REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4423/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1372/22 od 15. studenog 2023., 11. lipnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1372/22 od 15. studenog 2023. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 274,44 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 4.322,43 EUR / 32.567,30 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), naloženo je tuženiku na naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.446,82 EUR, također, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 393,78 EUR / 2.966,94 kn, kao i zahtjev za naknadu zateznih kamata na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka po stopi iznad dosuđene stope iz točke II. izreke do zatražene stope za pet postotnih poena, kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredaba čl. 1045. st. 3., čl. 84., čl. 324. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), ocijenivši da je tuženik, uslijed ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 13. studenog 2008. koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, te na promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenjala jednostranim odlukama tuženika, dužan vratiti tužitelju utuženi iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Protiv točaka I. i II. izreke te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U bitnom je naveo da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je pogrešan zaključak suda da je tužitelj kao pravna osoba mogao steći tražbinu od korisnika kredita Zvonka Čabrića cesijom. Tužitelj nije potrošač i nema aktivnu legitimaciju jer nije stranka Ugovora o kreditu i nije potrošač. Prava koja proizlaze iz potrošačkog ugovora su strogo osobne naravi i pripadaju potrošačima kao pojedincima pa je time isključen njihov prijenos na druge osobe. Prvostupanjski sud nije izveo dokaz usmenim saslušanjem vještaka te nije odgovoreno na tuženikove prigovore vezano za dan nalaz i mišljenje, pa je time sud postupio suprotno odredbama čl. 260. i čl. 302. ZPP-a. Neistinit je navod suda da nakon pisanog očitovanja vještaka nijedna stranka nije imala nikakvih daljnjih primjedbi. Tužitelj nije stranka ugovora o kreditu i nije potrošač pa nema aktivnu legitimaciju ostvarivati zaštitu pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev prihvatio isključivo pod utjecajem utvrđenja kolektivnog spora. Međutim, tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita prosječni potrošač i potrošačku svrhu ugovora o kreditu, pa je tužbeni zahtjev bilo potrebno odbiti primjenom pravila o teretu dokaza. Sud Europske unije je iskazao stajalište da dispozitivna pravila nacionalnog prava, kakvo pravilo jest i zakonska odredba o valutnoj klauzuli, ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev za isplatu temeljio na utvrđenjima iz kolektivnog spora, te nije saslušao korisnika kredita Zvonka Čabrića, slijedom čega ostaje neutvrđeno je li korisnik kredita primijenio dužnu pažnju prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Presuda u kolektivnom sporu ne odnosi se automatski na pojedinačne ugovore bez ikakve potrebe daljnjeg utvrđivanja relevantnih činjenica koje su odlučne za pojedinačni odnos potrošača i njegove konkretne banke. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo u odnosu na pitanje zastare i tijek zateznih kamata. Pogrešna je odluka o troškovima postupka jer je sud presudu utemeljio na utvrđenju iz kolektivne tužbe pa ni jedan od podnesaka kao ni nazočnost na ročištima ne predstavljaju pravno relevantne radnje koje bi utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presude. Predložio je uvažiti žalbu.

4. Tužitelj je podnio odgovor na tuženikovu žalbu u kojem se u cijelosti usprotivio tuženikovim žalbenim navodima, predložio je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe iz čl. 365. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14.. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik izričito upire u žalbi. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, a koji nisu proturječni sadržaju isprava u spisu.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.322,43 EUR / 32.567,30 kn u vezi ugovora o ustupu tražbine od 12. studenog 2019., koja tražbina je nastala na temelju stjecanja bez osnove po ugovoru o kreditu od 13. studenog 2008. na ime preplaćenih iznosa uslijed nepoštenih i ništavih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

9. Iz podataka u spisu nesporno je da je ugovorom o kreditu tuženik odobrio Zvonku Čabriću kredit u iznosu od 26.122,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 12. studenog 2008., s rokom otplate od 73 mjeseca. Nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit; te da je 12. studenog 2019. s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu tražbine nastale po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da su stranke ugovorile da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od tuženika zahtijevati isplatu ustupljene tražbine. Nadalje, iz sklopljenog Ugovora o kreditu od 13. studenog 2008. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Predmetni Ugovor je sklopljen radi kupnje vozila marke Renault, Megane-berline sport 1.9 DCI. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

10. Među parničnim strankama je sporna aktivna legitimacija, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, te osnova i visina tužbenog zahtjeva.

11. Prema odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim osobama prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga; ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugog ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (st. 2.). Odredbom čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja; dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje (st. 2.).

12. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se identitet tražbine ne mijenja njezinim ustupanjem, te da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine. Tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu je novčana tražbina, a te tražbine nisu strogo osobne naravi. Ugovor o ustupu sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, te je razvidno da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će pokrenuti tužitelj. Ugovor o cesiji predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa Zvonka Čabrića kao potrošača, na tužitelja. Takav stav zauzet je i u odlukama Europskog suda u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. (točke 20. i 24.), i presudi C-519/19 od 18. studenog 2020. (točke 53. i 54.) u kojima je izrijekom dopušten prijenos novčanih tražbina potrošača nastalih zbog povreda potrošačkih prava na društvo za naplatu potraživanja uz napomenu da spomenuti prijenos nije prepreka primjeni instrumenata koja proizlaze iz prava potrošača unije jer područje primjene tih instrumenata ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih stranaka iz prvotnog Ugovora o kreditu. Uslijed navedenog, tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju u potpunosti su neosnovani.

13. Nadalje, nesporno je i da je Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača vodio, između ostalog, i protiv (ovdje) tuženika spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 te da je u tom sporu 4. srpnja 2013. donesena presuda (str. 58. -304. spisa) kojom je, između ostalog, utvrđeno da je (ovdje) tuženik kao prvotuženik u tom postupku u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90. tog Zakona (…) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. (…) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (djelomično) je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i (djelomično) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6631/17 od 14. lipnja 2018. (str. 154.-224. spisa), dok je izjavljene revizije protiv obje navedene drugostupanjske presude Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio odlukama poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

15. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Prvostupanjski sud je ocijenio da je Ugovor o kreditu od 13. studenog 2008. sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima iz razloga što se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, uslijed čega potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene. Uz navedeno prvostupanjski sud je istaknuo da tuženik nije dokazao da se u konkretnom slučaju, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, pa stoga zauzeta pravna stajališta o ništetnosti navedenih odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i, između ostalog, ovdje tuženika, odnose i na predmetni Ugovor o kreditu od 13. studenog 2008.

17. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

18. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu. Prema tome, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

19. Slijedom navedenog, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Zbog navedenog, tuženik može dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdio konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1153/2023 od 4. siječnja 2024.).

20. Imajući u vidu navedeno, tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka mogao dokazivati da je korisniku kredita Zvonku Čabriću dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, te na tu okolnost predlagati dokaze. Međutim, tuženik je na tu okolnost predlagao dokaze uvidom u novinske članke kao i odluke drugih sudova što nisu adekvatna dokazna sredstva za odlučnu činjenicu obaviještenosti konkretnog korisnika kredita (Zvonka Čabrića) o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje novčane obveze korisnika kredita. Tuženik sada u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije saslušao korisnika kredita Zvonka Čabrića, slijedom čega ostaje neutvrđeno je li korisnik kredita primijenio dužnu pažnju prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Suprotno žalbenom navodu, tuženik takav dokazni prijedlog nije predlagao tijekom postupka, pa se stoga radi o novom dokazu koji se sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a ne može isticati u žalbi. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, nije dokazao te odlučne činjenice te da se pravna zaštita i utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjuju i na tužitelja kao stjecatelja prenesenog potraživanja.

21. U pogledu visine iznosa preplaćene kamate provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darfin d.o.o. u čije ime je vještačenje proveo Darko Prpić, stalni sudski vještak za financije, računovodstvo i vrijednosne papire u kojem nalazu je naveo da sveukupni iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 32.601,09 CHF, od čega je otplata glavnice 25.933,91 CHF i kamata 6.667,18 CHF. Ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 32.567,35 kn / 4.322,43 EUR. S obzirom na to da je tuženik iznio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, vještak je dao dopunsko očitovanje u kojem je u cijelosti odgovorio na pitanja i primjedbe tuženika, a nakon čega tuženik više nije iznio nikakve primjedbe na to dopunsko očitovanje. Stoga su neosnovani tuženikovi žalbeni navodi kojima upire na to da je prvostupanjski sud postupio suprotno odredbama čl. 260. i čl. 302. ZPP-a.

22. U odnosu na tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja, ovaj sud ističe da je prvostupanjski sud, pozvavši se pri tome na pravno shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., pravilno ocijenio da je zastara potraživanja po osnovi nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF prekinuta pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je zastara tog potraživanje ponovno započela teći pravomoćnošću (u tom dijelu) presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (dakle, danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.). Slijedom navedenog, budući da od 14. lipnja 2018. pa do pokretanja ovog spora 22. srpnja 2022. nije protekao opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, to utuženo tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo.

23. Što se tiče tijeka zateznih kamata, ističe se da je tuženik nesavjestan stjecatelj preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu od 13. studenoga 2008. i to od trenutka stjecanja svakog pojedinačnog iznosa slijedom čega je u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a dužan isplatiti tužitelju zatezne kamate koje teku od svakog pojedinačnog stjecanja pretplaćenih iznosa. Naime, tuženik je banka koja je u okviru svoje profesionalne djelatnosti i prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a ne samo prilikom njegova ispunjenja, morala postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka) u smislu čl. 10. st. 2. ZOO-a. To znači da je tuženik i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao i u vrijeme kasnijeg ispunjenja ugovora od strane korisnika kredita (plaćanja svakog pojedinog anuiteta) morao znati za ništetne i nepoštene odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula CHF. Upravo zbog navedenog, tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate koje teku od dana svakog pojedinog plaćanja pretplaćenih iznosa kredita pa do isplate.

24. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava trošak postupka navodeći da je sud presudu utemeljio na utvrđenju iz kolektivne tužbe pa ni jedna radnja ne predstavlja pravo relevantnu radnju koje bi utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presude. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio o troškovima postupka primjenom mjerodavnih zakonskih odredaba, a ni sam tuženik ne osporava pojedine radnje i njihovu visinu, već pobija odluku u tom dijelu samo zbog odluke o glavnoj stvari.

25. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena u točkama I. i II. izreke.

26. Odluka iz točke II. izreke ove presude temelji se na odredbama čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

Zagreb, 11. lipnja 2024.

Sutkinja

Kamelija Parać

Broj zapisa: 9-30868-e72cc

Kontrolni broj: 0a5d2-96c69-4f4c3

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Kamelija Parać, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.