Poslovni broj: P-311/2022-14

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, OIB: 84397956623, Područna služba u Splitu, Obala kneza Branimira 15, Split, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Dinko Simonelli, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. Zagreb, Pisarnica Split I, Varaždinska 54, radi isplate iznosa od 11.282,68 EUR, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 3. svibnja 2024. u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja Dijane Grgin i punomoćnika tuženika, 12. lipnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 11.282,68 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. listopada 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tužitelju da u roku od petnaest dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.933,77 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 700,77 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. lipnja 2024. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 23. listopada 2017. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 85.009,37 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. listopada 2017. do isplate. U tužbi se navodi da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu broj 127527 od 8. siječnja 2015. djeci tužiteljeve osiguranice Vesne Videka priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 8. studenog 2014. Iz prijave ozljede na radu da je vidljivo kako je do ozljeda sa smrtnom posljedicom došlo kada je Vesna Videka hodajući pješke na posao dana 7. studenog 2014. imala prometnu nesreću i to udarac osobnog vozila nakon kojeg je preminula. Tužitelj nadalje navodi da se u vezi navedene prometne nesreće vodi kazneni postupak protiv Damira Britvića, koji je u vrijeme štetnog događaja upravljao osobnim automobilom marke "Toyota Corola", reg. oznake ST-569-SJ, osiguranog kod tuženika policom broj: 08101311003. Isplatom invalidske mirovine po navedenom rješenju u razdoblju od 8. studenog 2014. do 30. rujna 2017. tužitelj da trpi štetu od 85.009,37 kn. Tužitelj navodi da se odgovornost tuženika za naknadu štete u konkretnom slučaju temelji na članku 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/03), a visina štete da se temelji na članku 161. tog zakona pa je slijedom navedenog tužitelj predložio sudu donijeti presudu kojom će obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 85.009,37 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. listopada 2017. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenim kod ovog suda 22. veljače 2018., tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik je prije svega osporio svoju pasivnu legitimaciju za predmetno potraživanje, jer da policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj: 08101311003 nije preuzeo obvezu plaćanja mirovine tužitelju u ime svog osiguranika Saše Britvića. Tužitelj da je plaćanje mirovine trebao tražiti od štetnika, a tuženik da tužitelju nije počinio nikakvu štetu. Tuženik navodi da je navedenom policom osiguranja od automobilske odgovornosti i na osnovu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09) kao osiguratelj preuzeo obvezu plaćanja razmjernog iznosa mirovine, ali ne i cijelog iznosa mirovine i to da se obvezao svom osiguraniku, a ne tužitelju, jer s tužiteljem nije u bilo kakvom ugovornom ili izvanugovornom odnosu. Tuženik osporava navode tužitelja da bi se u konkretnom slučaju imao primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju na koji se tužitelj poziva, već da se imaju primijeniti odredbe ZOOP-a, i to konkretno članak 27. ZOOP-a. Tužitelj da se u tužbi ne izjašnjava postoji li razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, sve sukladno članku 27. ZOOP-a, a upravo to da treba utvrditi u ovom postupku. U odnosu na nepostojanje svoje odgovornosti prema tužitelju, tuženik se poziva na sudsku praksu, pa i drugih država članica EU. Tuženik ističe kako je zapravo sporno pitanje da li on kao osiguratelj odgovara za štetu koju u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju, sklapajući isti, nije preuzeo odnosno za koju se, primjenom članka 27. ZOOP-a, nije obvezao svom osiguraniku da će istu platiti niti je za takav rizik naplatio premiju osiguranja. Tuženik je podredno istakao i da je tužiteljeva osiguranica odgovorna za nastanak vlastite štete zbog toga što je izvan pješačkog prijelaza pretrčavala jednu od najprometnijih prometnica u Splitu. Pored navedenog, tuženik je prigovorio i da dokumentacija dostavljena uz tužbu nije adekvatan dokaz izvršenog plaćanja, a zbog čega osporava da bi tužitelj platio iznose koji se u toj dokumentaciji navode. U konkretnom slučaju da je riječ o internoj dokumentaciji tužitelja koja čak da nije adekvatno ovjerena i potpisana, a tužitelj da nije dostavio nikakvu potvrdu o izvršenom platnom prometu pa da stoga nije jasno s kojeg su računa i na koje račune navodna plaćanja izvršena.

3. Podneskom od 12. ožujka 2018. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika navodeći da su u trenutku štetnog događaja na snazi bili Zakona o obveznom osiguranju u prometu (Narodne novine broj 151/05) i Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13), a obzirom da se radi o dva zakonska propisa koji u osnovi uređuju istu materiju te da nije riječ o općem i posebnom zakonu, to da stoga prednost treba dati novijem zakonu, prema pravnom načelu "lex posterior derogat legi priori", a to da su u konkretnom slučaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Pasivna legitimacija tuženika da proizlazi iz članka 164. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 137/13). Tužitelj se u odnosu na naprijed iznesene navode pozvao i na sudsku praksu, istovremeno navodeći kako sudske odluke na koje se tuženik poziva u odgovoru na tužbu nisu primjenljive u konkretnom slučaju, jer da iste ne ukazuju na isključivu primjenu Zakona o osiguranju u prometu, kako to tuženik neosnovano želi prezentirati. Tužitelj je isto tako naveo da je uz tužbu dostavio elektronski ispis mjesečno isplaćenih iznosa mirovine za utuženo razdoblje koji se isplaćuju djeci umrle osiguranice, kao i obračun (potvrdu) isplaćenih iznosa mirovine, a što da ima značaj javne isprave, a o čemu da se očitovao i revizijski sud u svojoj odluci broj Rev- x 456/14 od 23. rujna 2015.

4. U podnesku od 24. rujna 2020., kojim se očitovao na dokaznu građu kaznenog spisa Općinskog suda u Splitu broj K-367/2016, tuženik je u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev ustrajao u svojim navodima da taj zahtjev nije osnovan, jer da predmetna šteta nije predmet osigurateljnog pokrića, a isto tako tužitelj da nije odgovarajućim dokazima dokazao njezino postojanje. Tuženik je ustrajao u navodima da sukladno članku 27. ZOOP-a, zavodi koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja imaju pravo na naknadu štete od društva za osiguranje po policama od automobilske odgovornosti, ali samo ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđenje rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđenja u slučaju povrede na radu. Kako iz rješenja tužitelja koje je dostavljeno uz tužbu proizlazi da je njegovom osiguraniku određena invalidska mirovina upravo zbog ozljede na radu, to da ne postoji navedena razlika u smislu članka 27. ZOOP-a, na koju bi tužitelj imao pravo naknade od tuženika, odnosno navedena mirovina da nije predmet osigurateljnog pokrića.

5. Tužitelj se podneskom od 24. rujna 2020. očitovao na naprijed iznesene navode tuženika, ističući da šteta koju tužitelj potražuje povodom predmetne prometne nezgode jasno proizlazi iz rješenja o priznatom pravu na obiteljsku mirovinu djeci tužiteljeve pok. osiguranice Vesne Videka, kao i isplati mirovine po navedenom rješenju. Obračun izvršene isplate mirovine za utuženo razdoblje i banka podataka doznačenih mirovinskih primanja, koje je tužitelj dostavio u spis, da predstavljaju javne isprave na temelju ranije odredbe članka 171., a sada članaka 63. i 159. ZUP-a, a sukladno članku 230. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) istima da se dokazuje istinitost onoga što se u njima potvrđuje odnosno određuje, zbog čega tužitelj smatra da je dokazao visinu svog tužbenog zahtjeva.

6. U ovom postupku, ovaj sud je donio presudu pod poslovnim brojem P- 658/2017-21 od 10. prosinca 2020., a kojom presudom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev i to u dijelu kojim se potražuje isplata iznosa od 25.505,81 kn sa zateznim kamatama koje teku od 9. veljače 2018. do isplate, dok je u preostalom dijelu i to radi isplate iznosa od 59.506,56 kn zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. listopada 2017. do isplate te u dijelu kojem tužitelj potražuje plaćanje zateznih kamata koje na iznos od 25.502,81 kn teku od 20. listopada 2017. do 8. veljače 2018., tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

7. Protiv navedene presude ovog suda obje stranke su podnijele žalbu. Odlučujući o podnesenim žalbama, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-443/2021-2 od 21. travnja 2022. ukinuo naprijed navedenu presudu ovog suda od 10. prosinca 2020. te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke u bitnom proizlazi da je ovaj sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Stoga, da je tuženik u žalbi osnovano ukazao na to da je ovaj sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o tužbenom zahtjevu odlučio primjenom Zakona o mirovinskom osiguranju, a ne Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

8. U ponovljenom postupku, koji se nastavio voditi kod ovog suda pod novim poslovnim brojem P-311/2022, tužitelj je ustrajao u svom stavu da u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj vršio isplate obiteljske mirovine, jer tužitelju da šteta nastaje trenutkom isplate mirovine. Nadalje, naveo je da su odredbe članka 27. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu međusobno kontradiktorne, a što da rješava intencija zakonodavca da derogira odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, što da proizlazi iz činjenice da je Zakon o mirovinskom osiguranju donesen kasnije te da je u primjeni od 1. siječnja 2014. Dakle, tu pravnu dvojbu da teorijski razrješava pravno načelo da kasniji zakon derogira onaj raniji, posebice iz razloga što prema odredbi članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, zavodi nemaju pravo na naknadu štete kada je u pitanju ozljeda na radu.

9. S druge strane, tuženik je ostao kod svojih navoda da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer se ovdje radi o obiteljskoj mirovini koja se prema članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ne nalazi unutar osigurateljskog pokrića, a u prilog čemu da govori i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021., iz koje je razvidno da je revizijski sud i bez provođenja financijskog vještačenja, primjenom materijalnog prava potvrdio drugostupanjsku presudu kojom je zahtjev tužitelja, a koji je jednak zahtjevu u ovom postupku, bio odbijen.

10. U dokaznom postupku sud je pregledao dokumentaciju i isprave priložene spisu i to: dopis Općinskog suda u Splitu broj K-367/16 od 25.9.2017. (list 3 spisa), dopis Općinskog državnog odvjetništva u Splitu broj:K-DO-181/15 od 20.2.2015. (list 4 spisa), prijavu o ozljedi na radu za Vesnu Videka od 1.12.2014. (list 5-8 spisa), zapisnik Općinskog državnog odvjetništva u Splitu broj: KR-DO-2568/14 od 7.11.2014. o obavljenom očevidu (list 9-10 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu broj: 127527 od 8.1.2015. o priznanju prava na obiteljsku mirovinu djeci umrle Vesne Videka (list 11-12 spisa), tužiteljev obračun – specifikaciju isplaćenih obiteljskih mirovina za djecu pok. osiguranice Vesne Videka u razdoblju od 8.11.2014. do 30.9.2017. (list 13 spisa), tužiteljeve potvrde iz baze podataka o doznačenim mirovinskim primanjima u mjesečnim iznosima za Videka Ivu u utuženom razdoblju (list 14-28 spisa), zatim službene bilješke MUP RH, PU Splitsko-dalmatinske od 7.11.2014. (list 38-39 spisa), tuženikovu policu osiguranja broj: 08101311003 (list 40 spisa), tužiteljev Uvjete za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti (list 41-42 spisa), kao i sudsku praksu koju su stranke dostavile u spis. Isto tako, izvršen je uvid u kazneni spis Općinskog suda u Splitu broj K-367/2016. U ponovljenom postupku, izveden je i dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Matiji Trogrlić iz Splita.

11. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

12. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 85.009,37 kn, a što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 11.282,68 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. listopada 2017. do isplate. Taj iznos tužitelj potražuje od tuženika s osnova naknade štete koja da je tužitelju nastala isplatom obiteljske mirovine djeci tužiteljeve pok. osiguranice Vesne Videka i to u razdoblju od 8. studenog 2014. do 30. rujna 2017.

13. Između stranaka nije sporno da se 7. studenoga 2014. dogodila prometna nesreća u kojoj je osiguranica tužitelja Vesna Videka, hodajući pješke na posao, zadobila ozljede sa smrtnom posljedicom, a u kojoj prometnoj nesreći je kao vozač sudjelovao Damir Britvić upravljajući osobnim automobilom marke Toyota Corola, koje vozilo je u trenutku prometne nesreće bilo osigurano kod tuženika policom broj: 08101311003.

14. Iz dostavljenog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu klasa: 140-03/14-01, ur.br: 341-18-05/3-14-047077, broj spisa: 127527 od 8. siječnja 2015., a što također nije sporno, razvidno je da je djeci umrle Vesne Videka i to Duji Videka, rođ. 12.7.1990. te Ivi Videka, rođ. 01.9.1998., priznato pravo na obiteljsku mirovinu u iznosu od 2.650,34 kn mjesečno, počevši od 8.11.2014., a koju mirovinu je dužan isplaćivati tužitelj. U obrazloženju tog rješenja, između ostalog, navedeno je da je uzrok smrti osiguranika ozljeda na radu prouzročena prometnom nesrećom, kao i da se obiteljska mirovina određuje za najmanje 40 godina mirovinskog staža, budući da je smrt osiguranika uzrokovana ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću, prema članku 86. stavak 6. ZOMO-a.

15. U konkretnom slučaju između strankama je sporna primjena materijalnog prava, odnosno je su li za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavne odredbe iz područja osiguranja odnosno odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ili odredbe Zakon o mirovinskom osiguranju, koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine u utuženom razdoblju. Tuženik je isto tako osporio tužbeni zahtjev ističući da je tužiteljeva osiguranica odgovorna za nastanak vlastite štete, odnosno da je ista isključivo odgovorna za nastanak predmetne prometne nesreće, a isto tako osporio je i da bi tužitelj dokazao da je isplatio iznose invalidske mirovine za koje potražuje naknadu štete u ovom postupku.

16. U odnosu na isplaćene iznose mirovine za koje potražuje naknadu štete u ovom postupku, tužitelj je u spis dostavio obračun odnosno specifikaciju isplaćenih iznosa obiteljske mirovine za djecu pok. osiguranice Vesnu Videka u utuženom razdoblju, kao i ispise iz baze podataka doznačenih mirovinskih primanja za dijete te osiguranice Ivu Videku u utuženom razdoblju, a iz kojih isprava je razvidno da je tužitelj u razdoblju od 8. studenog 2014. do 30. rujna 2017. izvršio isplatu obiteljske mirovine djeci svoje pok. osiguranice u ukupnom iznosu od 85.009,37 kn, dakle upravo iznos koji tužitelj potražuje od tuženika tužbenim zahtjevom.

17. Tuženik je prigovorio navodima tužitelja da bi u utuženom razdoblju isplatio te iznose mirovine, navodeći pri tom i da navedene isprave ne predstavljaju javne isprave, već internu dokumentaciju tužitelja koja da nije potpisana i ovjerena pečatom. Suprotno stajalištu tuženika, obračuni isplaćene obiteljske mirovine koje je tužitelj dostavio u spis, a koji je opskrbljen potpisom i pečatom tužitelja, po ocjeni ovog suda predstavlja javne isprave (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-x-386/2018-2 od 29. siječnja 2020.). Tužitelj je, sukladno članku 141. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, dalje ZOMO), pravna osoba s javnim ovlastima. Odredbom članka 159. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09), propisano je da se potvrde o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju u skladu s podacima iz službene evidencije, te su takve potvrde javne isprave. Sukladno članku 230. stavak 1. ZPP-a, isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Stoga je teret dokaza da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice, odnosno da je isprava nepravilno sastavljena (članak 230. stavak 3. ZPP-a) bio na tuženiku, a koji prema ocjeni ovog suda nije predložio dokaz koji bi bio adekvatan da dovede u pitanje same te isprave. Budući da tuženik, koji je sukladno članku 219. stavak 1. ZPP-a bio dužan iznijeti činjenice i predložiti dokaze kojima pobija navode i dokaze tužitelja, nije predložio odgovarajuće dokaze kojima bi dokazao suprotno, to je stoga navedeni prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.

18. U odnosu na tuženikov prigovor da je tužiteljeva osiguranica odgovorna na nastanak vlastite štete, odnosno da je glavni uzrok nastanka prometne nesreće protupravno i neoprezno postupanje prednice osiguranika tužitelja koja da je neoprezno izvan pješačkog prijelaza pretrčavala jednu od najprometnijih prometnica u Splitu, dok s druge strane da na strani tuženikovog osiguranika realno ne postoji nikakva odgovornost, sud je izvršio uvid u kazneni spis Općinskog suda u Splitu broj K-367/2016 koji se vodio protiv tuženikovog osiguranika Damira Britvića. Stranke su se u ovom postupku suglasile da se dokazna građa iz navedenog kaznenog postupka, a prvenstveno prometno-tehničko vještačenje koje je u tom kaznenom predmetu provedeno na okolnost dinamike nastanka prometne nezgode, koristi i u ovom postupku.

19. Uvidom u kazneni spis Općinskog suda u Splitu broj K-367/2016, utvrđeno je da je presudom tog suda od 9. svibnja 2019. optuženik Damir Britvić proglašen krivim što je 7. studenog 2014. oko 07,05 u Splitu, Hrvatske mornarice kod kućnog broja 1, upravljajući osobnim automobilom marke "Toyota Corola" tip "Verso 2.O" registarske oznake ST 569-SJ postupio protivno odredbi članka 38. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14) na način da je vozio lijevom prometnom trakom sjeverne kolničke trake ulice Hrvatske mornarice iz smjera istoga prema zapadu te nije obratio pažnju na pješakinju Vesnu Videku koja je izvan obilježenog pješačkog prijelaza prelazila kolnik navedene ceste iz smjera sjevera prema jugu, lakomisleno smatrajući da neće ugroziti sigurnost drugih sudionika u prometu, a što se upravo dogodilo, jer je uslijed takve vožnje u lijevoj unutarnjoj prometnoj traci sjeverne kolničke trake spomenute ceste prednjim lijevim dijelom svog osobnog automobila udario pješakinju Vesnu Videku, pri čemu je imenovana zadobila višestruke ozljede od kojih je istog dana oko 10,00 sati preminula u Kliničkom bolničkom centru Split, dakle, kao sudionik u cestovnom prometu kršenjem propisa o sigurnosti prometa iz nehaja izazvao opasnost za život i tijelo ljudi, a kaznenim djelom je prouzročena smrt jedne osobe, čime da je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu. Ta presuda Općinskog suda u Splitu potvrđena je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-958/19 od 10. prosinca 2019.

20. U kaznenom postupku provedeno je prometno-tehničko vještačenje po sudskom vještaku prometne struke Vinku Ugrini iz Splita, a čiji sastavni dio je i Situacijski plan lica mjesta prometne nesreće. U tom pisanom nalazu i mišljenju vještak je u bitnom naveo da se predmetna nesreća dogodila u uvjetima dnevne svjetlosti na dijelu gdje je kolniku u pravcu, te kako su se vozač i pješakinja mogli međusobno uočiti kada su međusobno udaljeni oko 150,00 metara ili koliko je kolnik u pravcu od mjesta nesreće prema istoku pod uvjetom da između njih nema drugih vozila koja bi im zaklanjala vidno polje. Nadalje, vještak je naveo kako se predmetna prometna nesreća dogodila na način da se vozač osobnog automobila Toyota Corola kretao od pravca istoka prema zapadu unutarnjom – lijevom trakom sjeverne kolničke trake ulice Hrvatske mornarice, a da je između raskrižja sa ulicom Domovinskog rata i ulicom Put Glavićina, na mjestu gdje nema u blizini obilježenog pješačkog prijelaza (najbliži je udaljen 150 metara), od smjera sjevera prema jugu ili sa desne na lijevu stranu automobila Toyota kolnik pretrčavala pješakinja te da je kod takvog kretanja automobila i pješakinje došlo do sraza na način da je automobil sa prednjim lijevim dijelom udario u pješakinju. Mjesto sraza da je bilo na lijevoj-unutarnjoj prometnoj traci sjeverne kolničke trake Ulice Hrvatske mornarice, oko 7,00-7,50 metara prije prvih čestica stakla i oko 1,00 metara sjeverno od udvojene središnje neisprekidane crte. Isto tako vještak navodi da se osobni automobil „Toyota“ pred nesreću kreće brzinom od oko 63 km/h te kako je ista brzina i u mjestu sraza, a pješakinja da je prelazila kolnik brzinom od oko 9 km/h. Vještak je također u svom mišljenju naveo da ako bi vozač poduzeo intenzivno kočenje kada reagira na opasnost ili kada je automobil udaljen od mjesta sraza oko 1,00 sek., automobil bi se zaustavio do mjesta sraza da se giba brzinom oko 34,9 km/h ili bilo kojom manjom od ove, kao i da ako bi vozač reagirao na kočnicu i poduzeo intenzivno kočenje istovremeno kada pješakinja počinje s prelaženjem kolnika, automobil bi se zaustavio do mjesta sraza da se giba brzinom oko 58,7 km/h ili bilo kojom manjom od ove.

21. Tužitelj se nije posebno očitovao na naprijed navedeni nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u svom podnesku od 24. rujna 2020. naveo kako iz prometnog vještačenja razvidno da Ulica Hrvatske mornarice u Splitu na mjestu gdje se dogodila nezgoda ima ukupno četiri prometne trake, po dvije za svaki smjer kretanja, te da važi ograničenje brzine kretanja vozilima od 60 km/h, dok je tuženikov osiguranik vozilom upravljao lijevom kolničkom trakom smjerom istok-zapad brzinom od 63 km/h. Prednica tužiteljevog osiguranika da je sa sjevernog nogostupa, zdesna vozilu, krenula u pretrčavanje predmetne prometnice s četiri trake, a tuženikov osiguranik, da je poduzeo intezivno kočenje dok je pješakinja još na sjevernom nogostupu i tek kreće u pretrčavanje kolnika bi se zaustavio do mjesta sraza da je upravljao brzinom od 58,7 km/h, a da je od mjesta gdje reagira kočenjem kada istodobno pješakinja zalazi u njegovu prometnu traku, bi se do mjesta sraza uspio zaustaviti da je vozio brzinom od 34,9 km/h. S obzirom na navedene činjenice iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka tuženik smatra kako realno na strani njegovog osiguranika nema nikakve odgovornosti za nastanak štete, jer je prednica osiguranika tužitelja kao pješakinja pretrčavala četverotračnu izuzetno frekventnu gradsku prometnicu, van obilježenog pješačkog prijelaza te van pothodnika koji također postoji na toj prometnici. Okolnost da je najbliži pješački prijelaz od mjesta gdje je pješakinja prelazila cestu udaljen više od 50 m, kao i pothodnik za prelazak te prometnice da ne čini njezinu radnju zakonitom već dapače da u takvoj situaciji vozila imaju prednost, a što da proizlazi iz odredbe članka 131. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama kojim je propisano da pješak koji namjerava prijeći preko kolnika na mjestu na kojem ne postoji obilježeni pješački prijelaz ne smije stupiti na kolnik ako time ometa promet vozilima. Stoga tuženik navodi kako su na mjestima bez obilježenog pješačkog prijelaza pješaci dužni prije stupanja na kolnik propustiti sva vozila koja su od njih na takvoj udaljenosti i kreću se prema mjestu namjeravanog prelaženja takvom brzinom da bi stupanjem na kolnik primorali vozače na poduzimanje intenzivnog usporavanja i skretanja. Uzimajući u obzir naprijed navedeno postupanje prednice osiguranika tužitelja, kao i obzirom da sama brzina kretanja vozila tuženikovog osiguranika nije uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom prometne nezgode to da stoga nad tuženikovom osiguraniku ne postoji odgovornost za nastanak prometne nezgode. Tuženik ističe da činjenica da postoji pravomoćna osuđujuća kaznena presuda, koja po pitanju postojanja odgovornosti vezuje parnični sud, da ne samo da ne isključuje postojanje građansko-pravne odgovornosti drugog sudionika nezgode, nego ne podrazumijeva ni da bi kazneno osuđeni bio pretežito građansko-pravno odgovoran. Za kaznenu osudu da je dovoljno da je optuženi i za 1% ušao u sferu protupravnosti, neovisno o postupanju drugog sudionika, dok je u građansko-pravnom smislu potrebno uzeti u obzir i postupanja drugih, te u korelaciji međusobnih protupravnosti odlučiti o omjerima građanske odgovornosti. Zaključno tuženik smatra kako je na strani prednice osiguranika tužitelja značajno veća građansko-pravna odgovornost nego na strani osiguranika tuženika, jer su njezine protupravnosti u postupanju značajno veće i u daleko većoj uzročnoj vezi sa nastankom nezgode.

22. Uzimajući u obzir naprijed iznesene navode tuženika, a dovodeći ih u korelaciju sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Vinka Ugrine, kao i utvrđenjima iz pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj K-367/2016 od 9. svibnja 2019., ovaj sud smatra da za nastanak predmetne prometne nesreće ne postoji isključiva odgovornost osiguranika tuženika, a niti pok. osiguranice tužitelja, već da je njihova odgovornost podijeljena, pri čemu je veća odgovornost na strani pok. osiguranice tužitelja, a koju ovaj sud, vodeći računa o svim okolnostima predmetne prometne nesreće, procjenjuje u omjeru od 70% na strani pok. osiguranice tužitelja, odnosno 30% na strani osiguranika tuženika. Uzimajući u obzir da je pok. osiguranica tužitelja pretrčavala dvotračnu (odnosno u oba smjera četverotračnu) prometnicu izvan pješačkog prijelaza te je na taj način, a kako to ispravno navodi tuženik, postupila suprotno odredbama članka 131. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, dok je s druge strane tuženikov osiguranik pravomoćno osuđen u kaznenom postupku zbog kršenja odredbi članka 38. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, to stoga navodi tuženika da njegov osiguranik nije uopće odgovoran ne stoje. Naime, iz provedenog vještačenja proizlazi i da tuženikov osiguranik nije pravovremeno poduzeo radnju kočenja u odnosu na trenutak kada je uočio ili mogao uočiti pješakinju koja pretrčava susjedne prometne trake, a to je također pridonijelo ishodu nesreće, unatoč tome što je brzina kojom se kretao bila zanemarivo (za 3 km/h) veća od dopuštene. Pretežni dio podijeljene odgovornosti jest na pok. osiguranici tužitelja, ali je iz razloga nepravovremenog poduzimanja radnje intenzivnog kočenja, u kombinaciji s činjenicom da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da bi intenzivno kočenje pri brzini do 58,7 km/h, tj. svega 5 km/h manjoj od brzine kojom je vozač vozio, bilo dovoljno da se izbjegne sraz, (manji) dio odgovornosti i na tuženikovu osiguraniku. Upravo stoga, sud smatra naprijed navedeni omjer odgovornosti primjerenim okolnostima nastanka konkretne prometne nesreće.

23. Konačno, a odnosu na među strankama spornu primjenu materijalnog prava, potrebno je navesti da se prema ranijem pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda RH održanoj 5. prosinca 2016. osnovanost zahtjeva Hrvatskog zavod za mirovinsko osiguranje za naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine njegovu osiguraniku ili obiteljske mirovine isplaćene članovima osiguranikove obitelji prema društvu za osiguranje, ocjenjivala primjenom odredaba Zakona o mirovinsko osiguranju.

24. Međutim, pravnim shvaćanjem prihvaćenim na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9. lipnja 2022. promijenjeno je dotadašnje pravno shvaćanje tako da novo shvaćanje glasi: "U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine". Do promjene takvog pravnog shvaćanja došlo je zbog usklađivanja s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u većem broju odluka (primjerice: odlukama poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev- 1354/2016 od 18. svibnja 2021.).

25. S obzirom na naprijed izneseno pravno stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9. lipnja 2022., a koje je usklađeno i sa pravnim shvaćanjem iznesenim u naprijed navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, u konkretnom slučaju trebalo je primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP).

26. Odredbom članka 27. stavak 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

27. Prema stavku 2. tog članka ZOOP-a, stvarnom štetom u smislu odredbe stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

28. Stavkom 3. tog članka ZOOP-a propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

29. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

30. U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi iz rješenja tužitelja od 8. siječnja 2015. (list 11-12 spisa) djeci preminule osiguranice tužitelja Vesne Videka priznato je pravo na obiteljsku mirovinu zbog smrti osiguranice nastale zbog ozljede na radu. S obzirom na to da tužitelj potražuje naknadu štete s osnove obiteljske mirovine koju je isplaćivao na temelju ozljede na radu, u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju u smislu odredbi članka 27. ZOOP-a.

31. Da je tome tako proizlazi i iz pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Matije Trogrlić iz Splita od 9. studenog 2023. (stranica 305-308 spisa). Naime, u svom nalazu i mišljenju, a na temelju dokumentacije koja je dostavljena u spis, sudski vještak Matije Trogrlić je utvrdila da je u utuženom razdoblju od 8. studenog 2014. do 30. rujna 2017. tužitelj isplatio djeci pok. Vesne Videka s osnova obiteljske mirovine ukupno iznos od 85.009,37 kn, odnosno preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznos od 11.282,68 EUR. Nadalje, navedeno je da je rješenjem HZMO-a, Područne službe Split klasa: 140-03/14-01, ur.br: 341-18-05/3-14-047077 od 8. siječnja 2015. djeci umrle Vesne Videka, Duji i Ivi Videka, počevši od 8. studenog 2014. priznato pravo na obiteljsku mirovinu u svoti od 2.650,34 kn mjesečno. Iz obrazloženja tog rješenja HZMO-a da je razvidno kako se, između ostalog, navodi da je uzrok smrti osiguranika ozljeda na radu prouzročena prometnom nesrećom, kao i da se obiteljska mirovina određuje za najmanje 40 godina mirovinskog staža, budući da je smrt osiguranika uzrokovana ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću, prema članku 86. stavak 6. ZOMO-a. Stoga, iz tog rješenja da proizlazi kako je djeci pok. Vesne Videke priznato pravo na obiteljsku mirovinu u odnosu na invalidsku mirovinu obračunatu zbog ozljede na radu osiguranice Vesne Videka. Sukladno navedenom sudski vještak zaključuje da, a u smislu odredbi članka 27. ZOOP-a, ne postoji razlika između invalidske mirovine odobrene djeci pok. Vesne Videka, utvrđene u odnosu na invalidsku mirovinu osiguranice Vesne Videka zbog ozljede na radu, i obiteljske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

32. Stranke nisu imale primjedbi ni prigovora na naprijed navedeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka, a isto ovaj sud prihvaća kao stručno, objektivno i izrađeno u skladu s pravilima struke te ispravama koje su priložene spisu.

33. Budući da u konkretnom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju u smislu odredbi članka 27. ZOOP-a, to samim time tužitelju nije nastala šteta kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu sukladno odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO). Upravo stoga, tužbeni zahtjev tužitelj je trebalo odbiti kao neosnovan, a radi čega je i odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, uz primjenu odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje OT), kao i odredbi Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi. S obzirom na to da je tužitelj izgubio ovu parnicu, isti je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove koji su mu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

35. Prema specificiranom zahtjevu tuženika za naknadu troška, a s obzirom na vrijednost predmeta spora od 11.282,68 EUR, tuženiku su kao osnovani priznati troškovi za sastav odgovora na tužbu od 20.2.2018. u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 54. OT-a, za zastupanje na ročištima od 9.6.2020., 25.9.2020.,16.9.2022. i 3.5.2024. u iznosu od po 200,00 EUR za svako od tih ročišta, sukladno Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 54. OT-a, zatim za zastupanje na ročištima od 7.7.2020. i 8.9.2020. u iznosu od po 50,00 EUR za svako od tih ročišta, sukladno Tbr. 9. t. 5. u vezi s Tbr. 54 OT-a, kao i za zastupanje na ročištu od 10.12.2020. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. u vezi s Tbr. 54. OT-a, za sastav dva obrazložena podnesaka od 24.9.2020. i 15.1.2024. u iznosu od po 200,00 EUR za svaki od tih podnesaka, sukladno Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 54. OT-a, kao i za sastav podneska od 26.9.2022. u iznosu od 50,00 EUR, sukladno Tbr. 8. t. 4. u vezi s Tbr. 54. OT-a, te za sastav žalbe na presudu od 18.12.2020. u iznosu od 250,00 EUR, sukladno Tbr. 10. t. 1. u vezi s Tbr. 54. OT-a, a na koji trošak zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku u ukupnom iznosu od 1.900,00 EUR je trebalo priznati i pripadajući PDV po stopi od 25% u iznosu od 475,00 EUR, sukladno Tbr. 46. OT-a. Tuženiku je također priznat i trošak sudske pristojbe za žalbu protiv presude u iznosu od 160,60 EUR te iznos od 398,17 EUR na ime troškova vještačenja.

36. Tuženiku nije kao osnovan priznat više zatraženi trošak za zastupanje na ročištu od 7.7.2020. u iznosu od 50,00 EUR, jer se na tom ročištu nije raspravljalo, već je isto odgođeno prije početka raspravljanja radi pribave kaznenog spisa Općinskog suda u Splitu. Stoga tuženiku za to ročište pripada naknada troška po Tbr 9. t. 5. OT-a, odnosno pripada mu trošak u iznosu od 50,00 EUR koliko mu je priznato, a ne 100,00 EUR koliko je zatraženo. Nadalje, tuženiku nije kao osnovan priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 4.11.2020. u iznosu od 50,00 EUR, jer se radi o podnesku koji je podnesen nakon zaključenja glavne rasprave i koji nije bio potreban za vođenje postupka. Isto tako, tuženiku nije priznat više zatraženi trošak za sastav podneska od 26.9.2022. u iznosu od 450,00 EUR, jer se u konkretnom slučaju radi o ostalom podnesku za koji tuženiku pripada naknada troška po Tbr. 8. t. 4 OT-a, odnosno 50,00 EUR koliko mu je i priznato, a ne 500,00 EUR koliko je zatraženo. Na tako ne priznati trošak zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku u ukupnom iznosu od 550,00 EUR, tuženika ne pripada ni obračunati PDV na taj iznos od 137,50 EUR. Na kraju, tuženiku nije priznat više zatraženi trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 13,27 EUR, jer taj iznos predstavlja dodatnu pristojbu koju je tuženik pozvan platiti budući da nije na vrijeme platio sudsku pristojbu za žalbu pa se stoga se radi o trošku koji je nastao krivnjom tuženika te isti ne može pasti na teret tužitelja.

37. Sukladno navedenom, tuženiku su kao osnovani priznati troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.933,77 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, dok je njegov zahtjev za naknadu više zatraženih troškova postupka u ukupnom iznosu od 700,77 EUR trebalo odbiti kao neosnovan pa je stoga o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točkama II. i III. izreke ove presude.

U Splitu 12. lipnja 2024.

Sudac

Paško Bačić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od osam dana od dana dostave ove presude.

Dna:

- tužitelju

- tuženiku po punomoćniku

- u spis

Broj zapisa: 9-30868-fd3ac

Kontrolni broj: 0732f-66064-c91b0

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=PAŠKO BAČIĆ, L=SPLIT, O=TRGOVAČKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.