Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4855/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz P., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica S. W., odvjetnica u M., protiv tuženika A. B. d.d, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništetnosti i naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama poslovni broj P- 9/2022-25 od 23. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama poslovni broj P-9/2022-25 od 23. svibnja 2023. pod točkom I. i II. izreke i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.058,16 eura[1] /7.972,7 1 kn, sa zateznim kamatama.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2 i čl. 3 i čl. 4 Ugovora o kreditu br. … – kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 12.srpnja 2006. i solemnizirali dana 14. srpnja 2006. kod javnog bilježnika V. N. iz M., pod br. OU- 181/2006 – u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF). Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužitelju iznos od 6.323,63 eura/47.645,29 kn uvećan za pripadajuće zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate kako je to pobliže označeno u izreci, a pod točkom III. izreke nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.058,16 eura/7.972,71 kn, sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, dok je u ostalom dijelu u iznosu od 2.108,59 eura/15.887,17 kn tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova odbijen kao neosnovan.

2. Protiv presude prvog stupnja pod točkom I. i II. izreke te pod točkom III. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku tužitelju nadoknaditi trošak, žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže da ovaj sud presudu preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu od 12. srpnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i isplata iznosa od 6.323,63 eura/47.645,29 kn zateznim kamatama na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak.

5. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365 st. 2. ZPP.

7. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kao djelomično osnovan uz utvrđenja i zaključke:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 12. srpnja 2006. u M. sklopili Ugovor o kreditu br. … koji je solemniziran 14. srpnja 2006.,

- da je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit (kredit za kupovinu stana) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 130.000,00 CHF uz kamatu po kamatnoj stopi od 3,88% dekurzivno godišnje, a rok otplate iznosi 20 godina,

- da se tužitelj u čl. 4. Ovog ugovora obvezao vršiti otplatu kredita uz valutnu klauzulu u 240 mjesečnih anuiteta od 779,58 CHF izraženima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja te da je u čl. 2., 3. i 4. predmetnog Ugovora određeno da se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka,

- da je sporno da li se o predmetnim ugovornim odredbama iz čl. 2., 3.. 4. i 6. Ugovora koje se odnose na vezanje otplate mjesečnih anuiteta uz valutu švicarskog franka pojedinačno pregovaralo; da li su odredba i/ili nejasne, i /ili teško razumljive i/ili teško uočljive te na posljetku da li su suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja),

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv prednika tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača te da je dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine te posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine i Rev- 2221/18 od 17. rujna 2019.,

- da je predmet navedenih postupaka bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke,

- da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i (prednik) tuženika povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetene i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega slijedi zaključak da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva,

- da prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu,

- da je citiranim odlukama Visokog Trgovačkog suda Republike i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, već je utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da sporna odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, da tužitelj nije ni mogao znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa (jer o tome ili nije naveden nikakav razlog ili je razlog bio nerazumljiv i neprecizan) da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti okončanje ugovornog odnosa (s obzirom da zbog same nerazumljivosti razloga zbog čega se mijenja kamatna stopa ne mora tužitelj automatski zatražiti okončanje ugovora),

- da je tužitelju trebalo ponuditi - objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu- potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje/raskid ugovornog odnosa,

- da je primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i dr.), odnosno čl. 26. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu),

- da je takva jednostrana određena ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO/05 (čl. 12. ZOO/91) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena,

- da je predmetna odredba u ugovor unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja,

- da sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a što je potvrdio i tužitelj saslušan kao parnična stranka iz čijeg iskaza proizlazi da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije upoznat sa promjenjivom kamatnom stopom i oscilacijom odnosno podizanja tečaja,

- da tužitelj navodi da mu je S. čijeg se prezimena ne sjeća, službenica ondašnje H. A. A. B. kada je zatražio kredit u eurima rekla da je kredit u CHF povoljan i preporučila mu da uzme kredit u CHF pošto je riječ o manjoj kamati i kredit se brzo rješavao, zbog čega je pristao na ovaj kredit, da mu nije govorila ništa o pojmu valutne klauzule, ugovor ga je dočekao gotov i samo ga je potpisao bez čitanja jer je imao povjerenje u banku, javni bilježnik da mu nije čitao ugovor već je samo potpisao i platio potvrdu, da su prve rate bile 2.700,00 eura da bi došle do oko 4.000,00 eura, zbog čega je morao prebiti kredit i odjednom sve platiti negdje 2010. ili 2011., da Izričito tvrdi da nije imao nikakav kontakt u vezi ovoga kredita sa službenicom banke Ž. B.,

- da u ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedine (konkretne) odredbe ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom o toj odredbi, da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno u čl. 6. Ugovora: „Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava odredbi ovoga Ugovora 01.03.2007. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade". Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.- A.-B. d.d. ili drugog akta banke,

- da zastara nije nastupila i to iz razloga što je tužba podnesena 12. siječnja 2022., a Vrhovni sud u presudi Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. utvrdio da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO/05 (ranije čl.388. ZOO/91), te da zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, pa je prigovor zastare neosnovan,

- da s obzirom na utvrđenja spornih odredbi ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO/05 ( čl. 210. i 214. ZOO/91), pa je stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u točki II izreke,

- da je na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku S. G.,

- da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tijekom otplate kredita tužitelj na ime tečaja više uplatio tuženiku 50.424,20 kn (6.692,44 eura), da je u istom razdoblju otplate tužitelj je i manje platio tuženiku na ime promjene tečaja 2.778,91 kn (368,81 eura) pa kad se te dvije komponente uzmu u obzir tj. kad se izvrši prijeboj, onda je tuženik više platio tuženiku na ime promjene tečaja 47.645,29 kn (6.323,63 eura),

- da je punomoćnik tuženika na ročištu od 24.travnja 2023. izjavio da nema prigovora na vještačenje u matematičkom dijelu, ali da ustraje u pravnim prigovorima i saslušanju svjedokinje Ž. B.,

- da tužitelj tvrdi da je glede realizacije kredita, od samog početka pa do kraja, razgovarao isključivo sa bankarskom službenicom S. i ni s kim drugim pa se saslušanjem Ž. B. po mišljenju prvostupanjskog suda neće bitnije utvrditi činjenično stanje,

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje, kao i dopunu tog nalaza i mišljenja vještaka.

8. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je, polazeći od činjenice da je tužitelj podnio tužbu pozivajući se presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tuženik u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, tužbeni zahtjev prihvatio kao osnovan i naložio tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu na ime valutne klauzule sa pripadajućom zateznom kamatom.

9. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

10. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule bile ništetne, pa suprotni žalbeni navodi tuženika su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

11. Tužitelj se pravilno pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv tuženika, a po tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je (prednik) tuženika u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je (prednik) tuženika postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Neosnovano žalitelj problematizira pravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe, a što za posljedicu ima ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozvao, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

12. Dakle, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno je na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedene odluke proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

13. U postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

14. Stoga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

15. U odnosu na žalbene navode tuženika da se u tzv. pojedinačnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužitelja te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu. Time što prvostupanjski sud nije saslušavao djelatnicu Ž. B. nije počinio procesnu ravnotežu između tužitelja i tuženika, kako to u žalbi ističe tuženik, jer je ista svjedokinja predložena na okolnost ugovaranja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (stranica 36 spisa), a u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i isplata na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Stoga, kraj činjenice da je, kako je to navedeno, na sporne okolnosti sud proveo adekvatne personalne i materijalne dokaze koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

16. Na žalbene navode tuženika da je tužitelj u svojem iskazu iskazao kako prije potpisivanja nije pročitao predmetni ugovor o kreditu, valja odgovoriti kako iz iskaza tužitelja (stranica 162 spisa) proizlazi kako mu djelatnici tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora nisu protumačili odredbe koje se odnose na tečaj i promjenjivu kamatnu stopu, a niti je u postupku dokazano da bi tužitelja djelatnici tuženika osobno informirali, odnosno dali odgovarajuće obavijesti o fluktuaciji tečaja švicarskog franka i njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu potrošača. Sud prvog stupnja je u tom smislu pravilno zaključio kako je dužnost prednika tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač, te da je prednik tuženika trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Slijedom navedenog, a budući da u postupku tuženik nije dokazao da je u fazi pregovaranja informirao tužitelja o fluktuaciji tečaja CHF i njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu tužitelja kao potrošača, neosnovani su žalbeni navodi kako se tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju ne bi mogla pružiti apsolutna zaštita kao potrošaču.

17. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP/03).

19. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03).

20. Nadalje odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe ( st. 2.).

21. U ovom postupku tuženik nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je o spornim odredbama ugovora pregovaralo.

22. S obzirom da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kakvu neravnotežu uzrokuju sporne odredbe, jer tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima te elementima koje dovode do promjene bilo kamatne stope bilo valute te jer tuženik kao trgovac nije informirao tužitelja o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su predmetne odredbe kao takve ništetne kako je to u konačnosti utvrđeno i u kolektivnom sporu.

23. Ovo iz razloga jer je odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio ništetnost Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF.

24. Spornim odredbama ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula sadržajno je izražena na identičan način kao i u onima koje su u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim pri čemu u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je ponašanje (prednika) tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule vezanu uz valutu CHF između stranaka bilo drugačije od onog utvrđenog u tom postupku.

25. S obzirom da se odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da u određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten utvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu, kao što je ugovor od 9. lipnja 2005. ipak na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču u naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošaču unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao. 26. Nadalje, pravilno je određeno, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, da se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu Banco Primus, C-421/14, ECLI:EU:C:2017:60, Sud je protumačio odredbu čl. 6/1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koje proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

27. Budući je vještak svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te je u svojem očitovanju dostavio obračun u skladu sa prigovorom tuženika (stranica 169 do 179 spisa), nakon čega tuženik nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 261. ZPP prihvatio nalaz i mišljenje vještaka. Naime, kod činjenice da je strankama dostavljena dopuna nalaza i mišljenja vještaka uz poziv na očitovanje, te da stranke na isti nisu istaknule primjedbi, niti su predložile saslušanje vještaka, time što vještak nije usmeno saslušan nije počinjena bitna povreda postupka.

28. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018 to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (12. siječnja 2022.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO, odnosno čl. 371. ZOO/91. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, odnosno čl. 210. ZOO/91.

28.1. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)". Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO, odnosno 104. ZOO/91. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, odnosno čl. 210. ZOO/91. Odluke Suda EU na koje se poziva tuženik nisu od značaja za odlučivanje o osnovanosti prigovora zastare u konkretnom slučaju.

29. Tuženik (prednik tuženika) je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/03, odnosno ZZP/07 te odredbe Zakona o obveznim odnosima. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

30. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike preplate uslijed promjene tečaja CHF iznos od 6.323,63 eura/47.645,29 kn sve sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose s obzirom da tužiteljica imala pravo na kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 104., 210. i 214. ZOO/91. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka.

31. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP) s tim da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st.

2. ZPP).

32. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 12. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj, v.r.