu.

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da su stranke na temelju ugovora o kreditu br. … od 27. veljače 2007. zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. dalje: ZOO), na temelju kojeg je tuženik odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje stambeni kredit u iznosu 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, promjenjivu sukladno s odlukom tuženika, i da je odredbom članka 3. ugovora o kreditu ugovorena obveza tužiteljice da od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita plati naknadu u visini 1,00% od iznos kredita;

- da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bila zaposlenicom G. O. d.d., da je predmetnim kreditom financirala adaptaciju obiteljske kuće u kojoj i danas živi, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnicom obrta ili udjela nekog trgovačkog društva, zbog čega je sud zaključio da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača te da je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. stavka 1. točke 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine, br. 96/2003.- dalje: ZZP/03);

- da je tužiteljica 6. ožujka 2007. platila tuženiku naknadu na temelju odredbe članka 3. ugovora o kreditu u iznosu 1.009,51 kuna, što iznosi 133,98 eura (1,00% od iznosa kredita - naknada za obradu kredita);

- da je kredit zatvoren 31. ožujka 2020. (potvrda od 09. veljače 2023. koju je izdao tuženik);

- da je tuženik na temelju odredbe članka 173. stavka 1. i stavka 3. točke 4. tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002., 141/2006., 117/2008., 74/2009.) bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita;

- da je iz Promotivnih uvjeta odobravanja R. flexi stambenih, koja dokumentacija prikazuje hodogram obrade kredita, razvidno kako je trošak naknade obrade zahtjeva za odobrenje kredita u ovom konkretnom slučaju iznosio 1,00%.

6. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja, a s obzirom na to da je naknada određena ugovorom o kreditu, u kojem iznosu je i plaćena, ocijenio neosnovanim tvrdnje tužiteljice kako je u konkretnim slučaju o neodređenoj ili neodredivoj činidbi, a kada nije sporno da je naknadu platila u visini od ugovorenih 1,00% odobrene glavnice kredita obračunate prema tečaju na dan datuma ugovora kako je među strankama ugovoreno, što znači da je odredba članka 3. ugovora o kreditu omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03.

6.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,00% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), sud prvog stupnja je ocijenio kako sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

7. Polazeći od odredba članka 84. ZZP/03 sud prvog stupnja je utvrdio da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju, a da nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

7.2. S navedenim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koja se obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenicu da je odredbom članka 3. ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita to je sud prvog stupnja zaključio kako sporna odredba članka 3. ugovora o kreditu ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti da je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8. Nadalje, sud prvog stupnja je obrazložio kako tekst članka 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

8.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Sud prvog stupnja je ocijenio kako se u ovom predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

8.2 Slijedom iznesenih razloga, suda prvog stupnja je zaključio kako odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

9. Sud prvog stupnja je prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9.1. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavka 1. ZZP/03, sud je obrazložio kako je odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

9.2. Sud prvog stupnja je, imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, utvrdio kako se ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, sud je zaključio kako se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%), već da značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

9.4. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio kako odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. - dalje: ZOO), ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a da takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama, odnosno da, je, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.5. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio kako u skladu s člankom 59 stavkom 1. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

9.6. Polazeći od nesporne činjenice da ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, sud prvog stupnja je ocijenio kako nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi, odnosno što je istom obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).

9.7. Pritom je obrazložio kako je razumno da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Nastavno na navedeno, a budući da u spornoj odredbi Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom te uzimajući u obzir da je odredbama Ugovora o kreditu tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu podmirivanja svih troškova vezanih uz sastav, potvrđivanje (solemnizaciju) i provedbu tog ugovora, sud prvog stupnja je zaključio kako su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa da je stoga očito da se sporna naknada nije koristila za troškove nastale izradom i potpisom kredita.

10. Slijedom prethodno iznesenog, a imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. stavka 3 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, sud prvog stupnja je zaključio kako je očito da je tuženik na tužiteljicu ugovora o prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima te da ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59 stavka 1. točke 3 ZZP/03 dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine, utječe, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužiteljici omogućeno pregovaranje.

11. Slijedom navedenog, a prethodno ocijenivši prigovor zastare neosnovanim, a budući da je odredba članka 3. ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom, sud prvog stupnja je, na temelju odredbe članka 87 stavka 1 ZZP/03, odlučio kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

11.1. Polazeći od odredaba članaka 1111. stavka 1. i 1115. ZOO, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 133,98 eura/1.009,51 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana uplate (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) odnosno od 6. ožujka 2007. do isplate po stopi propisanoj odredbom člankom 29. ZOO.

12. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

13. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio i činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe tuženik u žalbi. (članak 355. ZPP).

14. I materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

15. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je uzimajući u obzir obvezu tuženika iz odredbe članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP/03 te činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima ocijenio kako je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, a što utječe, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, te da tužiteljici nije omogućeno pregovaranje.

17. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako se o predmetnoj odredbi članka 3. ugovora o kreditu nije koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

18. Sud Europske unije je u presudi od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, EU:C:2019:820, odlučio:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora."

18.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 78/2012.).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

19.1. Navedeno ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024., točka 20.1.).

19.2. U konkretnom slučaju tužiteljica je bila obaviještena o obvezi plaćanja predmetne naknade za obradu kredita koju je i platila u skladu s odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu (1,00% od iznosa kredita). Međutim, tužiteljica nije bila obaviještena o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Nadalje, tužiteljica je kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Nadalje, odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu jasno je i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,00% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), a informacije o predmetnoj naknadi za obradu kredita sadržavali su i Promotivni uvjeti tuženika, što upućuje na to da je tužiteljica već i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njezinoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), no ne i njezinoj krajnjoj svrsi.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već Promotivnim uvjetima tuženika bila obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

21. Budući da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o odredbi članka 3. predmetnog ugovora nije pregovaralo, valja zaključiti kako tuženik o tim zakonitim interesima potrošača nije vodio računa.

22. Nadalje, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

23. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

23.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri.

24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Promotivnih uvjeta, ostale ugovorne odredbe a posebno one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli za koje je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Slijedom navedenih razloga, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo u smislu odredbe članka 81., 83. i 85. ZZP, kada je zaključio da je odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu nepoštena i time, ništetna (članak 87. ZZP/03). Naime, o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije se pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

26. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine pozivom na pravno Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020., pa zastara teče od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe ugovora o kreditu.

27. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

27.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

27.2. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, to tužiteljica ima pravo na kamate od dana izvršene uplata, kako je to sud prvog stupnja pravilno odlučio. Stoga su žalbeni navodi, i u tom dijelu, neosnovani.

27.3. S navedenim u vezi neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tražbina tužiteljice nije dospjela, i da je predmetna tužba (za isplatu utuženog iznosa) preuranjena i nedopuštena u smislu odredbe članka 186 c. stavka 2. ZPP, jer se dospijeće tražbine, a kako je to prethodno navedeno, ne poklapa s početkom tijeka zastarnog roka.

27.4. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 133,98 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. ožujka 2007. do isplate.

28. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP, budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom.

28.1. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije tužiteljici priznao trošak sastava podneska od 5. ožujka 2023. jer to ne proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke niti je podnesak s tim datumom u spisu predmeta.

28.2. Također, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP u vezi s Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za ročište koje je održano 20. listopada 2023. jer se na navedenom ročištu, a suprotno žalbenim navodima raspravljalo o glavnoj stvari.

29. Slijedom izloženih razloga, valjalo je žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi (članak 368. stavak 1. ZPP).

30. Tuženikov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe je odbijen, jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

U Zagrebu 12. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor, v.r.