REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-795/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića, člana vijeća, mr. sc. Igora Periše, člana vijeća, te Gordane Jalšovečki, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. d.d., Z., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženice Z. M. iz S., ..., OIB ..., koju zastupa punomoćnica M. N. T., odvjetnica u S. i 2. tuženika M. M. iz S., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica D. N., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i 2. tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 8287/2013 od 19. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4667/2013-33 od 16. lipnja 2015., u sjednici održanoj 12. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, preinačavaju presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8287/2013 od 19. travnja 2016. u točki I. njezine izreke i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4667/2013-33 od 16. lipnja 2015. u točkama II. i III. njezine izreke te sudi:

Nalaže se 1. tuženici Z. M. da solidarno s 2. tuženikom M. M. isplati tužitelju Z. d.d. iznos od 60.715,08 EUR sa zateznim kamatama tekućima od 5. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koja iznosi 2,5% godišnje, a od 1. siječnja 2024. do isplate stopa zatezne kamate određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da mu solidarno s 2. tuženikom M. M. naknadi troškove parničnog postupka od 9.420,39 eura, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovana revizija 2. tuženika M. M. protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8287/2013 od 19. travnja 2016. u točki II. njezine izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4667/2013-33 od 16. lipnja 2015. u točki I. njezine izreke u dijelu kojim je naloženo 2. tuženiku M. M. isplatiti tužitelju 60.715,08 EUR sa zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužitelju trošak revizijskog postupka u iznosu od 2.547,62 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

''I Nalaže se II-tuženiku M. M. da tužitelju Z. d.d. isplati iznos od 60.715,08 EUR, sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, tekućim od 5. srpnja 2013.g. pa do isplate, te mu se nalaže da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 69.621,72 kn sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, tekućim od 16. lipnja 2015.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženicu Z. I. u cijelosti.

III Nalaže se tužitelju da I-tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 20.250,00 kn, u roku od 15 dana.''

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i 2. tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženicu reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) podnio je tužitelj dok je 2. tuženik protiv drugostupanjske presude podnio reviziju u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema njemu. Ne poziva se na nepravilnost odluke o trošku. Stranke su reviziju podnijele zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj je predložio da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženicu dok je 2. tuženik predložio da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika, podredno da ukine pobijane nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

4. Odgovora na revizije nije bilo.

5. Revizija tužitelja je osnovana. Revizija 2. tuženika nije osnovana.

6. ''U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji'' (čl. 392.a. ZPP).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 60.715,08 eura koji iznos da su tuženici stekli bez osnove na ime tečajne razlike u valuti A. (kvanza) koju je tužitelj pogrešno obračunavao na iznose koje je 2. tuženik podizao na bankomatima u A. kao punomoćnik prednice 1. tuženice (Z. I.) po njezinom deviznom računu.

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je, da:

- je 1. tuženica sklopila s tužiteljem ugovor o deviznom računu 3. siječnja 2011. i istoga dana opunomoćila 2. tuženika za raspolaganje sredstvima na njezinom računu,

- je 2. tuženik podizao novce po navedenom računu temeljem visa electron kartice u Republici Angoli,

- je tužitelj primijenio pogrešan tečaj prilikom obračuna podignutih iznosa iz valute angolske kvanze u valutu euro,

- iz izvatka izvještaja unutarnje revizije tužitelja od 21. prosinca 2012. proizlazi da je u razdoblju od 20. srpnja 2007. do 20. srpnja 2012. od strane 26 klijenata obavljeno 11.555 transakcija u valuti Angole koje su u knjigama tužitelja evidentirane po nepripadajućem tečaju što je rezultiralo financijskim gubitkom za tužitelja od 972.000,000 eura,

- je 2. tuženik kao klijent banke s povezanim osobama, od kojih je jedna i 1. tuženica, provedenim transakcijama doveo do gubitka za tužitelja od 413.787,29 eura,

- je 2. tuženik krajem 2008. otišao u Angolu s namjerom da tamo pokrene posao,

- je u sustavu tužitelja došlo do greške, jer je na tečajnoj listi tužitelja pod šifrom 973 egzistirao klirinški (obračunski) dolar, što da je nasljeđe iz bivšeg sustava i koji dolar je prestao postojati prestankom SSSR-a, ali je u sustavu tužitelja ostao kao obračunska jedinica pod tom šifrom,

- je 2002. šifra 973 na međunarodnom planu dodijeljena angolskoj valuti kvanza,

- tužitelj kvanzu nije evidentirao pod tu šifru jer je to valuta s kojom se ne trguje niti se obavlja bili kakva platni promet u RH,

- je za šifru oznake 973 koja je pripala tzv. klirinškom (obračunskom) dolaru, u informacijskom sustavu tužitelja završno s 2006. uvedena blokada, odnosno ta se šifra odnosno tečaj klirinškog dolara više ne upotrebljava u deviznom platnom prometu,

- je greškom blokada bila provedena samo u aplikaciji za pravne, ali ne i za fizičke osobe, zato je došlo do spornih terećenja preračunom kvanzi u tečaj klirinškog dolara koji je nekoliko puta manji od tečaja kvanze odnosno za 3,23 puta,

- se radi o debitnoj kartici koja se koristi za raspolaganje sredstvima na deviznom računu i da se iznosi obračunavaju terećenjem deviznog računa korisnika, računa 1. tuženice,

- je novac s bankomata u Angoli podizao 2. tuženik na teret računa 1. tuženice,

- iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je po deviznom računu koji je otvorila tuženica stečeno bez osnove 60.715,08 eura koji iznos je 2. tuženik podigao na bankomatu u Angoli, te da za navedeni iznos nije terećen devizni račun 1. tuženice,

- je tužitelj greškom za manji iznos teretio račun 1. tuženice jer je primjenjivao tečaj klirinškog dolara.

9. Na temelju navedenih utvrđenja, nižestupanjski su sudovi zaključili da je zbog pogreške u aplikaciji tužitelja došlo do stjecanja bez osnove isključivo na strani 2. tuženika u smislu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) odnosno da je 2. tuženik na taj način stekao korist (čl. 1111. st. 2. ZOO) u visini iznosa za koji bi bio terećen račun 1. tuženice da je preračun izvršen primjenom ispravnog tečaja pa je 2. tuženik, jer je stekao bez osnove, u obvezi vratiti tužitelju iznos od 60.715,08 EUR (koji je utvrđen financijskim vještačenjem). Nižestupanjski sudovi su zaključili su da nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO prema kojoj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, jer iz provedenih dokaza proizlazi da su djelatnici tužitelja tek internom revizijom utvrdili da je pogreškom račun 1. tuženice terećen za manji iznos od onog za koji se trebao teretiti, što znači da djelatnici tužitelja nisu imali saznanje da ne terete račun 1. tuženice za stvarni iznos za koji je račun trebao biti terećen. Nižestupanjski sudovi su zaključili da okolnost da je došlo do greške u poslovanju banke ne ovlašćuje 2. tuženika da zadrži ono što je bez osnove stekao. Stoga su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika.

10. Nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženicu zaključivši da devizni račun 1. tuženice nije bio terećen niti blokiran, da se ne radi o potraživanju koje bi proizašlo iz ugovora o usluzi banke odnosno do kojeg bi došlo zbog isplate s računa izvan granica raspoloživih sredstava u smislu čl. 992. ZOO već se radi o stjecanju koristi na strani 2. tuženika koji je podizao novac s računa mimo raspoloživih sredstava zbog pogreške u obračunu tužitelja. Stoga su zaključili da 1. tuženica ne može biti odgovorna za poslovanje koje se odvija izvan granica računa za koji 1. tuženica odgovara. Nižestupanjski su sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao da je 1. tuženica stekla sporni iznos i odbili su tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženicu.

11. Tužitelj u reviziji navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da 1. tuženica nije stekla bez osnove traženi iznos. Ističe da je 1. tuženica, kao vlasnica računa, stekla korist jer je njezin devizni račun terećen u trostruko manjim iznosima po nepripadajućem tečaju, a za što nije bilo osnove jer se radi o grešci banke. Korist koju je stekla 1. tuženica ogleda se u činjenici da je tužitelj propustio njezin račun teretiti za iznos od 60.715,08 eura što za tuženicu kao korisnicu računa koja je dužna osigurati pokriće za sve transakcije po svom računa, bez obzira jesu li isti učinjeni od nje ili punomoćnika, predstavlja korist. Revident ističe da granica raspoloživih sredstava na računu nije probijena samo i isključivo iz razloga što je tužitelj primjenjivao nepripadajući tečaj i da 1. tuženica nije terećena za 60.715,08 eura zbog greške banke. Ističe da solidarno, po računu 1. tuženice, odgovaraju banci za raspolaganja po računu koja su poduzeta radnjama punomoćnika (2. tuženik) i vlasnika računa (1. tuženica), i primjenom točke 3. II 4. Općih uvjeta poslovanja tužitelja po transakcijskim računima potrošača.

12. Ovaj sud ne može prihvatiti shvaćanje nižestupanjskih sudova da tuženica nije stekla bez osnove iznos koji potražuje tužitelj.

13. Naime, zbog greške banke, ovdje tužitelja, račun 1. tuženice terećen je za manji iznos od iznosa za koji je trebao biti terećen i koji iznos je s računa 1. tuženice stvarno podignut, a zbog čega je 1. tuženica, kao vlasnica računa, iznos novca, za koji je manje terećen njen račun od stvarnog iznosa koji je punomoćnik tuženice podignuo s računa, stekla bez osnove.

14. Vijeće ovog suda je ocijenilo da je došlo do stjecanja bez osnove na strani 1. tuženice pa da stoga (i primjenom točke 3. II 4. Općih uvjeta poslovanja tužitelja po transakcijskim računima potrošača) postoji solidarna odgovornost 1. tuženice prema tužitelju.

15. Navodi 1. tuženice da joj račun nije bio blokiran pa da nije znala za pogrešno terećenje su neodlučni jer je do stjecanja nepripadnog iznosa došlo upravo zato jer račun 1. tuženice nije bio blokiran zbog primjene pogrešnog tečaja i ta greška je dovela do stjecanja bez osnove na strani 1. tuženice. Navodi 1. tuženice da nije znala da njen punomoćnik po njenom deviznom računu, ovdje 2. tuženik, podiže u Angoli značajno veći iznos od iznosa za koji je u konačnici terećen njen račun, su neodlučni. Naime, 1. tuženica je opunomoćila 2. tuženika da raspolaže njenim računom, a punomoćnik i vlasnik računa solidarno odgovaraju za sve troškove učinjene po računu. Pritom je potrebno naglasiti da iz spisa ne proizlazi da je sporno potraživanje nastalo u vezi s neovlaštenim korištenjem kartice.

16. Pogreška jedne strane ne ovlašćuje drugu stranu da, zbog te greške, zadrži ono što je stekla bez osnove. Ovaj sud je ocijenio da postoji solidarna odgovornost na strani 1. tuženice i 2. tuženika prema tužitelju jer su, iako zbog propusta i pogreške banke, ovdje tužitelja, tuženici predmetni iznos stekli bez osnove.

17. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova i posljedično pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na 1. tuženicu valjalo je pravilnom primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i u odnosu na solidarnu odgovornost 1. tuženice. Stoga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačio nižestupanjske presude i odlučio kao pod točkom I. izreke. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 166. st. 2. ZPP, čl. 154. st. 1. i čl. 161. st. 3. ZPP.

18. Suprotno revizijskim navodima 2. tuženika pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni ili proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

19. U reviziji 2. tuženik osporava pravilnost primjene čl. 8. ZPP iznoseći svoju ocjenu dokaza, međutim prvostupanjski je sud ocjenu izvedenih dokaza izveo na način predviđen čl. 8. ZPP, koju ocjenu dokaza je prihvatio i drugostupanjski sud pa ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju. Osporavajući ocjenu dokaza revident osporava i činjenična utvrđenja, međutim osporavanje činjenica ovaj sud sukladno čl. 385. st. 1. ZPP nije ovlašten cijeniti.

20. U reviziji 2. tuženik ističe da je tužitelj, kao banka, trebao svoje bankarske poslove obavljati s povećanom pažnjom prema pravilima bankarstva i pažnjom dobrog stručnjaka prema Općim uvjetima tužitelja i prema čl. 9. i 10. ZOO.

21. Osnovano 2. tuženik ističe da je banka u ispunjavaju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti dužna postupati s povećanom pažnjom, pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO) i da je banka, pogrešno preračunavajući valutu, postupala suprotno čl. 10. ZOO. Međutim, nepažnja, nemar i površnost banke, tužitelja u ovom sporu, ne daju tuženicima pravo zadržati ono što su stekli bez osnove. Okolnost da je došlo do greške banke ne ovlašćuje drugu stranu da zadrži ono što je stekla bez osnove. Odredba čl. 1112. st. 2. ZOO ne može se primijeniti jer je u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno da se radi o pogrešci banke, dakle, banka nije znala da isplaćuje više, odnosno da pogrešno obračunava valutu.

22. Stoga, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija 2. tuženika izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju 2. tuženika kao neosnovanu.

23. Tužitelj je u cijelosti uspio s revizijom pa mu je dosuđen trošak sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 1.303,34 eura i sastava revizije u iznosu od 1.244,28 eura (čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

24. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22; dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura) uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.

Zagreb, 12. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek, v.r.