Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-659/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od suca toga suda Gorana Stošića predsjednika vijeća, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i člana vijeća Ljudevita Zoričića, u pravnoj stvari tužitelja D. S., OIB…, Ž., protiv tuženika 1. M. G., OIB…, 2. A. G., OIB…, oboje iz S., koje po punomoći zastupa I. B. odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. & B. u S., radi uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3093/20 od 29. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 4. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika kao osnovana, preinačuje se presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3093/20 od 29. ožujka 2021. na način da se odbija tužbeni zahtjev.

II. Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženicima troškove postupka u iznosu od 237,50 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom tužitelj je ovlašten temeljem presude zatražiti i ishoditi upis prava vlasništva na njegovo ime za 1/36 dijela nekretnine označene kao čest. zem. … u zk. ul. … k. o. S., uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika.

2. Navedenu presudu žalbom pobijaju tuženici zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlažu preinačiti presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Tuženici u žalbi izrijekom ni sadržajno ne ukazuju koja bi od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. ZPP bila ostvarena prvostupanjskom presudom, pa budući da pobijanom presudom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba podnesena iz tog žalbenog razloga neosnovana.

6. Predmetni postupak pokrenut je po tužbi od 15. prosinca 2016., kojom je tužitelj zahtijevao utvrđenje prava suvlasništva u svoju korist 1/6 od 1/3 dijela (1/18 dijela) kč. br. … u zk. ul. … zemljišne knjige za k. o. S. i izdavanje tabularne isprave podobne za upis, u protivnom da je ovlašten temeljem presude zatražiti i ishoditi upis tog prava na njegovo ime uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženika, temeljem tvrdnje da su tuženici kao predlagatelji u pojedinačnom ispravnom postupku broj Rz-93/12 ishodili rješenje istog poslovnog broja kojim su stekli i ostvarili pravo upisa u zemljišnu knjigu navedene nekretnine svaki za ¼ dijela, brisanjem tog prava i s imena njegovog prednika I. S. I. za 1/3 dijela (kojeg je iza smrti naslijedio A. S. a iza A. smrti tužitelj s ostalim sunasljednicima), bez da mu je dostavljena obavijest o vođenju tog postupka, čime da mu je uskraćeno pravo na podnošenje prigovora protiv rješenja o upisu, kao i da je drugi upisani suvlasnik (J. S. I.) s tuženicima zaključio ugovor o kupoprodaji navedene nekretnine znajući kako dio iste pripada tužitelju.

7. Predmet spora je preostali zahtjev upravljen na ovlaštenje za upis prava suvlasništva predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi za k. o. S. za 1/36 dijela, imajući u vidu da je već pravomoćno presuđen dio kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave u cijelosti, kao i zahtjev za ovlaštenje upisa tog prava od 5/36 dijela.

8. Tužitelj zahtjev za upis odnosno brisanje prava vlasništva temelji po osnovi pravne nevaljanosti (nezakonitosti) provedene uknjižbe u naprijed navedenom pojedinačnom ispravnom postupku, neovisno od toga što zahtjev nije postavio sasvim u skladu s zemljišnoknjižnim pojmovima koji proizlaze iz sadržaja zemljišnoknjižnih tužbi prema odredbi čl. 129. i 197. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, dalje; ZZK) u vidu zahtjeva za brisanje predmetne uknjižbe i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, dok bi se, prema činjeničnoj osnovi tužbe u kojoj se tvrdi kako je uknjižba provedena na temelju ugovora o kupoprodaji kojeg je s tuženicima zaključio J. S. I. znajući da dio pripada tužitelju, radilo o činjeničnom supstratu brisovne tužbe.

9. Međutim, neovisno od tog, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je u ovom parničnom postupku, nakon provedenog pojedinačnog ispravnog postupka broj RZ- 93/12, nužno utvrditi da li su tuženici doista imali pravo na upis prava suvlasništva u zemljišnoj knjizi za k. o. S. u predmetnom pojedinačnom ispravnom postupku u svoju korist, brisanjem tog prava u dijelu od 1/3 s I. S. rješenjem Z-93/12 od 25. siječnja 2016.

10. Iz razloga prvostupanjske presude, te sadržaja spisa RZ-93/12 proizlazi:

- da je pojedinačni ispravni postupak pokrenut po prijedlogu tuženika kao predlagatelja od 10. kolovoza 2012., u kojem je kao jedan od predloženika označen i sudjelovao tužitelj (pored ostalih 17 predloženika), kao nasljednici u vrijeme podnošenja prijedloga upisanih zemljišnoknjižnih suvlasnika J. S.I. za 2/3 i I. S. I. za 1/3 dijela,

- da su u prijedlogu predlagatelji tvrdili da su stvarni vlasnici predmetne nekretnine koju su kupili 1977. zajedno s A. L., usmenim kupoprodajnim ugovorom s tadašnjim vlasnicima braćom I. i J. S., da su nakon što su im isplatili ugovorenu kupoprodajnu cijenu stupili u posjed, te između sebe ju podijelili tako da je svatko na svom dijelu započeo izgradnju obiteljske kuće, koje nakon dovršetka 1979. koriste svaki za svoje stanovanje,kao i da su prodavatelji u katastru upisali njih kupce, svakog za ½ dijela, kao posjednike a sebe izbrisali,

- da je uz prijedlog priložen izvadak iz PL 968 o evidentiranom posjedu u korist drugo tuženika i A. L. od po ½ dijela od 1979., te pravomoćna presuda P-2196/95 od 6. veljače 2022., kojom prvotužena, nakon razvoda braka s drugo tuženikom, dokazuje da je radom za vrijeme trajanja bračne zajednice s njim stekla ½ predmetne nekretnine, u naravi obiteljska kuća,

- da je rješenjem Z-93/12 od 15. prosinca 2014. otvoren pojedinačni ispravni postupak u kojem je naznačen način na koji se predlaže ispraviti postojeće zk stanje glede navedene nekretnine, objava oglasa i rok za podnošenje prijava i prigovora, uz upis zabilježbe tog postupka u zemljišnoj knjizi za istu k. o.,

- da je u tom postupku izveden dokaz uviđajem na licu mjesta na kojem je utvrđeno kako zemljišnoknjižna kč. br. … k. o. S.(odgovara onoj u katastru upisana kao kč. br. … od 432 m2 ) i kč. br. … (… od 758 m2) te predstavljaju jednu cjelinu, na prostoru kojih su izgrađene dvije obiteljske kuće u bloku, od kojih je zapadna s tri etaže a istočna od dvije etaže, s pomoćnim objektom dimna kužina, vanjskom međom odvojene od susjednih betonskim zidovima i kamenom podzidom, te da oblik i površina u svemu odgovaraju onima u katastru, dok takvo stanje predmetne nekretnine, glede njezine izgrađenosti nije evidentirano u posjedovnici zk. ul. … zemljišne knjige iste za k. o.,

- da I. S. umrlog 1979., prema rješenju o nasljeđivanju od 22. studenoga 1979. ispravljenog rješenjem od 25. ožujka 1980. u kojem je kao sastav ostavine naveden zk. ul. … k. o. S., nasljeđuju kćerke V. J. i M. V. tako da su nekretnine koje su njima pripale označene opisno (narodnim nazivom bez katastarskog broja i naziva k. o. u kojoj su položene), te sin A. S. koji nasljeđuje cjelokupnu imovinu koja nije pripala kćerkama,

- da A. S., umrlog 1988., prema rješenju o nasljeđivanju broj 0-957/98 od 26. listopada 1998. nasljeđuju djeca I. Š., M. S., D. S., D. S. (tužitelj) i I. S. za po 1/6 dijela, da je u sastav njegove ostavine uvrštena samo kat. čest. … k. o. D. P., a ne i sporna nekretnina,

- da su u prigovoru kojeg su nasljednici A. S. (među njima i tužitelj) podnijeli protiv rješenja u RZ-35/12 (koji je vođen po prijedlogu predlagatelja A. L. glede druge polovice sporne nekretnine) tvrdili da su dobili saznanja da je kupoprodaja izvršena samo s J. a ne i I. S.,

- da je u pojedinačnom ispravnom postupku, na uviđaju, saslušana kao svjedok M. P. (susjeda) prema čijem iskazu tuženici mirno stanuju u predmetnoj obiteljskoj kući već 30-40 godina, a da ih nikada nitko nije smetao u posjedu, kao i da se nikada nitko od S. nije pojavljivao i tvrdio da je nekretnina njihova.

11. Polazeći od predmetnih utvrđenja, prvostupanjski sud ocjenjuje nevjerodostojnim iskaze svjedoka A. L. iz zemljišnoknjižnog i ovog postupka nalazeći proturječnosti u njegovim iskazima glede osoba prodavatelja, kao i time što je bio sudionik a ne i svjedok kupoprodaje, dok iskaz M. P. iz ispravnog postupka ocjenjuje paušalnim jer nije imala neposredna saznanja o izvršenoj kupoprodaji sporne nekretnine,

- pa zaključivši kako je upis u navedenom ispravnom postupku izvršen samo na temelju iskaza svjedoka a bez ikakvih isprava, da tuženici nisu dokazali da je po prijedlogu I. i J. S. izvršeno brisanje njihovog dotadašnjeg posjeda i upis na ime tuženika, da tuženici u ovom postupku nisu dokazali da je sklopljen i izvršen kupoprodajni ugovor i s prednikom tužitelja (I. S.), kao i što smatra neodlučnom činjenicu da sporna nekretnina nije uvrštena u sastav ostavine tužiteljevog prednika (oca A. S.) navodeći „jer to ne predstavlja dovoljan dokaz da prednik tužitelja nije naslijedio čest. zem. koja je predmet ovog postupka od svog pravnog prednika uvažavajući da se moglo raditi o propustu nasljednika prijaviti imovinu, a tuženici nisu predložili izvođenje dokaza pregledom cijelog ostavinskog spisa, kako bi se utvrdilo tko je prijavio smrt ostavitelja i sastav ostavinske imovine, jesu li svi nasljednici sudjelovali u ostavinskom postupku i na koji način“, zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev kao osnovan.

12. Osnovano tuženici ukazuju u žalbi da prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu nije u dovoljnoj mjeri cijenio utvrđene činjenice o njihovom, u katastru evidentiranom posjedu od 1979., a faktičnom od 1977. kada su na predmetnoj nekretnini započeli gradnju obiteljske kuće, u kojoj stanuju od izgradnje, te ju legalizirali i u zakonom propisanom postupku upisali svoje vlasništvo, kao i da je svoju odluku i zaključke utemeljio suprotno zakonskim odredbama.

13. Naime,prvostupanjski sud je propustio predmet spora cijeniti primjenom odredbi ZZK, jer ispušta iz vida da je upis prava vlasništva u korist tuženika proveden u zakonom propisanom zemljišnoknjižnom postupku – pojedinačnom ispravnom, koji odredbom čl. 200. st. 1. i 3. ZZK određuje da se pojedinačni ispravni postupak provodi kada za to postoji opravdan razlog, koji je ostvaren, kad je nekom ispravom učinjeno vjerojatnim da nekoj osobi pripada pravo koje nije u njezinu korist upisano u zemljišnoj knjizi i radi čijeg bi upisa trebalo ispraviti određene zemljišnoknjižne upise, a radi se o pravu koje po odredbama tog zakona može biti predmet zemljišnoknjižnog upisa.

14. Ispravu koja opravdava provođenje pojedinačnog ispravnog postupka, u smislu odredbe čl. 200. st. 5. ZZK, između ostalih, čini i izvadak iz katastra zemljišta o posjedniku nekretnine, koji je bio priložen prijedlogu i kojeg je prvostupanjski sud izveo kao dokaz i u ovom postupku (PL … k. o. S.) i utvrdio evidentirani suposjed u katastru na ime drugotuženika i A. L. od po ½ dijela, prema povijesti promjena od 1979.

15. Pojedinačni ispravni postupak je odredbama ZZK propisan sa svrhom učinkovitog usklađenja zemljišnog i katastarskog stanja u onim slučajevima u kojima stvarno i katastarsko stanje ne odgovara onom upisanom u zemljišnoj knjizi (kao u ovom slučaju), pa je prvostupanjski sud iz pravilno utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak kako je upis u pojedinačnom ispravnom postupku proveden samo na temelju iskaza svjedoka, kao i da evidencija posjeda tuženika nije izvršena po prijedlogu i uz potpis oba prodavatelja, jer su tuženici kao predlagatelji raspolagali ispravom iz koje je proizlazila opravdanost i osnovanost provođenja predmetnog postupka (izvadak iz katastra zemljišta o evidenciji posjeda od 1979.), a time i osnovanost prijedloga za brisanje upisanog suvlasništva u korist I. i J. S. i upis tog prava u korist tuženika, jer je iz evidencije posjeda, te utvrđenja s očevida na licu mjesta vidljivo, kako su tuženici u mirnom faktičnom posjedu predmetne nekretnine bili od 1977., a od 1979. je posjed evidentiran u katastru, pa su dakle u vrijeme podnošenja zemljišnoknjižnog prijedloga u posjedu 35 godina, a u vrijeme podnošenja tužbe 39 godina.

16. Jednako tako, prvostupanjski sud ispušta iz vida da tužitelj u ovom postupku, niti u prigovoru protiv rješenja o otvaranju pojedinačnog ispravno postupka RZ-35/12 (glede iste nekretnine) ne navodi niti dovodi u sumnju poštenje posjeda tuženika, pa je vidljivo kako su, već u vrijeme podnošenja prijedloga za ispravak upisa bile ispunjene materijalno pravne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, čime su u prijedlogu tuženici osnovano tvrdili da su stvarni vlasnici predmetne nekretnine.

17. Naime, jedna od pretpostavki stjecanja prava vlasništva dosjelošću je pošten (savjestan), kako u primjeni pravila OGZ (koji su bili na snazi u vrijeme stupanja u posjedi), tako i u primjeni odredbe čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., jednako kako je propisano i sada odredbom čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 151/06, 146/08, 38/09, 143/12, 152/14, 81/15 - dalje ZVDSP). Stoga, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Posjed je pošten, odnosno savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova (paragraf 328 OGZ, čl. 72. st. 2. ZOVO, a sada čl. 18. st. 5. ZVDSP), prema kojoj je se posjed smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno.

18. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1468 OGZ bio je propisan tridesetogodišnji rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-x 51/13-2 od 23. srpnja 2014. zauzeo pravno shvaćanje da je umjesto propisanog roka iz paragrafa 1468 OGZ u trajanju od 30 godina dostatan pošteni posjed od 20 godina, a takav posjed od 20 godina, kao pretpostavku stjecanja prava vlasništva dosjelošću propisuje i odredba čl. 159. st. 3. ZVDSP.

19. Kako su tuženici u posjedu od 1977., za kojeg se predmnjeva da je pošten (savjestan), osobito time što tužitelj nije ni na koji način isticao da bi posjed bio nepošten niti je bilo čime doveo u sumnju poštenje posjeda, niti obarao predmnjevu poštenja, time su tuženici pošteni posjednici predmetne nekretnine u razdoblju dužem od 20 godina, čime su stekli vlasništvo na temelju zakona – poštenim posjedovanjem kroz zakonom propisano vrijeme (čl. 159. st. 3. ZVDSP).

20. Odredba čl. 130. st. 1. ZVDSP propisuje da tko stekne vlasništvo nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, a odredba čl. 15. st. 3. ZZK da kad se na temelju odluke suda, odluke drugog tijela, nasljeđivanjem, ili na temelju zakona steklo pravo bez upisa u zemljišnu knjigu, stjecatelj je ovlašten ishoditi upis stečenog prava u glavnu knjigu prema odredbama ovoga Zakona, čime su tuženici bili ovlašteni ishoditi upis tog prava u zemljišnu knjigu prema pravilima ZZK, pa su dakle doista, kao stvarni vlasnici (što su i tvrdili u prijedlogu za ispravak upisa), imali pravo u navedenom zemljišnoknjižnom postupku upisati svoje pravo suvlasništva u zemljišnoj knjizi za k. o. S. uz istodobno brisanje tog prava s imena formalno upisanih zemljišnoknjižnih vlasnika, čime je otklonjena neusklađenost između stvarnog i zemljišnoknjižnog stanja, što i jeste svrha navedenog zemljišnoknjižnog postupka.

21. Slijedom toga, prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa, propustio je predmet spora sagledati i ocijeniti u smislu naprijed navedenih odredbi materijalnog prava, čime je propuštajući njihovu primjenu, izveo pogrešan zaključak o neosnovanosti upisa prava vlasništva u korist tuženika u predmetnom pojedinačnom ispravnom postupku, a sagledavajući predmet spora u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, vidljivo je kako nema opravdanog razloga brisati, u pojedinačnom ispravnom postupku, upisano pravo vlasništva tuženika glede predmetne nekretnine.

22. Pored navedenog, neodlučan je zaključak prvostupanjskog suda (na kojem je isto tako utemeljio svoju odluku), kako tuženici nisu dokazali da je sklopljen i izvršen usmeni kupoprodajni ugovor i s prednikom tužitelja glede njegovog suvlasničkog udjela od 1/3, imajući u vidu navod tužbe kako je J. S. sklopio s tuženicima ugovor o kupoprodaji znajući kako dio iste pripada tužitelju odnosno očito njegovom predniku jer tužitelj u to vrijeme nije bio ni rođen kako to tuženici ističu, imajući u vidu da je za stjecanje prava vlasništva (u ovom slučaju) dovoljan barem pošten a ne i zakonit posjed u smislu naprijed navedenih razloga.

23. Međutim, neovisno od toga, sve i da je J. S., ugovorom s tuženicima, otuđio i suvlasnički dio prednika tužitelja, bez njegovog ovlaštenja, sama ta činjenica takav ugovor ne čini ništavim u smislu odredbe čl. 460. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje ZOO) koja određuje da prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa može, ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete, slijedom čega je vidljivo, da su slučaju prodaje tuđe stvari, samo kupac iz takvog ugovora ima ovlaštenje zahtijevati raskidanje ugovora, a ugovor nije ništav iz tog razloga.

24. Pored navedenog, prvostupanjski sud je iz utvrđenih odlučnih činjenica izveo i nepravilan zaključak, na kojima je, pored naprijed navedenih, utemeljio svoju odluku, utvrđujući kako tuženici nisu dokazali da je po prijedlogu prodavatelja iz ugovora izvršeno brisanje njihova posjeda i upis istog u korist drugo tuženika i A. L., jer je životno, da bi prednici tužitelja, ukoliko su smatrali da su im tuženici nezakonito oduzeli posjed i evidentirali se u katastru kao posjednici, poduzeli jednu od zakonom propisanih radnji radi ostvarenja pravne zaštite u svezi toga, koju očito, i prema razlozima prvostupanjske presude nikada nisu poduzimali prema tuženicima, utvrđujući da su tuženici u mirnom posjedu od 1977., dok je neosnovana ocjena prvostupanjskog suda kako su tuženici bili dužni dokazati činjenice u vezi donošenja rješenja o nasljeđivanju iza smrti tužiteljeva prednika, budući da je teret dokazivanja tih činjenica bio na tužitelju u smislu čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP, jer je on tvrdio da je jedan od nasljednika pok. A. S. (čime je bio dužan dokazati svoju aktivnu legitimaciju i pravnu nevaljanost i nezakonitost provedene uknjižbe), a tuženici, su prilaganjem rješenja o nasljeđivanju iza njegove smrti dokazali da sporna nekretnina nije uvrštena u sastav njegove ostavine.

25. Pored toga, glede navoda tužitelja kako mu nije dostavljeno rješenje o otvaranju pojedinačnog ispravnog postupka čime mu je uskraćeno pravo na podnošenje prigovora u tom postupku, ističe se da samo iz tog razloga tužbeni zahtjev nije mogao biti prihvaćen, jer sama ta činjenica nije dokaz o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a bez utvrđenja svih drugih pretpostavki koje je kao tužitelj morao dokazati.

26. Sukladno naprijed navedenom, uvažavanjem kao osnovane žalbe tuženika, odlučeno je kao u točki I. izreke presude (čl. 373. toč. 2. i 3. ZPP).

27. Nadalje, zbog preinake prvostupanjske presude, odlučeno je o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP), sukladno pravilu po kojem se troškovi na teret protivne stranke naknađuju prema pravilima o uspjehu u postupku (čl. 154. ZPP). Budući da je ovom presudom došlo do uspjeha tuženika, a neuspjeha tužitelja, tuženicima pripada pravo na naknadu troškova postupka na njegov teret, pa tako na ime zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, za sastavljanje odgovora na tužbu 25 bodova na temelju Tbr. 8. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu glavne rasprave od 23. veljače 2017. polovicu nagrade od 12,5 bodova jer se raspravljalo samo o procesnim pitanjima (Tbr. 9. st. 2. Tarife), zastupanje na ročištu glavne rasprave od 11. travnja 2017. 25 bodova (Tbr. 9. st. 1. Tarife), pristup ročištu od 10. listopada 2017. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 6,25 bodova (Tbr. 9. st. 5. Tarife), zastupanje na ročištima glavnih rasprava od 26. siječnja 2018. i 12. veljače 2021. od po 25 bodova (Tbr. 9. st. 1. Tarife), ukupno 118,75 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura (čl. 54.Tarife) iznosi 237,50 eura, nastavno čemu je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Šibeniku, 4. lipnja 2024.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić,v.r.