Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4919/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. O.: … iz S., zastupanog po punomoćnici G. P.-T., odvjetnici u S., protiv tuženika R. A. d.d. OIB: … iz Z., zastupanog po punomoćnicima M. K. i dr., odvjetnicima u O. društvu K. & P. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu posl. br. P-2172/2021-23 od 25. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 11. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-2172/2021-23 od 25. listopada 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-2172/2021-23 od 25. listopada 2023. utvrđena je ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarskog franka iz Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika br. 168-50-2802932 od 29. travnja 2005. potvrđenog od Javnog bilježnika A. G. iz V. pod posl.br. OU-159/05 29. travnja 2005., kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke iste presude tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.458,67 eura/10.990,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose sa početkom tijeka od svakog zadnjeg dana u mjesecu od listopada 2008. do svibnja 2012. pa do isplate.

1.3. U stavku III izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.949,37 eura/14.687,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka a podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. U u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, o parničnom postupku

69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje presudio u skladu s odredbama čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je utvrdio da je ništetna odredaba Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika br. 168-50-2802932 od 29. travnja 2005. kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, na temelju pravilnog zaključka da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ujedno je naložio tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita temeljem te ništetne odredbe u iznosu od 1.949,37 eura/14.687,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od izvršenih uplata.

5.2. Bez utjecaja je okolnost da se prvostupanjski sud pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14) i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) jer se i uz primjenu odredaba čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. te čl. 82. alineja 11 ZZP/03 koje su ovdje mjerodavne s obzirom na tempus regit actum 29. travnja 2005. o zahtjevu tužitelja jednako odlučuje kao u osporenom dijelu iz stavka I i II izreke prvostupanjske presude.

6. Iz žalbe tuženika proizlazi kako tuženik smatra da presuda prvostupanjskog suda predstavlja arbitrarnu odluku, što je netočno jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U odnosu na žalbene tvrdnje o nezakonitosti prvostupanjske presude uočava se da je sud prvog stupnja, postupajući u skladu sa odredbom članka 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud. Ujedno se otklanja tvrdnja o povredi prava na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, s obzirom na iznošenje dostatnih i pravno relevantnih razloga za donesenu presudu suda prvog stupnja.

7.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja po pitanju razloga neosnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3 i 11 ZPP. Odluka prvostupanjskog suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti temelji se na odgovarajućoj primjeni mjerodavnih odredbi čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. ZZP/03 u odnosu na odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu br. … od 29. travnja 1., 2. i 4.

2005. kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke dakle u Z. a koja se odredba smatra nepoštenom jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, čime je isključena primjena odredbe čl. 70. ZPP.

7.2. Temeljem zakonske odredbe čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na odredbu čl. 84. ZZP/03 jer je tom odredbom propisano kako je nedopušteno

o predmetu ugovora i ocjenjivati jasne, lako razumljive i uočljive ugovorne odredbe

cijeni, dakle odredba čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjenjivanja se ne odnosi na odredbu o mjesnoj nadležnosti. Budući da tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije postupio po odredbi čl. 87. st. 4. ZZP/03, on ne može s uspjehom u žalbi osporavati pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti prorogacijske klauzule i, suprotno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP, isticati nove činjenice ni predlagati nove dokaze.

7.3. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i obrazložio ništetnost prorogacijske klauzule u korist registriranog sjedišta banke jer je cijenio da ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja koji prebiva na području S. i koji bi, radi zaštite svojih prava, morao utrošiti više vremena i dodatnih troškova ako bi se spor vodio u Z., za razliku od tuženika. Slijedom navedenog pravilan je zaključak da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1.- 4. ZPP.

7.4. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da je Vrhovni je sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje: ZPK) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, ovdje sud prvog stupnja, jer tužitelj ima prebivalište u S.. Stoga u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda, tako da prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan. Ostali žalbeni navodi i pozivanje na sudsku praksu nisu od odlučnog značaja za ispitivanje zakonitosti i pravilnosti prvostupanjske odluke o neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti i ovaj ih sud kao takve nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. u vezi čl. 381. ZPP).

8.1. Neosnovano je žalbeno isticanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se otklanja žalbeni navod o ostvarenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer su, za razliku od sumarno izloženi zahtjevi

netočnih žalbenih navoda, u prvostupanjskoj presudi

stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

8.2. Otklanjaju se netočne žalbene tvrdnje o tome da nedostaje utvrđenje tužiteljevog svojstva potrošača, odlučnog za primjenu čl. 502.c ZPP. Naime, iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja posl. br. P-2172/21 razvidno je da je tuženik u četvrtom odlomku stavka V odgovora na tužbu od 11. listopada 2021. naveo kako tužitelja smatra potrošačem, dakle priznao je njegovo svojstvo potrošača. Prvostupanjski je sud odredbom čl. 221. st. 2. ZPP bio ovlašten tu činjenicu uzeti kao dokazanu, bez obzira na kasnije tuženikov osporavanje u podnesku od 25. listopada 2021. Povodom suprotnih žalbenih navoda ukazuje se na zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-56/2023 od 23. studenog 2023. koji glasi: U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Budući da u odnosu na naknadno osporavanje svojstva potrošača koje je u odgovoru na tužbu najprije priznao tuženik nije postupio po čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP a na njemu je bio teret dokaza, žalbeno se osporavanje te odlučne činjenice otklanja kao neosnovano.

9.1. Kao što je prvostupanjski sud naveo, tužitelj se u tužbi pozvao na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 kojom je po pitanju ništetnosti odredaba ugovora o kreditu valutnoj klauzuli u Chf potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. Povodom žalbenih tvrdnji o navodnoj pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502.c ZPP ukazuje se da je odredbom čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 57/11 – dalje: ZIDZPP) propisano kako se taj Zakon primjenjuje na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu ako odredbama čl. 53. ZIDZPP/11 nije određeno drugačije. Budući da se odredba čl. 54. ZIDZPP/11 odnosi na odredbu čl. 49. ZIDZPP/11 koji stupa na snagu na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju a ovaj je postupak pokrenut nakon toga (1. lipnja 2021.), žalbeni razlog bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi pogrešne primjene odredbe čl. 502. c. ZPP nije osnovan.

9.2. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.3. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

9.4. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužitelja o značenju odredbi o valutnoj klauzuli, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.5. Navedena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u Chf, suprotna je odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio je na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

10.1. Prema direktnom učinku presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.c ZPP sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1 ZPP na koje se tužitelj kao potrošač pozvao. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak u svrhu utvrđivanja već utvrđene činjenice u tom postupku da sporna odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, posebice stoga što je tuženik u prvostupanjskom postupku na ročištu od 12. prosinca 2022. odustao od dokaznog prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem zaposlenika banke R. S..

10.2. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenika banke, tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, tako da nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

10.3. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnom ugovornom odredbom koja se odnose na valutnu klauzulu u Chf nije pojedinačno pregovaralo te da je ona bila unaprijed

suprotno načelu

formulirana od strane tuženika i kao takva nepoštena jer je savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužitelj osnovano pozvao.

11.1. Kada je odlučivao o visini tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja je tuženikovu obvezu vraćanja stečenog bez osnove utvrdio pravilnom primjenom čl. 250. ZPP temeljem rezultata nalaza i mišljenja financijskog vještaka, bez uračunavanja tzv. negativnih razlika zbog nižeg tečaja Chf.

11.2. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. na koju se pozvao tuženik u žalbi uslijedila je povodom dopuštenja revizije rješenjem Revd-3522/2022-2 od 13. rujna 2022. zbog pitanja koje glasi: "Može li sud u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. preplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalnopravnih prigovora koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kn/Chf bio manji od tečaja kn/Chf na dan isplate kredita?“ Vrhovni je sud u odluci br. Rev- 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zaključio kako nije pravilno shvaćanje da tuženik svoje pravo može ostvariti samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu. U tom je smislu navedeno da tuženik ni ne postavlja zahtjev za isplatu već ima pravo prigovoriti visini tražbine osporavajući pravo na isplatu zbog razlike u tečaju Chf u odnosu na kune kada je tečaj bio niži od početnog.

11.3. Međutim, povodom istog pitanja je u drugom postupku rješenjem br. Revd- 680/2023 dopuštena revizija te je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tom postupku ocijenilo da bi odstupilo od prakse suda (odluka br. Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.), iz kojeg je razloga odluku prepustilo proširenom vijeću Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

11.4. U presudi proširenog vijeća br. Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. koja je potom uslijedila navedeno je da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj Chf bio niži od tečaja Chf na dan isplate u slučaju kada tuženi samo općenito, kao u tom slučaju (a istovjetno i u predmetu br. Rev-1277/2022) stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u Chf. U istoj presudi br. Rev-549/2023 Vrhovni je sud Republike Hrvatske dao odgovor koji glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o Chf valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – Chf bio manji od tečaja HRK – Chf na dan isplate kredita." Stoga tuženikov prigovor kojim osporava visinu tražbine s tvrdnjom da tužitelj nema pravo na isplatu dijela otplaćenog kredita kada je tečaj Chf za njega bio povoljniji nije osnovan.

12.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

12.2. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

13.1. Po pitanju osporavanja pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare valja poći od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2) u kojem je zaključeno da se u predmetnom slučaju, u kojem je zastara ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti povodom individualnih parnica potrošača koji se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.2. Prema odredbi čl. 245. st. 1. 3. i 6. ZOO zastara nakon prekida počinje teći iznova a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. Zastara za tražbinu s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila je 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. tako da zastara zahtjeva iz predmetne tužbe podnesene 1. lipnja 2021. nije nastupila.

14. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 1.458,67eura (10.990,36 kn) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO), na pravilnost koje odluke ne utječe žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene pojedine dijelove odluka drugih sudova.

15. Sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud dok tuženik nije iznio razloge osporavanja te odluke.

16. Slijedom navedenog i primjenom odredbe čl. 368. st. 2. i čl. 380. toč. 2 ZPP odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je odlučeno kao u stavku I izreke.

17. U stavku II izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP.

U Zagrebu 11. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej, v.r.