Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: Gž-319/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Tante, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, izvjestiteljice i članice vijeća, te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) M. D. F., OIB: … i 2) M. D. F., OIB: …, oboje iz Z., …, zastupani po punomoćnici I. M., odvjetnici iz Z., … protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku O. g. d. o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja pod 1) i 2) te tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9111/2019-32 od 13. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2024.,
p r e s u d i o j e
I Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja pod 1) M. D. F. i 2) M. D. F., kao i tuženice R. H. te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9111/2019-32 od 13. siječnja 2023.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1) M.D. F. i 2) M. D. F. za naknadom parničnog troška na ime sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
''I Nalaže se tuženiku R. H., OIB … isplatiti I tužitelju M. D. F., OIB… iz Z., …, iznos od 6.452,38 eura1 /48.615,46 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:
- od 16.03.2016. na iznos od 150,94 eur /1.137,22 kn
- od 16.04.2016. na iznos od 150,04 eur /1.130,47 kn
- od 16.05.2016. na iznos od 150,04 eur/1.130,47 kn
- od 16.06.2016. na iznos od 150,04 eur/1.130,47 kn
- od 16.07.2016. na iznos od 153,67 eur /1.157,81 kn
- od 16.08.2016. na iznos od 153,67 eur /1.157,81 kn
- od 16.09.2016. na iznos od 153,67 eur /1.157,81 kn
- od 16.10.2016. na iznos od 151,17 eur /1.138,99 kn
- od 16.11.2016. na iznos od 151,17 eur /1.138,99 kn
- od 16.12.2016. na iznos od 151,17 eur /1.138,99 kn
- od 16.01.2017. na iznos od 151,45 eur /1.141,12 kn
- od 16.02.2017. na iznos od 151,45 eur /1.141,12 kn
- od 16.03.2017. na iznos od 151,45 eur /1.141,12 kn
- od 16.04.2017. na iznos od 154,94 eur /1.167,39 kn
- od 16.05.2017. na iznos od 154,94 eur /1.167,39 kn
- od 16.06.2017. na iznos od 154,94 eur/1.167,39 kn
- od 16.07.2017. na iznos od 161,63 eur /1.217,80 kn
- od 16.08.2017. na iznos od 161,63 eur /1.217,80 kn
- od 16.09.2017. na iznos od 161,63 eur /1.217,80 kn
- od 16.10.2017. na iznos od 168,70 eur /1.271,05 kn
- od 16.11.2017. na iznos od 168,70 eur /1.271,05 kn
- od 16.12.2017. na iznos od 168,70 eur /1.271,05 kn
- od 16.01.2018. na iznos od 171,76 eur /1.294,13 kn
- od 16.02.2018. na iznos od 171,76 eur /1.294,13 kn
- od 16.03.2018. na iznos od 171,76 eur /1.294,13 kn
- od 16.04.2018. na iznos od 175,91 eur /1.325,37 kn
- od 16.05.2018. na iznos od 175,91 eur /1.325,37 kn
- od 16.06.2018. na iznos od 175,91 eur /1.325,37 kn
- od 16.07.2018. na iznos od 183,77 eur /1.384,65 kn
- od 16.08.2018. na iznos od 183,77 eur /1.384,65 kn
- od 16.09.2018. na iznos od 151,46 eur /1.141,16 kn
- od 16.10.2018. na iznos od 152,97 eur /1.152,52 kn
- od 16.11.2018. na iznos od 152,97 eur /1.152,52 kn
- od 16.12.2018. na iznos od 152,97 eur /1.152,52 kn
- od 16.01.2019. na iznos od 162,20 eur /1.222,10 kn
- od 16.02.2019. na iznos od 162,20 eur /1.222,10 kn
- od 16.03.2019. na iznos od 162,20 eur /1.222,10 kn
- od 16.04.2019. na iznos od 173,04 eur /1.303,75 kn
- od 16.05.2019. na iznos od 173,04 eur /1.303,75 kn
- od 16.06.2019. na iznos od 173,04 eur /1.303,75 kn, sve do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku R. H., OIB … isplatiti II tužitelju M. D. F. iz Z., …, iznos od 6.452,38 eura/48.615,46 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:
- od 16.03.2016. na iznos od 150,94 eur /1.137,22 kn
- od 16.04.2016. na iznos od 150,04 eur /1.130,47 kn
- od 16.05.2016. na iznos od 150,04 eur /1.130,47 kn
- od 16.06.2016. na iznos od 150,04 eur /1.130,47 kn
- od 16.07.2016. na iznos od 153,67 eur /1.157,81 kn/
- od 16.08.2016. na iznos od 153,67 eur /1.157,81 kn
- od 16.09.2016. na iznos od 153,67 eur /1.157,81 kn
- od 16.10.2016. na iznos od 151,17 eur /1.138,99 kn
- od 16.11.2016. na iznos od 151,17 eur /1.138,99 kn
- od 16.12.2016. na iznos od 151,17 eur /1.138,99 kn
- od 16.01.2017. na iznos od 151,45 eur /1.141,12 kn
- od 16.02.2017. na iznos od 151,45 eur /1.141,12 kn
- od 16.03.2017. na iznos od 151,45 eur /1.141,12 kn
- od 16.04.2017. na iznos od 154,94 eur /1.167,39 kn
- od 16.05.2017. na iznos od 154,94 eur /1.167,39 kn
- od 16.06.2017. na iznos od 154,94 eur /1.167,39 kn
- od 16.07.2017. na iznos od 161,63 eur /1.217,80 kn
- od 16.08.2017. na iznos od 161,63 eur /1.217,80 kn
- od 16.09.2017. na iznos od 161,63 eur /1.217,80 kn
- od 16.10.2017. na iznos od 168,70 eur /1.271,05 kn
- od 16.11.2017. na iznos od 168,70 eur /1.271,05 kn
- od 16.12.2017. na iznos od 168,70 eur /1.271,05 kn
- od 16.01.2018. na iznos od 171,76 eur /1.294,13 kn
- od 16.02.2018. na iznos od 171,76 eur /1.294,13 kn
- od 16.03.2018. na iznos od 171,76 eur /1.294,13 kn
- od 16.04.2018. na iznos od 175,91 eur /1.325,37 kn
- od 16.05.2018. na iznos od 175,91 eur /1.325,37 kn
- od 16.06.2018. na iznos od 175,91 eur /1.325,37 kn
- od 16.07.2018. na iznos od 183,77 eur /1.384,65 kn
- od 16.08.2018. na iznos od 183,77 eur /1.384,65 kn
- od 16.09.2018. na iznos od 151,46 eur /1.141,16 kn
- od 16.10.2018. na iznos od 152,97 eur /1.152,52 kn
- od 16.11.2018. na iznos od 152,97 eur /1.152,52 kn
- od 16.12.2018. na iznos od 152,97 eur /1.152,52 kn
- od 16.01.2019. na iznos od 162,20 eur /1.222,10 kn
- od 16.02.2019. na iznos od 162,20 eur /1.222,10 kn
- od 16.03.2019. na iznos od 162,20 eur /1.222,10 kn
- od 16.04.2019. na iznos od 173,04 eur /1.303,75 kn
- od 16.05.2019. na iznos od 173,04 eur /1.303,75 kn
- od 16.06.2019. na iznos od 173,04 eur /1.303,75 kn, sve do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III Odbijaju se I-II tužitelji s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od po 4.910,74 eur/37.000,00 kuna svaki, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i za iznos zakonske zatezne kamate na utužene iznose iz točke I. i II. ove presude od 1. – 15. u mjesecu, kao neosnovan.
IV Nalaže se tuženiku naknaditi I-II tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 4.564,01 eur/34.387,53 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.''
2. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I, II i IV izreke žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači, podredno u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.
2.1. U žalbi ističe da zaključak prvostupanjskog suda kako je povrijeđeno pravo vlasništva tužitelja jer je uvođenjem instituta zaštićenog najmoprimca nerazmjerno ograničeno pravo vlasnika stanova nema temelja u izvedenim dokazima, propisima niti u praksi Europskog suda. Što se tiče pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tuženica smatra da prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao da li su ispunjeni uvjeti iz Zakona o najmu stanova. Naime, tuženica je iznijela prigovor da A. Š. kao zaštićeni najmoprimac ima pravni temelj za korištenje predmetnog stana tek od donošenja presude prvostupanjskog suda poslovni broj Ps-329/2013 od 5. siječnja 2018., dok su tužitelji postavili zahtjev za naknadom štete za period od ožujka 2016. do lipnja 2019. pri čemu nisu utvrđivane okolnosti iz čl. 30. st. 1. Zakona o najmu stanova. Naime, na temelju odredbe čl. 38. st. 3. istog Zakona u slučaju smrti osobe koja je imala stanarsko pravo na temelju propisa koji su vrijedili do dana stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, tj. majke A. Š. koja je bila i zaštićeni najmoprimac na temelju Ugovora o najmu od 1. prosinca 1997., a čija valjanost je upitna kako to proizlazi iz presude od 5. siječnja 2018., osoba koja je kao član obiteljskog domaćinstva navedena u Ugovoru o najmu stana, dužna je od najmodavca u roku od 60 dana od dana nastale promjene zatražiti sklapanje Ugovora o najmu te tek od tada postaje osoba s pravima i obvezama zaštićenog najmoprimca. Kako se to za A. Š. dogodilo tek donošenjem pravomoćne presude od 5. siječnja 2018. on prethodno nije imao valjanu pravnu osnovu za korištenje stana kao zaštićeni najmoprimac, radi čega je dio tužbenog zahtjeva za period od ožujka 2016. do veljače 2018. neosnovan. Nadalje, ukazuje se na stranački iskaz tužiteljice pod 2) iz kojeg bi proizlazilo da zaštićeni najmoprimac nije plaćao najamninu te je sporno jesu li tužitelji sukladno zakonskim ovlastima iz čl. 19. Zakona o najmu stanova postupali vezano za zaštitu svojih vlasničkih prava i po toj osnovi upozorili istog na plaćanje najamnine, tj. tražili iseljenje A. Š. Posljedično tome, sud nije procijenio postupanje tužitelja te njihov doprinos eventualnoj šteti. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka (Rev x-640/2012-2 od 8. travnja 2015., Rev-3023/2015-2 od 17. listopada 2018. i Rev-2111/2013-3 od 29. kolovoza 2018.) zauzeo je stav kako do gubitka zakonom stečenih prava najmoprimca može doći zbog nepodnošenja zahtjeva za sklapanje Ugovora o najmu stana u odgovarajućem razumnom vremenu. Kako tužitelji u konkretnom slučaju nisu tražili iseljenje najmoprimca to su isti isključivo sami doprinijeli nastanku štete u vidu prekomjernog ograničenja njihovog prava vlasništva. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ističe kako su tužitelji propustili obračunati porez na davanja na ostvareni iznos najamnine u skladu sa Zakonom o porezu na dohodak, a koji stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-934/2004 od 17. prosinca 2008. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.
3. Tužitelji pod 1) i 2)-dalje tužitelji u odgovoru na žalbu tuženice ističu da se status najmoprimca s pravom na zaštićenu najamninu stječe na temelju zakona neovisno o sklapanju Ugovora o najmu pa da sudska odluka nije konstitutivna. Relevantne činjenice vezane za status zaštićenog najmoprimca pravomoćno je utvrdio sud Republike Hrvatske, pa kada bi se doista radilo o šteti nanesenoj tužiteljima nezakonitim ili nepravilnim radom suda (kako to sada tvrdi tuženica) ista bi i za takvu štetu također bila pasivno legitimirana i objektivno odgovorna sukladnu Zakonu o sustavu državne uprave. Činjenicu da tužitelji nisu tražili iseljenje zaštićenog najmoprimca pa da su isključivo odgovorni za štetu tuženica po prvi put ističe u žalbi, a što je u suprotno s odredbom čl. 352. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na visinu naknade štete tužitelji ističu da se ne radi o najamnini, već o naknadi štete. Sve i da se radi o iznosu koji podliježe plaćanju poreza na promet, to nema nikakvog utjecaja na odluku u ovom predmetu, jer će u tom slučaju iznos poreza od njih potraživati nadležna Porezna uprava kad se takav dohodak ostvari. Stoga je promašeno pozivanje tuženice na stav izražen u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-934/2004 od 17. prosinca 2008. Predlažu da im se obistini trošak sastava odgovora na žalbu.
4. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. III izreke žalbu su izjavili tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači, podredno da se u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.
4.1. U žalbi ističu da u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda ima nedostatka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka presuda u pobijanom dijelu proturječna razlozima presude. Naime, u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete prvostupanjski sud mijenja stav i utvrđuje da ne postoje ikakvi elementi protupravnosti u radnji donošenja Zakona o najmu stanova i uvođenja instituta zaštićene najamnine od strane tuženice. Kako je protupravnost u postupanju tuženice jedna od odlučnih činjenica u ovom postupku a presuda ne sadrži razloge zašto se postupanje tuženice smatra protupravnim u odnosu na imovinsku štetu, ali ne i u odnosu na neimovinsku štetu, to znači da je u tom dijelu ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer je povreda prava osobnosti svaka neimovinska šteta koja se ogleda u povredi subjektivnih neimovinskih prava i interesa. Stoga je pogrešan stav prvostupanjskog suda da povreda prava osobnosti postoji samo u slučaju tjelesne povrede ili bolesnog stanja, slijedom čega bi jedino prihvatljivo dokazno sredstvo za dokazivanje povrede prava osobnosti bila medicinska dokumentacija i medicinsko vještačenje. Radi tako uskog shvaćanja pojma povrede prava osobnosti prvostupanjski sud je propustio utvrditi da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede subjektivnih neimovinskih prava i interesa tužitelja, te da li težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju pravičnu novčanu naknadu. Premda iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi da sud prihvaća utvrđenim da su tužitelji morali podizati kredite za vlastito stambeno zbrinjavanje, da se nisu mogli pomoći ni najamninom za predmetni stan, da nisu mogli stanovati u tom stanu zbog zaštićenog najmoprimca, da su kredite otplaćivali godinama i da su se osjećali užasno zato što je u njihovom stanu druga osoba zbog koje nisu imali pristup vlastitoj nekretnini te da su to subjektivno doživljavali kao ometanje i psihički pritisak, sve ovo uz činjenicu da je to trajalo godinama i traje do danas, prvostupanjski sud ipak ne smatra da se radi o povredi prava osobnosti tužitelja. Tužitelji ističu da povreda prava osobnosti nije primarno medicinski nego i pravni pojam, radi čega je odluka o tome da li je to do takve povrede došlo i o njenoj visini prvenstveno odluka suda pri čemu za primjenu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima nije nužno da oštećenik doživi povredu ili bolest već da je došlo do povrede nekog njegovog subjektivno neimovinskog prava, a sudska praksa je jedinstvena u tumačenju odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima. Ovdje se radi i o povredi prava na pravično suđenje s aspekta zabrane arbitrarnog postupanja i prava na pravu sigurnost jer prvostupanjska odluka u odnosu na pretrpljenu neimovinsku štetu odstupa od sudske prakse. Predlažu da im se obistini trošak sastava žalbe.
5. Na žalbe tužitelja nije odgovoreno.
6. Žalbe nisu osnovane.
7. Nisu u pravu žalitelji kada ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), zato jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da je izreka iste razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.
8. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 366. st. 2. istog Zakona.
9. Stoga žalbe stranaka zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovane.
10. Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženica isplati iznos svakom pojedinačno od po 6.452,38 eur-a na ime razlike između zaštićene i tržišne najamnine za stan u Z., … kojeg su tužitelji suvlasnici svaki za po ½ dijela, kao i da im tuženica naknadi neimovinsku štetu i to svakom u visini od po 4.910,74 eur-a zbog povrede prava osobnosti.
11. Tuženica u žalbi ističe da tužitelji nemaju pravo na utužene iznose za period do 5. siječnja 2018. jer da je tek tada donesena presuda Općinskog građanskog suda poslovni broj Ps-329/2013 od 5. siječnja 2018. kada je A. Š. postavio tužbeni zahtjev radi zaključenja Ugovora o najmu stana u Z., …
12. Ovaj žalbeni navod po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije osnovan budući da je nedvojbeno kako je A. Š. zakonski nasljednik član zajedničkog domaćinstva svoje majke A. Š. koja je umrla 11. studenoga 2009., a prije toga je imala stanarsko pravo na temelju propisa koji su vrijedili do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (Narodne novine, broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20 – dalje: ZNS) radi čega prvostupanjski sud osnovano smatra da tužitelji imaju pravo na štetu koja im je nastala povredom prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom glede prava na mirno uživanje vlasništva tj. propuštanjem ostvarenja provedbe ravnoteže između zaštite općeg interesa zajednice i zaštite pojedinačnog prava tužitelja na mirno uživanje vlasništva.
13. Odredbom čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17-dalje ZVDSP) propisano je da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.
14. Opravdano sud i po mišljenju ovog suda zaključuje da je uvođenjem ograničenja vlasnika stanova sa zaštićenim najmoprimcima odredbama ZNS-a došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a iako je takvo miješanje tuženice u pravo vlasništva tužitelja i drugih vlasnika takvih stanova u skladu s općim interesom zajednice tj. zaštitom prava drugih odnosno zaštićenih najmoprimaca, navedenim miješanjem je vlasnicima nekretnina istovremeno nametnut prekomjerni individualni teret slijedom čega je jasno da pozitivni pravni propisi Republike Hrvatske za područje zaštićenih najamnina ne ostvaruju pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu skupinu tj. na najmodavce kao što je jasno da je time povrijeđeno tužiteljičino pravo na mirno uživanje vlasništva koje joj je zajamčeno i Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu još 5. studenoga 1997. pa je temeljem odredbe čl. 41. te Konvencije valjalo utvrditi odgovornost tuženice za štetu koju tužitelji zbog toga trpe radi činjenice da su u utuženom razdoblju bili spriječeni naplatiti najam svoga stana u visini slobodno ugovorene odnosno tržišne najamnine.
15. U studenom mjesecu 1997. Republika Hrvatska je postala stranka Međunarodnog ugovora tj. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda čime je priznala i jurisdikciju Europskog suda za ljudska prava koji je u predmetu S. protiv Hrvatske u istovrsnoj pravnoj situaciji utvrdio da je tuženica povrijedila čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju pri čemu se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče samog zakonodavstva radi čega da tuženica treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi se osigurala relativno osjetljiva ravnoteža između interesa najmodavca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice, uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju, a u skladu s načelima zaštite prava prema Konvenciji. Međutim, vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimaca pri određivanju zaštićene najamnine ne može biti riješeno prebacivanjem tereta na najmodavce.
16. I po mišljenju ovog suda, opravdano prvostupanjski sud, ocijenivši neutemeljenim prigovor zastare, smatra da su tužitelji predmetni stan mogli u utuženom razdoblju iznajmljivati i po tržišnoj cijeni da ga nisu morali dati u najam sa zaštićenom najamninom jer je nesumnjivo da je takva potražnja postojala u cijelom utuženom razdoblju, tim više što tužitelji, kao vlasnici predmetnog stana, ne trebaju niti dokazivati da bi predmetni stan iznajmljivali i to za iznos tržišne najamnine s obzirom na to da navedeno nisu niti mogli činiti zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva na predmetnom stanu.
17. U odnosu na žalbu tužitelja protiv toč. III izreke kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev istih za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u visini od 4.910,74 eur / 37.000,00 kn navesti je da tužitelji u tom dijelu osnovano ukazuju da prema recentnoj sudskoj praksi u ovakvoj situaciji imaju pravo na neimovinsku štetu.
18. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelji su radi dokazivanja da im je nastala šteta predložili svoja stranačka saslušanja te je iz raspravnog zapisnika od 4. studenoga 2020. (l.s. 107-109) razvidno da je tužitelj pod 1) u svom stranačkom iskazu naveo da je tužbu podnio jer da je bio prisiljen za vlastito stambeno zbrinjavanje podizati nekoliko kredita, a pri tome najamnina koju su dobivali od zaštićenog najmoprimca nije predstavljala niti desetinu stvarnog iznosa za nekretninu u kojoj se najmoprimac nalazio, na upit: ''kako ste se osjećali kad ste podmirivali te rate kredita?'' tužitelj pod 1) je izjavio da se osjećao iskorišteno i poniženo jer da nije mogao koristiti taj stan te u potpunosti nemoćno.
19. Tužiteljica pod 2) u svom stranačkom iskazu (l.s. 107-108), između ostalog navodi, da je kao i brat dizala hipotekarne kredite radi vlastitog stambenog zbrinjavanja koji da je otplaćivala 15 godina, a na upit u čemu bi se sastojala povreda prava osobnosti navodi da je 1995. bila prisiljena podići kredit za vlastito stambeno zbrinjavanje u iznosu od 150.000,00 dem, da nije mogla pomoći niti najamnina jer je zaštićeni najmoprimci nisu plaćali te da se pritom osjećala užasno jer se u njihovom stanu nalazila druga osoba, oni da nisu imali pristup vlastitoj nekretnini, a svaki mjesec da je trebalo plaćati kredit čija rata je bila užasno visoka.
20. Dakle, iz navedenog proizlazi da tužitelji nisu konkretizirali u čemu bi se to ogledala povreda prava osobnosti jer su samo općenito naveli da su se osjećali užasno zbog činjenice da se u njihovom stanu nalazi treća osoba, a da su oni pritom trebali podizati hipotekarne kredite radi rješavanja svog stambenog pitanja.
21. Na koji bi se to način manifestirala navedena povreda prava osobnosti kod tužitelja isti nisu konkretizirali, a niti su u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP predložili provedbu odgovarajućih dokaza (npr. medicinske dokumentacije, vještačenje ili svjedoke na okolnosti povrede prava osobnosti) pa u takvoj situaciji ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako je taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja neosnovan te je stoga pravilno primijenio odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO) kada je odbio taj dio tužbenog zahtjeva s obrazloženjem da prema pravilu o teretu dokazivanja sud obvezuje da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a koje stajalište kao pravilno u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
22. Što se tiče žalbe tuženice u dijelu koji se odnosi na obračun poreza na dosuđene iznose ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije prijeporno kako tuženica sukladno odredbi čl. 62. st. 1. i 3. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 115/16, 106/18 i 121/19 – dalje: ZPD) ima pravo tražiti da se umanje iznosi koji su dosuđeni na ime poreza na dohodak od imovine.
23. Ovo stoga što je čl. 62. st. 1. ZPD propisano da kod dohotka od imovine ostvarenog od najamnine i zakupnine, osim dohotka ostvarenog iznajmljivanjem stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranjem kampova iz čl. 82. tog Zakona, porez na dohodak plaća prema rješenju Porezne uprave i to do posljednjeg dana u mjesecu za tekući mjesec. Porez na dohodak plaća porezni obveznik po postupku i na način iz čl. 37. istog Zakona, a po stopi od 12%.
24. Kako u konkretnom slučaju tuženica nije predložila provođenje odgovarajućeg vještačenja (financijskog) glede okolnosti koliko bi iznosio porez na dohodak od imovine i kako iz navoda tužitelja iz stranačkih iskaza proizlazi da im zaštićena najamnina nije plaćena od strane zaštićenog najmoprimca te kako iz spisa predmeta proizlazi da je vještak građevinske struke Ž. Ž. na ročištu od 4. listopada 2022. (l.s. 185) u svom usmenom očitovanju naveo da u pogledu prigovora tuženice na njegov pisani nalaz i mišljenje glede toga da nije primijenio relevantne porezne propise istakao da izračun poreza na dohodak ne spada u djelokrug građevinskog vještačenja nakon čega stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga te je glavna rasprava zaključena i određeno ročište radi objave i uručenja presude, pravilno je prvostupanjski sud taj prigovor tuženice, s obzirom na sve okolnosti ovog slučaja, smatrao neutemeljenim.
25. Kraj takvog stanja stvari ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženica dužna tužiteljima isplatiti utužene iznose s naslova imovinske štete tj. razlike između tzv. zaštićene najamnine od 405,82 kn mjesečno, odnosno od 1. rujna 2018. u visini od 814,79 kn mjesečno čime je utvrđena osnova i visina imovinske štete.
26. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 380. toč. 2. istog Zakona (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. ZPP) odbiti kao neosnovane žalbe stranaka i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.
Zadar, 12. lipnja 2024.
Predsjednica vijeća
Marina Tanta, v.r.
