Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-426/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gorana Milakovića kao predsjednika vijeća, Jarmilke Kučera-Slivar, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Nade Sambol, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika W. o. V. I. G. o. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik iz Z., radi nakade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3014/2021-27 od 22. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem kao osnovane, a u preostalom dijelu odbijanjem kao neosnovane žalbe tuženika, presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3014/2021-27 od 22. travnja 2024.:

- potvrđuje se u toč. I. i II izreke i to u dijelu u kome je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi štetu u iznosu od 3.595,44 EUR, te u dijelu gdje je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.955,58 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućem od dana donošenja presude do isplate,

- preinačuje se u preostalom dijelu toč. I. izreke (kojim je odlučeno o tijeku zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga) i to na način da zakonska zatezna kamata na iznos od 3.595,44 EUR ima teći od presuđenja to jest od 22. travnja 2024. pa sve do isplate, dok se zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos štete od 1. prosinca 2021. pa 21. travnja 2024. odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

„I. Nalaže se tuženiku W. o. V. I. G. o. d.d., Z., OIB: …, da tužitelju S. B. iz Z., OIB: …, nadoknadi štetu u iznosu od 3.595,44 EUR sa zateznim kamatama od 1. prosinca 2021. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku tuženiku W. o. V. I. G. o. d.d., Z., OIB: …, da tužitelju S. B. iz Z., OIB: …, nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.955,58 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenu i dopuštenu žalbu protiv navedene presude podnio je tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da sud njegovu žalbu usvoji te pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te tužitelja obveže da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu i u istom osporava navode žalbe.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je osnovana u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate na priznati iznos materijalne štete.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tom - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka sukladno odredbi članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19, 80/22., 155/23. – dalje: ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao osnovan prihvatio ovaj zahtjev tužitelja, osim u dijelu odluke koji se odnosi na tijek zakonske zatezne kamate.

6. Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6.1. Materijalno pravo pravilno je primijenjeno, osim u odluci o tijeku zakonskih zateznih kamata na priznati iznos materijalne štete.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim od tuženika zahtjeva naknadu materijalne (imovinske) štete nastale na njegovu vozilu naletom divljači (jazavca) u iznosu od 3.595,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2021. (prvog slijedećeg dana od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete) do isplate.

8. Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu, sud prvoga stupnja isti je prihvatio kao osnovan te je tuženiku naložio isplatu iznosa od 3.595,44 EUR, koji se odnosi na materijalnu štetu koja je nastala na vozilu tužitelja u predmetnom štetnom događaju, na koji iznos zatezna kamata ima teći od 1. prosinca 2021. pa do isplate obzirom je utvrdio (ocjenom provedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a):

- da se predmetni štetni događaj nesporno dogodio dana 4. listopada 2021. na dionici autoceste A1- Split-Zagreb kojom dionicom upravlja osiguranik tuženika,

- da se nezgoda dogodila na način da je tužitelj autocestom upravljao svojim vozilom brzinom od oko 120 km/h te da je ispred njegovog vozila izletjela divljač (jazavac) na cestu uslijed čega je došlo do kontakta njegovog vozila i životinje dok je životinja pokušavala prijeći cestu od desna u lijevo,

- da je tužitelj nezgodu mogao izbjeći da se kretao brzinom do 52 km/h, dakle, brzinom koja je manja od dopuštene brzine za kretanje autocestom, slijedom čega zaključuje da tužitelj nije mogao izbjeći nalet na životinju te da na strani tužitelja nema doprinosa nastanku predmetne nezgode i njenim posljedicama pa niti u dijelu,

- da je šteta na vozilu tužitelja opisana nalazom i mišljenjem prometnog vještaka - koji je vještačio i dinamiku nastanka predmetne nezgode, a na koji nalaz i mišljenje parnične stranke nisu imale primjedbi, a sud ga ocjenjuje objektivnim i stručnim i od njega polazi prilikom donošenja predmetne odluke o visini troškova popravka u iznosu od 3.595,44 EUR zbog činjenice da je tužitelj vozilo popravio u neovlaštenom servisu,

- da je tuženi s Hrvatskim autocestama d.o.o. Zagreb koje upravljaju autocestom sklopio ugovor o osiguranju od odgovornosti za predmetnu dionicu auto ceste,

- da je tuženi odgovoran za nastanak predmetne prometne nezgode i njene posljedice, pri čemu odgovornost tuženika kao osiguravatelja pravne osobe koja upravlja autocestom proizlazi iz odredbe članka 50. stavak 1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/11., 22/13., 54/13., 148/13. i 92/14. – dalje u tekstu: ZC), a u vezi s odredbom članka 1045. stavak 1., 1085. i 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) i to po načelu krivnje, a ogleda se u činjenici da je na autocesti bila divljač koja je uzrokovala predmetnu nezgodu, koja okolnost ukazuje da zaštitna ograda nije bila postavljena na način da spriječi ulazak divljači na cestu, što ima za posljedicu da je osiguranik tuženika postupio protivno svojoj obvezi da predmetnu cestu održava i oprema na način da bude sigurna za sve njezine korisnike, a tuženik na kome je bio teret dokaza ekskulpacijskih razloga koji oslobađaju odgovornosti njegovog osiguranika, odnosno tuženika, u predmetnom slučaju iste nije dokazao.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužitelja sud je u dovoljnoj mjeri utvrdio, te je dao dovoljno jasne razloge kojima se rukovodio prilikom donošenje zaključka o odgovornosti tuženika za predmetnu štetu.

10. Isto tako suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio odgovornost istoga za predmetnu štetu i njene posljedice. Naime, prema odredbi članka 50. stavak 1. ZC za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, s tim da prema stavku 2. istoga članka pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Odredbom članka 1045. stavak 1. ZOO-a propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, s tim da se prema stavku 3. istog članka za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju. Kod odgovornosti na osnovi krivnje prihvaćeno je načelo presumirane krivnje, što znači da štetnik, ako se želi osloboditi odgovornosti, mora dokazati da je šteta nastala bez njegove krivnje (slučajno) s tim da se predmnijeva najblaži oblik krivnje (obična nepažnja).

10.1. U situaciji kao što je predmetna, kada je uzrok prometne nezgode tužitelja divljač – jazavac, koji se nesporno zatekao na autocesti, tuženik se ne može osloboditi odgovornosti za štetu, unatoč tome što u trenutku nezgode nije utvrđeno da zaštitna žičana ograda koja je nesporno bila postavljena na dijelu dionice na kojoj se dogodila nezgoda nije bila oštećena na djelu neposredno oko mjesta nezgode odnosno što osiguranik tuženika predmetnom dionicom redovito gospodari. Sama činjenica da se divljač zatekla na cesti, govori u prilog pravilnosti zaključka suda prvog stupnja da osiguranik tuženika nije poduzeo sve mjere za sigurnim odvijanje prometa autocestom. Pri tome, navodi tuženika da je njegov osiguranik zaštitnu ogradu postavio sukladno s projektom, propisima, programom kontrole i osiguranja kakvoće, projektom organizacije građenja, zahtjevima nadzornog inženjera i općim tehničkim uvjetima, ne dovodi u sumnju zaključak suda prvog stupnja o postojanju njegove odgovornosti, niti ukazuju na postojanje ekskulpacijskih razloga na njegovoj strani, jer sama činjenica da se divljač zatekla na autocesti ukazuje da se upravo zbog propusta osiguranika tuženika u ostvarivanju njegove osnovne zadaće - odvijanja sigurnog prometa na autocesti, dogodila predmetna nezgoda.

10.2. S obzirom da se krivnja u smislu odredbe članka 1045. ZOO-a pretpostavlja pa u situaciji kada je utvrđeno da je na autocesti kojom upravlja osiguranik tuženika došlo do naleta vozila tužitelja na jazavca, na tuženiku je bio teret dokaza da na strani njegovog osiguranika nije bilo propusta oko održavanja zaštitne ograde, a što nije dokazao. Sama činjenica da se jazavac našao na kolniku autoceste ukazuje na to da je u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep, jer u protivnom se ne bi moglo dogoditi da se divljač tamo nađe, a za što odgovara osiguranik tuženika po načelu pretpostavljene krivnje. Uzevši u obzirom tvrdnje tuženika da njegov osiguranik ophodnje autoceste provodi periodično i za pretpostaviti vozilom, a ne u potpunosti pregledom ograde iz neposredne blizine, doista proizlazi zaključak da je uz takav način ophodnje oštećenje ograde moglo ostati nezamijećeno, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

10.3. Po ocjeni drugostupanjskog suda tuženik iako je isticao da je njegov osiguranik postupao sukladno Zakonu o cestama i Pravilniku o održavanju cesta te Pravilniku o ophodnji javnih cesta, te svoje tvrdnje nije dokazao niti jednim provedenim dokazom, a nije niti predlagao provođenje dokaza na navedene okolnosti.

11. Prigovor tuženika da je divlja životinja došla na prostor autoceste krivnjom treće osobe i da je izglednije da za nastanak štetnog događaja postoji odgovornost lovačkog društva su neosnovani. Naime, tuženik nije dokazao (a niti je predlagao dokaze na te okolnosti) da je netko drugi odgovoran za dolazak jazavca na prostor autoceste, a eventualna odgovornosti ovlaštenika lova nije od utjecaja jer bi se radilo o solidarnoj odgovornosti ovlaštenika lovišta s tuženikom.

12. Dakle, po ocjeni ovog suda tužitelj je dokazao da je osiguranik tuženika propustio održavati zaštitnu ogradu uz auto cestu na način da ista spriječi dolazak divljači na auto cestu, a osiguranik tuženika odgovara za štetu po načelu krivnje, dok tuženik kao odgovorni osiguratelj nije dokazao kako nema propusta u postupanju osiguranika tuženika kao koncesionara autoceste odnosno nije dokazao da ne postoji propust u održavanju auto ceste na navedenoj dionici budući da na istoj nije omogućen nesmetan i siguran promet, a s obzirom da je na istoj zatečen jazavac pa s obzirom na to tuženik je bio dužan, a nije dokazao da ne postoji krivnja u održavaju auto ceste za siguran promet te da ne postoji propust osiguranika tuženika kao osobe ovlaštene upravljati autocestom u održavanju, signalizaciji i opremi auto ceste u konkretnom slučaju. Naime, tuženik je bio dužan dokazati da je njegov osiguranik poduzeo sve što je potrebno da bi spriječio dolazak jazavca na prostor auto ceste. Međutim tuženik nije predlagao dokaze kojima bi se isto utvrdilo.

12.1 Dakle, da bi se prihvatile tvrdnje tuženika isti je trebao dostaviti dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je njegov osiguranik redovito organizirao i obavljao ophodnje predmetne dionice auto ceste i bio je dužan dokazati na koji način je iste obavljao te predložiti da se ispitaju svjedoci koji su iste obavili kako bi se na nedvojben način utvrdilo da su te osobe obavile ophodnju predmetne dionice auto ceste i izvršili pregled zaštitne ograde. Time da je isto bilo nužno utvrditi jer je sam način vršenja ophodnje bitan s obzirom da ophodnja koja je vršena vožnjom u automobilu na predmetnoj dionici auto ceste ne znači da je na taj način moglo biti uočeno oštećenje ili nedostaci na zaštitnoj ogradi. Navedeno je bio dužan dokazati tuženi te je isti bio dužan predložiti dokaze na navedene okolnosti kako bi se na nedvojben način utvrdilo da je doista osiguranik tuženika održavao auto cestu za siguran promet i da na strani osiguranika tuženika nije postojao propust. Dakle, upravo je tuženik bio dužan dokazati da je njegov osiguranik kao osoba ovlaštena upravljati autocestom obavljao redovite ophodnje iste i to je bio dužan dokazati točno kada je iste obavljao i na koji način, te što je tijekom istih utvrđeno i poduzeto, a tuženik isto nije dokazao već je samo naveo da iz radne dokumentacije (koju nije dostavio) proizlazi da je ophodnja dionice autoceste organizirana i obavljena, ali nije naveo niti dokazao na koji način i da li je predmetna zaštitna ograda pregledavana i to cjelokupnom dužinom ili samo na pojedinim dijelovima (budući da obzirom na način kretanja divljači, ograda ne mora biti oštećena samo na mjestu nezgode već ista može biti oštećena na drugom dijelu i na taj način divljač krećući s prostorom autoceste može doći na mjesto nezgode) te da li je ista pregledavana iz neposredne blizine (na koji način se jedino moglo nedvojbeno utvrditi postoje li oštećenja iste) ili je ista bila predmet ophodnje vršene vožnjom automobila po predmetnoj dionici autoceste. S obzirom na navedeno tuženik nije dokazao (a što je bio dužan) da nije bilo propusta u održavanju auto ceste od strane njegovog osiguranika jer je nedvojbeno utvrđeno da je divljač bila na kolniku autoceste te ta činjenica nedvojbeno ukazuje na propust pri održavanju autoceste osiguranika tuženika, a uslijed kojeg propusta je došlo do dolaska jazavca na prostor autoceste i do predmetne nezgode pa se ne mogu prihvatiti tvrdnje tuženika da ne postoji uzročno posljedična veza između postupanja osiguranika tuženika i predmetne nezgode.

13. Visina materijalne štete pravilno je utvrđena (nalazom i mišljenjem vještaka prometne struke) i tuženi je dužan iznos štete tužitelju naknaditi.

14. U odnosu na odluku o tijeku zakonske zatezne kamate na presuđeni iznos materijalne štete koju tuženik osporava obzirom na činjenicu da osporava u cijelosti usvajajući dio presude, te obzirom da sud na pravilnu primjenu materijalnoga prava sud pazi po službenoj dužnosti, valja reći da odluka u tom dijelu nije pravilna niti zakonita, slijedom čega su se u tom dijelu stekli uvjeti za preinačenjem presude.

14.1. Naime, sud prvog stupnja pozivom na odredbu članka 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, dosuđuje zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos materijalne štete koja teče od 1. prosinca 2021. navodeći da je tužitelj podnio tuženiku odštetni zahtjev koji je tuženik odbio kako to proizlazi iz dopisa tuženika. Međutim, tuženik je dužan tužitelju naknaditi štetu, ali ne po osnovi odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a trenutak nastanka štete za tužitelja je trenutak popravka štete, jer popravkom oštećene stvari nenovčana materijalna šteta pretvorena je u novčanu tražbinu (trošak popravka) čija se visina određuje prema cijenama u vrijeme učinjenih izdataka - u vrijeme popravka stvari (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1056/93 od 17. listopada 1994.). Obzirom tužitelj nije dokazao kada je štetu na vozilu popravio (u iskazu navodi da je štetu popravio, ali ne u ovlaštenom servisu te ne navodi kada ju je popravio i točno koliko je popravak vozila platio) on ima pravo i to pravilnom primjenom odredbe članka 1086. OZ na naknadu cijele štete, ali sa zateznim kamatama tekućima od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sukladno članku 1086. ZOO.

14.2. Obzirom na navedeno, djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, pobijanu presudu valjalo je preinačiti u dijelu odluke o tijeku zakonske zatezne kamate na priznati iznos štete, pa tako zakonska zatezna kamata na priznati iznos materijalne štete ima teći od donošenja prvostupanjske odluke odnosno od dana 22. travnja 2024. godine, dok se zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate od 1. prosinca 2021. pa do 21. travnja 2024. odbija kao neosnovan.

15. Tužiteljev zahtjev odbijen samo u neznatnom dijelu pa je pravilnom primjenom materijalnoga prava i to odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a, o troškovima postupka valjalo jednako odlučiti, odnosno obvezati tuženika da tužitelju naknadi trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.955,58 EUR, koji trošak je po svojoj visini pravilno odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.).

16. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. stavak 3. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude.

17. Obzirom je tuženi samo u neznatnom dijelu uspio sa svojom žalbom, njegov zahtjev za naknadom troškova žalbe valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 5. ZPP-a).

Bjelovar, 11. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća

Goran Milaković v. r.