Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1055/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gordane Bošković Majerović kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milene Frankić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. N., OIB:…, iz Z., zastupan po punomoćniku M. G. odvjetnici u Z., protiv tuženika R. A. d.d., OIB:…, iz Z., zastupano po punomoćniku J. G. odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. i G. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv dijela presude i protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7330/2021-20 od 23. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7330/2021-20 od 23. studenog 2023. u t. I., II., III. I IV izreke.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7330/2021-20 od 23. studenog 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu broj: 228-50-3760760 od dana 07. studenoga 2006. godine, solemniziran kod Javnog bilježnika I. A. iz Z.², poslovni broj: OU-738/2006, a koji glasi “u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća“.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB:.., da tužitelju J. N., OIB:…, u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 1.416,41 eur / 10.671,87 hrk1 (slovima: tisućučetristošesnaest eura i čedtrdesetjedan centa) sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,32 eur/2,44 kuna od 15.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,06 eur /90,89 kuna od 20.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 15,41 eur116,10 kuna od 20.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 17,82 eur/134,26 kuna od 16.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,91 eur/142,47 kuna od 17.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,91 eur/119,85 kuna od 23.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 16,48 eur/124,17 kuna od 15.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,89 eur/89,57 kuna od 29.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,51 eur/64,11 kuna od 17.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,41 eur/70,88 kuna od 25.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,19 eur/84,31 kuna od 28.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,03 eur/83,14 kuna od 22.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,23 eur/69,57 kuna od 26.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,61 eur/95,03 kuna od 25.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,32 eur/115,46 kuna od 29.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,18 eur/144,50 kuna od 27.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,29 eur/137,84 kuna od 25.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 23,53 eur/177,26 kuna od 18.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,53 eur/169,78 kuna od 28.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,47 eur/184,35 kuna od 29.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 41,21 eur/310,51 kuna od 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,76 eur/284,53 kuna od 28.07.2010 .pa do isplate,

- na iznos od 48,30 eur/363,88 kuna od 31.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 44,66 eur/336,46 kuna od 20.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 38,80 eur/292,37 kuna od 18.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,15 eur/385,40 kuna od 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 66,86 eur/503,75 kuna od 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 55,74 eur/419,95 kuna od 22.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 59,64 eur/449,34 kuna od 25.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 54,68 eur/411,96 kuna od 30.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 55,57 eur/418,67 kuna od 30.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,62 eur/577,33 kuna od 01.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 78,68 eur/592,78 kuna od 30.06.2011 .pa do isplate,

- na iznos od 96,27 eur/725,33 kuna od 29.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 87,23 eur/657,24 kuna od 30.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 77,34 eur/582,71 kuna od 23.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,28 eur/574,71 kuna od 29.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 75,52 eur / 568,97 kuna od 28.11.2011. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB:…, da tužitelju J. N., OIB:…, isplati iznos od 401,84 eur / 3.027,69 hrk1 (slovima: četristojedan euro i osamdesetčetiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 07. studenoga 2006. pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskoga dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB:…, da tužitelju J. N., OIB:…, u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.260,84 eur / 9.500,00 hrk1 (slovima: tisućudvijestošezdeseteura i osamdesečetiri centi) sa zateznim kamatama tekućim od 23. studenog 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom iznosu, sa zateznim kamatama.

Rješenjem istog suda prvog stupnja sadržanog u pobijanom dijelu presude riješeno je:

Dopušta se preinaka tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 9. studenog 2022."

2.Protiv dijela citirane presude u t. I., II., III. I IV izreke te protiv rješenja žalbu je podnio tuženik i to iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači sukladno žalbenim razlozima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tuženika je neosnovana.

5.Ispitujući pobijani dio presude i rješenje po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22- dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti ostale bitne povrede parničnog postupka na koje ukazuje tuženik te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6.Pobijani dio presude i rješenje su sastavljeni sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je iste, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik.

7.Tuženik neosnovano upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak i 14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama), niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženika.

8.Nije počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. ZPP u odnosu na preinačenu tužbu glede visine tužbenog zahtjeva.

Time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povišenje zahtjeva u odnosu na inicijalni zahtjev iz tužbe, pa time i preinaku tužbe, on je pravilno postupio. Prema odredbama čl. 193. st. 1., 2. i 3. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogao znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te i ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

9.Predmet spora je zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, zahtjev za isplatu razlike više plaćenih mjesečnih iznosa na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, zahtjev za isplatu plaćenog novčanog iznosa jednokratne naknade za obradu kredita te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

10.U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

-da su tužitelj i tuženik 7. studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 228-50- 3760760 na iznos od 19.919,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora dan korištenja kredita u kojem je u čl. 7. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da će tužitelj platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

-da je iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Z. R. utvrđeno kako preplaćeni iznos kredita s osnove valutne klauzule i naknade za obradu kredita, s obzirom na umnožak stvarno naplaćenog anuiteta kredita i razlike između primijenjenog tečaja za valutu CHF i inicijalnog tečaja (koji je korišten na dan isplate kredita iznosi ukupno 10.671,87 kn, odnosno 1.416,41 eur.

11.Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a sadržajnom primjenom odredaba čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO).

12.Prije svega valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

13.Kako je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

14.U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

15.Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

16.Tuženik je na okolnost da je tužitelj bio informiran o uvjetima te rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom bio dužan predložiti konkretne dokaze saslušanjem djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju tog konkretnog ugovora između stranaka, što tuženik nije učinio. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka predložio na navedenu okolnost saslušanje svjedoka M. Š., djelatnicu tuženika, ali je od provođenja tog dokaza odustao na ročištu održanom 3. studenog 2023. ( list 209-212 spisa).

Provođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor nije relevantno za ishod spora jer javni bilježnik nije u obvezi utvrđivati informiranost tužitelja prije sklapanja ugovora, pa samim time nije ovlašten davati sudu ocjenu o volji tužitelja prije sklapanja ugovora.

17.Iz iskaza tužitelja koji je saslušan na navedenu okolnost je utvrđeno da tužitelj nije radi realiziranja kredita uopće nije odlazio u banku, već je sve radnje vezane za sklapanje kredita obavio u auto kući u kojoj je kupio automobil, gdje mu je već u pripremi bio ugovor koji je on trebao samo potpisati.

18.U konkretnom slučaju, predmetni kredit je potrošački kredit, a tužiteljica potrošač jer je prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

19.Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare, ali zbog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, djelomično iz drugih razloga u odnosu na one u pobijanoj presudi.

Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu novčanog iznosa zbog preplaćene kamate s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule.

Kako je odlukom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena sudu 17. rujna 2021., slijedom čega je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO.

20.Nije nastupila zastara tražbine niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja jer ga nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio razliku preplaćenih kamata, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom preciziran, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a točni iznosi utvrđeni su tek vještačenjem. Činjenica da je vještak kojega je u ovom predmetu imenovao sud, u svom nalazu i mišljenju dobio nešto drugačiji i veći iznos, za koji je tužitelj, kako navodi tuženik, preinačio tužbu, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužitelja jer tužitelj je, kako je i navedeno, već tužbom utužio preplaćenu razliku kamata i valute.

Naime, da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako ga je tužitelj još u tužbi postavio, ne bi bilo ni potrebno provoditi niti financijsko vještačenje, pa činjenica da je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva ne može ići na štetu tužitelja u konkretnom slučaju kada se na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pozivala još u tužbi, slijedom čega za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara dok svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti. (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Sąd Rejonowy dla Warszawy - Śródmieścia w Warszawie od 8. rujna 2022.

21.Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

22.Drukčija pravna shvaćanja tuženika koja on opširno izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

23.Posebno treba ukazati kako tuženik bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

Strogo gramatički tumačeći navedenu zakonsku odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su „stjecaje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. (Ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev 3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda).

24.Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja odredbi, pa tako npr. tekst: „tekuće tržišne prilike“ jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko, budući ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka.

25.Zaključno, pravilno je sud prvog stupnja, analizom i savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) odlučio kao u izreci pobijane presude i za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge.

26.Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO koji glasi: „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.“

27.Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaku.

28.U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud napravio propust kada nije oduzeo iznose koje je tuženik preplatio u razdobljima kada je tečaj bio niži od onog početno ugovorenog, valja reći da je tužiteljica podnijela tužbu radi isplate "preplaćene kamate", pa je pravilno prvostupanjski sud na temelju mišljenja sudskog vještaka donio odluku u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP, zbog čega su žalbeni navodi u vezi izračuna ostalih anuiteta (onih kada je tužitelj platio manje iznose) neosnovani.

Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po eventualno manjoj kamatnoj stopi od početne potrošač nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njezina obveza vraćanja. Također, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Navedena odredba diskvalificira tuženika u zahtjevu za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Stoga se žalbeni navodi tuženika ne mogu prihvatiti kao osnovani.

29.Sud je prvog stupnja pravilno dosudio tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev 116/86 od 16. lipnja 1988.). Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja glasi: Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

30.Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju.

31.Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 401,84 eur / 3.027,69 hrk1 kuna te je i naplaćena u istom iznosu na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, pa time temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP i ništetna.

32.Navedeno iz razloga jer iz sadržaja predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba, a tuženik nije dokazao suprotno.

33.Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita.

34.Stoga je logičan i uvjerljiv iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogla pregovarati, jer to potvrđuje okolnost da je sve aktivnosti obavio djelatnik autokuće u kojoj je tužitelj kupovao novi automobil i da je takav "gotovi" ugovor bio prezentiran tužitelju neposredno prije solemnizacije kod javnog bilježnika, a suprotni žalbeni prigovori tuženika su neosnovani.

35.Odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužiteljici priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, dok je troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku odredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22).

Obzirom da je u trenutku donošenja pobijane odluke na snazi bila izmijenjena odredba Tarife o vrijednosti boda, a da je tužitelj sukladno njoj zatražio troškove za sve radnje u postupku, to j e prvostupanjski sud donio pravilnu odluku o trošku postupka kada je vrijednost boda po izmijenjenoj Tarifi računao za sve radnje poduzete u sporu, a ne samo za one nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna Tarife.

36.Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi pobijano rješenje i odlučiti kao u izreci ove presude.

37.Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u t. II izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 11. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Gordana Bošković Majerović, v.r.