REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-106/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. P., G., Š., OIB …, kojeg zastupa V. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L.-V. & partneri d.o.o. u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2670/2022-2 od 18. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4760/2019 od 22. ožujka 2022., u sjednici održanoj 12. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 130.721,04 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1364/2023-2 od 27. lipnja 2023. dopušteno je tuženici podnošenje revizije u odnosu na pitanje:

„Pripada li tužitelju na ime manje zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine za predmetni stan novčani iznos koji predstavlja razliku između tržišne i zaštićene najamnine ili bi mu pripadao iznos koji bi predstavljao primjerenu naknadu radi ograničenja njezinog prava vlasništva (50% od tržišne?), a uzimajući u obzir pravno shvaćanje ESLJP u predmetu Statileo /RH u kojem sud dosuđuje tužitelju pravičnu naknadu utvrđenu u visini razlike između zaštićene i odgovarajuće (primjerene) najamnine?“.

4. Na temelju navedenog dopuštenja, tuženica je podnijela reviziju s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu navoda revizije podredno istu ukinuti i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija nije dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, vlasnika stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac, za naknadu štete, a koja predstavlja razliku između zaštićene najamnine i slobodno ugovorenih tržišnih cijena najma stana, pozivajući se na odluke Europskog suda za ljudska prava koji je postupak tužene, donošenje Zakona o najmu stanova, u dvije svoje presude Statileo protiv Republike Hrvatske i Bego i drugi protiv Republike Hrvatske, ocijenio kao pretjerano miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je tužena povrijedila čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iako iz presude proizlazi da država ima pravo miješati se u mirno uživanje vlasništva kada su u pitanju stambeni odnosi, međutim, zakonsko ograničenje najamnine na način da ona bude 25 puta manja od tržišne, predstavlja pretjerano miješanje, koje se ne može opravdati, i da pritom nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru. U revizijskom stadiju postupka nije sporna osnova zahtjeva tužitelja već je sporna visina.

8. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev- 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu. Revident smatra da navedeno pravno shvaćanje treba izmijeniti pozivajući se u prvom redu na predmet Statileo protiv Republike Hrvatske odnosno predmet Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Republike Hrvatske. Naime, Europski sud za ljudska prava je u navedenim predmetima istaknuo da bi naknada imovinske štete trebala pokriti razliku između zaštićene najamnine koju je sud našao primjerenom i iznosa primjerene najamnine. Predlagatelj smatra da primjerena najamnina u svakom slučaju nije tržišna najamnina, naime, tužena nije u mogućnosti u potpunosti snositi financijski teret negativnih posljedica postojanja sustava zaštićenog najma po vlasnike stanova, na način da bi istima pripadalo pravo na naknadu razlike između tržišne i zaštićene najamnine.

9. Navedeno pravno shvaćanje revidenta nije pravilno. U presudi Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Republike Hrvatske pod toč. 64. Europski sud za ljudska prava je ponovio svoje shvaćanje izneseno u predmetu Statileo da naknada takve materijalne štete treba pokriti razliku između zaštićene najamnine, za koju je sud utvrdio da je neodgovarajuća i odgovarajuće najamnine. Pojam odgovarajuće najamnine ne treba miješati, kao što to čini revident, sa pojmom pravične naknade, jer pravična naknada predstavlja pravni standard koji ovisi od slučaja do slučaja u kojem bi trebalo utvrditi čitav niz kriterija a što bi dovelo do pravne neosiguranosti.

10. Pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici su postupkom tužene već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristiti ili ubirati plodove svoje stvari, dakle, ne radi se o kratkom periodu vremenu u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro pa predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tužena nije rješavala problem, te je reagirala tek nakon donošenja gore navedenih presuda ESLJP. Osim toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način. Takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.

11. Konačno, u citiranim predmetima Europski sud za ljudska prava dosudio je strankama naknadu štete u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine, što potvrđuje pravilnost shvaćanja ovog suda.

12. Slijedom navedenog nema razloga da Vrhovni sud Republike Hrvatske odstupi od svoje prakse.

13. Dakle, valjalo je pozivom na odredbu čl. 391. st. 6. ZPP riješiti kao u izreci i odbiti reviziju tuženika.

Zagreb, 12. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.