REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-4725/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja H. Ć., OIB …, II. tužiteljice R. Ć., III. tužiteljice M. Ć. i IV. tužitelja M. Ć., svi iz C., …, Bosna i Hercegovina, svi zastupani po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., protiv I. tuženika M. d.o.o. u stečaju, Z., …, OIB …, zastupanog po punomoćnici A. S. Z., odvjetnici u Z., II. tuženika H. O. … d.o.o., D. … E. Z., …, OIB …, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. & partneri u Z. i III. tuženice K. W., iz S., …, zastupane po punomoćnici M. M. M., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i I. tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5555/2018-2 od 29. siječnja 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2977/2009-119 od 10. rujna 2018., u sjednici održanoj 12. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se kao neosnovana revizija I. tužitelja H. Ć. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5555/2018-2 od 29. siječnja 2019. u točki II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana revizija I. tuženika M. d.o.o. u stečaju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5555/2018-2 od 29. siječnja 2019. u točkama I. i V. izreke.

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuje se revizija II. tužiteljice R. Ć., III. tužiteljice M. Ć. i IV. tužitelja M. Ć. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5555/2018-2 od 29. siječnja 2019. u točki III. izreke, kao nedopuštena.

II. Odbacuje se revizija tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2977/2009-119 od 10. rujna 2018. kao nedopuštena.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev II. tuženika H. O. … d.o.o. za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem tužbeni zahtjev I. tužitelja za naknadu neimovinske štete nije prihvaćen prema I. tuženiku preko iznosa od 201.300,00 kn pa do iznosa od 231.300,00 kn (za iznos od 30.000,00 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naloženo je I. tuženiku isplatiti I. tužitelju i iznos od 30.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijena je žalba I. tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke za iznos neimovinske štete preko 231.300,00 kn pa do iznosa od 677.000,00 kn (za iznos od 445.700,00 kn) te u točki II. izreke u odnosu na II. i III. tužene kojim je odbijen tužbeni zahtjev I. tužitelja u odnosu na zatraženu neimovinsku štetu (točka II. izreke), odbijena je žalba II. do IV. tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki III. izreke kojom je odbijen njihov tužbeni zahtjev u cijelosti (dio točke III. izreke), te je odbijena žalba I. tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke u kojoj je dosuđen I. tužitelju iznos neimovinske štete od 201.300,00 kn (točka V. izreke).

2. I protiv drugostupanjske presude i protiv prvostupanjske presude redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 - dalje: ZPP) podnose tužitelji. U najvećem dijelu revizije iznose razloge zašto smatraju da je trebalo prihvatiti i tužbene zahtjeve ostalih tužitelja (II. do IV.) i zašto drže da financijsko vještačenje nije bilo valjano provedeno. Traže naknadu troška revizijskog postupka.

3. II. tuženik je u odgovoru na reviziju predložio odbaciti je protiv prvostupanjske presude, a odbiti je protiv drugostupanjske presude. Traži naknadu troška sastava odgovora na reviziju. III. tuženik je u odgovoru na reviziju predložio odbiti je kao neosnovanu.

4. Protiv drugostupanjske presude redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP podnosi i I. tuženik. Prvenstveno ističe da je postojao doprinos I. tužitelja nastaloj šteti te da se na temelju provedenih medicinskih vještačenja nije mogla utvrditi visina štete pa da su nižestupanjski sudovi u tom dijelu trebali primijeniti odredbu čl. 221.a ZPP.

Traži naknadu troška revizijskog postupka.

5. Revizija I. tužitelja je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena. Revizija II. do IV. tužitelja je nedopuštena.

Revizija I. tuženika je neosnovana.

6. Predmet ovoga spora u ovom stupnju postupka su zahtjevi I. tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 677.000,00 kn, te II. do IV. tužitelja, svakog u iznosu od po 220.000,00 kn na ime duševnih boli zbog teške invalidnosti bliske osobe, njihovog supruga i oca - I. tužitelja. Iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva koji se nalazi na listovima 284 do 287 spisa, a i iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude, proizlazi da tužbeni zahtjev nije postavljen za solidarnom isplatom (prema tuženicima kao dužnicima).

7. „Stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona.“ (čl. 382. st. 1. ZPP)

8. „Ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva“ (čl. 37. st. 2. ZPP- a).

9. U konkretnom slučaju drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP, a niti su II. do IV. tužitelji podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP. Stoga, kako svaki od njih podnosi zahtjev radi isplate 220.000,00 kn, i to svaki od njih prema tri tuženika, i kako se ne radi o zahtjevima za solidarnom isplatom, primjenom čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 382. st. 1. t. 1. i čl. 37. st. 2. ZPP, valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke ovoga rješenja.

10. Nadalje, II. do IV. tužitelji pobijaju i odluku o trošku u dijelu kojim im je naloženo naknaditi troškove II. i III. tuženicima.

11. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-19/2015-15 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Naime, rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka po svojoj pravnoj naravi nema značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP kojim se postupak pravomoćno završava.

12. Zato je revizija II.-IV. tužitelja odbačena, primjenom čl. 392. st. 1. ZPP, i u tom dijelu.

13. Stoga je predmet preostalog dijela spora zahtjev I. tužitelja prema tuženicima. I. tužitelj svoj zahtjev prema II. i III. tuženiku temelji na tvrdnji da je tuženik pod 2) vlasnik opasne stvari - dalekovoda, dok je tuženica pod 3) naručitelj radova na objektu koji nema građevinsku dozvolu pa se na njemu ni ne mogu izvoditi radovi, tim više što visokonaponski vod tuženika pod 2) prelazi preko krova. Radniku koji pretrpi ozljedu na radu za štetu koja je zbog toga nastala odgovara njegov poslodavac, u konkretnom slučaju tuženik pod 1), i to po kriteriju objektivne odgovornosti na temelju odredbi čl. 109. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 - dalje: ZR) i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04 - dalje ZZR), dok izvođač i naručitelj radova odgovaraju tek ako su učinili propuste u organizaciji rada i načinu izvođenja radova, dakle, ako je njihovom krivnjom došlo do ozljeđivanja radnika, kako je to sve navedeno u nižestupanjskim odlukama.

14. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je i ocijenjeno, da:

- je I. tužitelj imao sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme s M. d.o.o. od 3. srpnja 2006. za radno mjesto pomoćnog radnika,

- je I. tužitelj ozlijeđen 20. rujna 2006. za vrijeme obavljanja rada,

- I. tužitelj ima završenu osnovnu školu, nema stručnog obrazovanja, poslovi koje je obavljao su pomoćni građevinski radnik koji je u trenutku nesreće betonirao krovnu ploču,

- je kao način i izvor ozljede naveden električni luk i električne instalacije,

- je I. tužitelj prilikom rada s limenom letvom zakačio visoki naponski kabel te zadobio opekotine 2. i 3. stupnja, ukočenje kuka i koljena, duševne tegobe, što čini njegovu smanjenu životnu aktivnost od 42%,

- je I. tužitelj koristio osobna zaštitna sredstva,

- iz ugovora o izvođenju radova za dogradnju stambene kuće u S. sklopljenom između ovdje tuženice pod 3) kao naručitelja i prednika tuženika pod 1) kao izvoditelja od 2. rujna 2006. slijedi da se izvoditelj obvezao da će za račun naručitelja svojom radnom snagom i materijalom dovršiti dio građevinskih i obrtničkih radova prema troškovniku koji čini sastavni dio tog ugovora,

- su opisani radovi obuhvaćali radove na potkrovlju, a koji obuhvaćaju rušenje i demontažu postojećeg krova, armirano-betonske i zidarske radove te radove na novom krovištu kao i izradu strehe, sve za predvidivu cijenu od 33.000,00 EUR prema aneksu ugovora od 13. listopada 2006.,

- za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi, a kraj činjenice da se izvođenjem radova na građevini u konkretnom slučaju bavio M. d.o.o., a ne tuženica pod 3), to ista, po ocjeni ovog suda, nije odštetno odgovorna budući da nije izvodila nikakve radove, odnosno obavljala opasnu djelatnost, a niti je, kraj sadržaja ugovora o izvođenju radova i nesporne činjenice da se ista u trenutku nezgode nije niti nalazila u RH, učinila propuste u organizaciji rada i načinu izvođenja radova,

- prema čl. 104. Pravilnika o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova nazivnog napona od 1 do 400 KV („Narodne novine“, broj 53/91, 24/97, dalje Pravilnik), za nepristupačne dijelove zgrade (krov, dimnjak i sl.) sigurnosna udaljenost iznosi 3,0 m,

- je inspektor rada na temelju dostavljenih podataka u zapisniku o očevidu utvrdio da se horizontalna udaljenost vodiča od ruba krova kreće od 1,72 m na prednjoj strani kuće do 1,85 m na dijelu gdje se nalazila pomoćna skela, dok je iz priložene skice razvidno da je ranija udaljenost najdonjeg vodiča, tj. udaljenost prije izvođenja radova na potkrovlju predmetne kuće, bila 4,95 m,

- iz navedenog slijedi zaključak da su navedene visokonaponske žice bile postavljene u skladu s citiranom odredbom Pravilnika i da stoga nedopuštena blizina istih nije razlogom nastanka ove nesreće,

- u konkretnom slučaju ni tužitelji, a ni I. i III. tuženici ne tvrde niti dokazuju da su o namjeri izvođenja i/ili izvođenju radova (bez građevinske dozvole) kojima se bitno utječe na sigurnosnu udaljenost između elektroenergetskih vodova i predmetnog objekta obavijestili ovdje II. tuženika, već upravo suprotan zaključak proizlazi iz izvedenih dokaza,

- na dijelu skele nije postavljena zaštita od slučajnog dodira vodiča pod naponom,

- je nakon završetka rada I. tužitelj silazio s krova preko pomoćne skele noseći aluminijsku letvu dužine 3 m pri čemu je letvom ušao u električno polje zračnog dovodnog voda trafostanice, što je izazvalo pojavu električnog luka čijim je djelovanjem radnik ozlijeđen,

- iz izvedenih dokaza proizlazi da tuženik pod 1) nije dokazao da je pri organizaciji rada, uključujući mjesto i sredstva rada, poduzeo i osigurao potrebne uvjete rada kako bi se isti odvijao bez opasnosti za život i zdravlje radnika,

- to stoga što od tuženika pod 2) nije zatražio da se isključi napon struje u žicama koje se nalaze u neposrednoj blizini gdje se izvode radovi, ili pak da se iste izmjeste ili ograde, a na koncu, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem sud u tom dijelu poklanja vjeru, nije niti same radnike upozorio na neposrednu opasnost zbog blizine visokonaponskih žica niti je pak tužitelj osposobljen za siguran rad u blizini dalekovoda, već samo za siguran rad na građevini,

- s obzirom da je do predmetnog štetnog događaja došlo uslijed djelovanja električnog luka, kako to proizlazi iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru, prijave ozljede na radu, te iskaza tužitelja i svjedoka P., višeg inspektora rada, a do čega je pak došlo zbog činjenice da je izvedenim radovima ranija sigurnosna udaljenost smanjena na manju od dopuštene, nije osnovan prigovor isključive, kao niti djelomične odgovornosti tužitelja pod 1),

- ne postoji nikakav doprinos tužitelja nastanku vlastite štete s obzirom da je u tijeku postupka utvrđeno da je I. tužitelj koristio osobna zaštitna sredstva koja su mu bila na raspolaganju,

- osim toga, do štetnog događaja nije došlo na način da je I. tužitelj metalnom letvom dodirnuo vod, a što bi čovjeku prosječnog znanja trebalo biti poznato da to ne smije činiti, već je do štetnog događaja došlo na način da se je bez dodira metalne letve s vodom letva našla u električnom polju zračnog voda trafostanice a što je izazvalo pojavu električnog luka, a što I. tužitelj kao prosječna osoba nije trebala znati, već ga je poslodavac na to trebao upozoriti, a i sukladno čl. 32. ZZR staviti znakove sigurnosti i znakove općih obavijesti jer je u procjeni opasnosti obavljanja poslova trebalo imati na umu i to da sredstvo rada predstavlja i metalna letva dužine 3 m kao i mala udaljenost između mjesta rada i zračnog voda,

- je objekt III. tužene bespravno sagrađen, pa je i nadogradnja temeljem Ugovora kojeg je zaključila s I. tuženikom bila bespravna,

- međutim, samo ta činjenica bespravnosti gradnje ne čini III. tuženu odgovornom za štetu uzrokovanu I. tužitelju makar se je takvom bespravnom gradnjom smanjio sigurnosni razmak između krova kuće i zračnih vodova,

- naime, po teoriji adekvatne uzročnosti uzrok štete nije smanjenje tog razmaka nego je uzrok štete to što I. tuženik kao poslodavac nije poduzeo propisane mjere zaštite na radu da bi spriječio nastanak štetnog događaja,

- je na okolnosti odlučne za visinu zatražene naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje izveden dokaz medicinskim vještačenjem po vještacima dr. R. K., kirurgu i dr. A. G., vještaku za neurologiju i psihijatriju,

- su nižestupanjski sudovi u cijelosti prihvatili nalaze i mišljenja vještaka K. i G. ocjenjujući ih stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim,

- tužitelju pod 1) pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti i to po kriteriju pretrpljenih fizičkih boli iznos od 61.300,00 kn, s osnove pretrpljenog straha iznos od 20.000,00 kn, naruženosti u iznosu od 30.000,00 kn, te smanjenja životne aktivnosti od 42% u iznosu od 120.000,00 kn (s čim u vezi je istaknuto i da je I. tužitelj u vrijeme štetnog događaja imao 38 godina), tj. ukupno 231.300,00 kn.

15. „U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji“ (čl. 392.a ZPP).

16. Kao što je to već navedeno u točki 2. obrazloženja ove odluke tužitelji, zastupani po istom punomoćniku, u najvećem dijelu revizije iznose razloge zašto smatraju da je trebalo prihvatiti i tužbene zahtjeve ostalih tužitelja (II. do IV.) i zašto drže da financijsko vještačenje provedeno po vještaku D. U. nije bilo pravilno provedeno. Međutim, kako je to također već obrazloženo, revizija II. do IV. tužitelja nije dopuštena, dok naknada imovinske štete koju potražuje I. tužitelj i na koju okolnost je provedeno financijsko vještačenje po navedenom vještaku, nije predmet ovog, revizijskog stadija postupka jer je u tom dijelu prvostupanjska presuda ukinuta drugostupanjskom odlukom u točki IV. njezine izreke. Što se pak tiče visine dosuđene mu neimovinske štete, odnosno odbijenog dijela zahtjeva I. tužitelja s te osnove, I. tužitelj u tom smislu ne iznosi konkretne razloge u reviziji, a niti iznosi takve razloge u pogledu izvedenih dokaza vještačenjem po vještacima medicinske struke. I konačno, I. tužitelj u reviziji, na stranici 5, nakon konstatacije da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno (a koji razlog nije moguće s uspjehom isticati u revizijskom stupnju postupka), ne iznosi niti konkretne revizijske razloge u odnosu na II. i III. tuženika, ali pritom i zanemaruje utvrđenje nižestupanjskih sudova da II. tuženik nije imao saznanja o izvođenju predmetnih radova te ničim ne osporava njihovu ocjenu da je I. tuženik svojim propustima prekinuo uzročnu vezu između protupravne radnje III. tuženice i nastale štete I. tužitelju.

17. Što se pak tiče revizije I. tuženika neosnovano on smatra da je prvostupanjski sud nužno morao utvrditi doprinos I. tužitelja predmetnoj šteti. To iz razloga jer su nižestupanjski sudovi pravilno obrazložili da je I. tužitelj u sporno vrijeme koristio osobna zaštitna sredstva i da do štetnog događaja nije došlo na način da je I. tužitelj metalnom letvom dodirnuo vod, a što bi čovjeku prosječnog znanja trebalo biti poznato da to ne smije činiti, već je do štetnog događaja došlo na način da se je bez dodira metalne letve s vodom letva našla u električnom polju zračnog voda trafostanice što je izazvalo pojavu električnog luka, a što I. tužitelj kao prosječna osoba nije morao znati. Nadalje, netočno je da su provedena vještačenja po vještacima medicinske struke neobrazložena i neuspjela pa da su nižestupanjski sudovi u tom dijelu trebali primijeniti pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP. To iz razloga jer su navedeni sudski vještaci, najprije u pisanim nalazima i mišljenjima, a zatim i usmeno, na ročištu glavne rasprave, detaljno obrazložili svoje nalaze i mišljenja i očitovali se na prigovore stranaka.

18. Zato je, primjenom čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci presude jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene.

19. s obzirom na to da se, sukladno odredbama čl. 382. st. 1. ZPP, revizija podnosi protiv drugostupanjske (a ne i protiv prvostupanjske) presude, primjenom čl. 392. st.

1. ZPP, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.

20. Kao pod točkom III. izreke rješenja odlučeno je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP jer trošak II. tuženika koji je nastao povodom sastava odgovora na reviziju, nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Zagreb, 12. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek, v.r.