Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-126/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Denisu Krnjaku, u pravnoj stvari tužitelja Ivana Brežnog iz Varaždina, A. Hebranga 3, OIB:39301350578, kao vlasnika obrta AUTOPRIJEVOZ, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Sevšek & partneri d.o.o., odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o., Zagreb, Ilica 1a, OIB:87064273078, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkom društva Kallay & partneri d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, nakon glavne rasprave zaključene 13. svibnja 2024. u nazočnosti tužitelja Ivana Brežnog, zamjenice punomoćnika tužitelja Lucije Mlinarek i zamjenika punomoćnika tuženika Domagoja Štefana, u sporu radi utvrđenja ništetnosti ugovora i radi isplate, 06. lipnja 2024. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Ivana Brežnog iz Varaždina, A. Hebranga 3, OIB:39301350578, kao vlasnika obrta AUTOPRIJEVOZ, koji glasi:

" Utvrđuje se ništetnim odredbe čl.5. i čl.6. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/010103522 sklopljenog između tuženika BLUE IRIS RESOLUTION d.o.o. (ranije Hypo Leasing Kroatien d.o.o.), Radnička cesta 48, Zagreb, OIB: 87064273078, kao kreditora, i tužitelja IVAN BREŽNI, vlasnik obrta AUTOPRIJEVOZ, A. Hebranga 3, 42000 Varaždin, OIB: 39301350578, kao korisnika kredita/leasinga, kojom je predviđena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, s tim da protuvrijednost anuiteta iznosi 430,31 CHF, a podmiruje se u kunama, te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl.3. i čl.4. Ugovora o operativnom leasingu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak."

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Ivana Brežnog iz Varaždina, A. Hebranga 3, OIB:39301350578, kao vlasnika obrta AUTOPRIJEVOZ, koji glasi:

" Nalaže se tuženiku BLUE IRIS RESOLUTION d.o.o. (ranije Hypo Leasing Kroatien d.o.o.), Radnička cesta 48, Zagreb, OIB: 87064273078, da tužitelju IVANU BREŽNOM, vlasnik obrta AUTOPRIJEVOZ, A. Hebranga 3, 42000 Varaždin, OIB: 39301350578, isplati iznos stečen bez osnove od 25.000,00 kuna/3.318,07 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa preplate, uvećanjem eskontne stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koji će tužiteljica precizirati nakon što se provede financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine potraživanja tužitelja s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sve u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 06. lipnja 2024. do isplate po stopi od 7,50% godišnje, a u slučaju promjene stope po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. u vezi sa st. 2. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužba je u ovom predmetu podnesena Općinskom sudu u Varaždinu koji se rješenjem poslovnog broja P-529/2023-7 od 17. studenoga 2023. oglasio stvarno nenadležnim te je predmet dostavljen Trgovačkom sudu u Varaždinu kao stvarno i mjesnom nadležnom sudu.

2. Tužitelj u historijatu tužbe te i kasnije tijekom postupka ističe:

- da su stranke 23. listopada 2008. zaključile Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj HR010103522 (dalje u tekstu: Ugovor o operativnom leasingu) i to tuženik kao kreditor / davatelj leasinga, a tužitelj kao korisnik kredita / primatelj leasinga,

- da je u čl. 6. Ugovora o operativnom leasingu predviđeno da se leasing otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF, važećem na dan dospijeća, počev od 01. studenoga 2008., dok je dospijeće svakog idućeg anuiteta utvrđeno otplatnim planom, a pojedini iznos anuiteta iznosi 430,31 CHF,

- da tuženik tužitelju nije ukazao na rizik sklapanja takvih ugovora u smislu izglednosti promjene švicarskog franka prema kuni, da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile razumljive i jasne za tužitelja pa su zbog svega takve odredbe nepoštene u smislu čl. 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača,

- da postoji brojna sudska praksa u kojoj su tužitelji potrošači uspijevali sa svojim zahtjevima za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli s time da tužitelj posebno apostrofira parnični postupak koji je vođen između tužitelja Udruga franak protiv više tuženih banaka,

- da je tužitelj vršio uplate u skladu sa ugovornim odredbama te je tuženik zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli bez osnove stekao iznos od 3.318,07 eura (25.000,00 kn) s time da je tužitelj istaknuo da će precizirati tužbenih zahtjev nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje,

- da zbog svega tužitelj predlaže sudu donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim čl. 3., 4., 5. i 6. Ugovora o operativnom leasingu te i naložiti tuženiku isplata iznosa stečenog bez osnove od 3.318,07 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. U dokaznom postupku tužitelj predlaže slijedeće dokaze: čitanje dokumentacije koja je dostavljena u spis, provedbu knjigovodstveno-financijskog vještačenja na okolnost visine potraživanja tužitelja s osnova stjecanja bez osnove zbog valutne klauzule s time da je potrebno obračun izvršiti na način da se primjenjuje tečaj CHF na dan sklapanja Ugovora i saslušanje tužitelja.

4. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbene zahtjeve tužitelja te u te u bitnome rezimira:

- da nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjeva na način kako to čini tužitelj odnosno nije dopušteno da tužitelj pridrži pravo konačnog uređenja tužbenog zahtjeva nakon što tuženik dostavi dokumentaciju te i sud provede dokaz knjigovodstveno-financijski vještačenjem te navedeno tuženik obrazlaže pozivajući se na čl. 186.b st. 3. ZPP-a te posljedično predlaže odbaciti tužbu kao nedopuštenu,

- da je Ugovor o operativnom leasingu kratkoročni pravni posao te je rizik promjene tečaja ugovorne valute značajno manji te je upravo to razloga što Zakon o potrošačkom kreditiranju u čl. 3. st. 1. izrijekom isključuje primjenu tog Zakona na ugovore o operativnom leasingu,

- da je tužitelj predmetni Ugovor sklopio kao obrtnik za potrebe obrta te se stoga ne može smatrati potrošačem prema Zakonu o zaštiti potrošača,

- da su predmetne sporne odredbe Ugovora o operativnom leasingu o valutnoj klauzuli jasne, razumljive i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo te i nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja te nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka,

- da predmetno sporno ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu u Republici Hrvatskoj,

- da tuženik ističe i prigovor zastare na temelju čl. 214. st. 3. Zakona o obveznim odnosima.

5. Tuženik u postupku prije zaključenja prethodnog postupka nije predložio dokaze već je u spis dostavio sudsku praksu za koju smatra da je primjenjiva u predmetnom sporu. Na ročištu za glavnu raspravu 13. svibnja 2024. tuženik je predložio da se sasluša svjedok djelatnik tuženika s time da nije naveo osobne podatke svjedoka. U konačnici tuženik predlaže odbacivanje tužbenih zahtjeva odnosno podredno odbijanje tužbenih zahtjeva kao neosnovanih.

6. U dokaznom postupku saslušan je tužitelj Ivan Brežni te je i pročitana sva dokumentacija koju je tužitelj dostavio u spis i to:

- preslika Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/010103522 od 23. listopada 2008. sa planom otplate (listovi 6 do 10 spisa),

- kunski izvod otvorenih stavaka na datum 29. kolovoza 2011. sa izlistom svih uplata (listovi 11 do 14 spisa).

7. Sud je na ročištu za glavnu raspravu 13. svibnja 2024. odbio dokazni prijedlog tužitelja da se provede knjigovodstveno-financijsko vještačenje. Navedeni dokazni prijedlog odbijen je iz razloga što je sud mišljenja da je neosnovan deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o operativnom leasingu kojima su stranke ugovorile primjenu valutne klauzule te posljedično, a budući da se kondemnatorni tužbeni zahtjev veže na ništetnost, provedba knjigovodstveno-financijskog vještačenja kojim bi se utvrdila visina tražbine tužitelja je nepotrebna. O tome i u daljnjem tijeku obrazloženja. Nadalje, na istom ročištu sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se sasluša svjedok djelatnik tuženika, a to iz razloga što je ovaj dokazni prijedlog predložen tek na ročištu za glavnu raspravu, a što je u suprotnosti sa čl. 299. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP).

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu sa čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi tužitelja u cijelosti neosnovani.

9. Između parničnih stranaka nije sporno da su stranke sklopile predmetni Ugovor o operativnom leasingu i to 28. listopada 2008. s time da je tužitelj Ugovor sklopio kao primatelj leasinga, a tuženik kao davatelj leasinga. Ovdje valja istaknuti da je tuženik nakon sklapanja Ugovora promijenio tvrtku društva i sjedište društva, a što također nije sporno.

10. Ono što je primarno sporno među strankama je to da li tužitelj, a vezano za sklapanje Ugovora o operativnom leasingu, ima status potrošača. Iz samog Ugovora o operativnom leasingu (listovi 6 do 8 spisa) vidljivo je da je tužitelj taj Ugovor sklopio kao vlasnik obrta AUTOPRIJEVOZ. Prilikom saslušanja tužitelja na ročištu za glavnu raspravu isti je potvrdio da je predmetni Ugovor sklopio kao vlasnik obrta te je i obrazložio da je Ugovor sklopio kao obrtnik iz razloga što mu je to preporučeno budući da su najpovoljniji uvjeti za uzimanje vozila bili upravo ti da ugovor sklopi kao obrtnik. Prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07 i 125/07), koji je bio na snazi u vremenu kad je predmetni Ugovor o operativnom leasingu sklopljen, potrošač je u čl. 3. definiran kao fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući da je predmetni Ugovor o operativnom leasingu tužitelj nesporno sklopio kao obrtnik te i budući da je time očito imao povoljnije uvjete za sklapanje takve vrste ugovora u odnosu na fizičke osobe koje sklapaju pravne poslove izvan obrtničke djelatnosti ovaj sud zaključuje da tužitelj nema status potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

11. Ovdje valja dodatno istaknuti da se prilikom odlučivanja o predmetnim tužbenim zahtjevima ne može primijeniti niti Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 i 156/23), a na koji Zakon se tužitelj na pripremnom ročištu pozvao prilikom obrazlaganja svog stava zašto se tužitelja ima smatrati potrošačem. Naime, citirani Zakon o potrošačkom kreditiranju stupio je na snagu 01. siječnja 2010. odnosno nakon što je predmetni Ugovor o operativnom leasingu sklopljen. Neovisno od toga u čl. 3. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da se Zakon, između ostaloga, ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu kada u glavnom ili posebnom ugovoru nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora.

12. Prvim tužbenim zahtjevom koji je deklaratorne naravi tužitelj traži utvrđenje da su ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu koje predviđaju otplatu kredita primjenom valutne klauzule. Iz činjeničnih navoda tužitelja vidljivo je da tužitelj ništetnost tih odredbi bazira na tome što smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz primjenu švicarskog franka nerazumljive i nejasne za tužitelja te isto tako i navodi da tužitelj nije upozoravan na potencijalnu opasnost i izglednost promjene tečaja švicarskog franka pa da su stoga sporne odredbe Ugovora nepoštene u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Kao što je već ranije istaknuto tužitelj nema status potrošača u predmetnom ugovornom odnosu pa će stoga sud eventualnu ništetnost spornih odredbi Ugovora analizirati kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i 41/08, dalje u tekstu: ZOO) koje reguliraju institut ništetnosti.

13. Prema čl. 322. st. 1. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Ono što sud želi primarno naglasiti je činjenica da je ugovaranje valutne klauzule zakonski dopušteno u Republici Hrvatskoj i to čl. 22. st. 1. ZOO-a u kojem je određeno da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. U konkretnom predmetu to znači da su ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu kojim su stranke ugovorile da je tužitelj kao korisnik kredita dužan otplaćivati mjesečne anuitete koji su određeni u CHF te se otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja zakonite.

15. Nadalje, ističe se da je valutna klauzula instrument zaštite kojom se iznos neke ugovorene veličine veže uz tečaj strane valute, a u ugovorima s kreditnom institucijom znači da se odobreni iznos (kredit) kunskih sredstava tijekom ugovornog odnosa korigira za promjenu vrijednosti tečaja strane valute (uz koju je valutna klauzula vezana) u odnosu na domaću valutu. U ugovorima o kreditu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu iznos odobrenoga kredita nominiran je u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom kreditu obavljaju u domaćoj valuti. Tako se pri odobravanju kredita nominiranog u stranoj valuti iznos kredita isplaćuje u kunama primjenom tečaja strane valute u odnosu na kunu koji vrijedi na dan isplate, a na isti način dužnici izračunavaju svoju obvezu plaćanja pri dospijeću konkretne rate/anuiteta po kreditu. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran kredit) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. S obzirom na to da valutna klauzula u ugovorima o kreditu može znatno utjecati na promjenu iznosa obveze koju plaća dužnik pri njezinu dospijeću, o tome je potrebno voditi računa i pri utvrđivanju samog iznosa kredita koji se ugovara s valutnom klauzulom, jer i neznatno naknadno povećanje iznosa obveze, kao posljedica povećanja vrijednosti tečaja strane valute, može utjecati na smanjenu mogućnost redovitoga izmirivanja ugovorenih obveza. Dakle, institut valutne klauzule je opće prihvaćen od svih subjekta i njegovo je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova te je tužitelj kao obrtnik morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule odnosno normalno je i uobičajeno da osoba koja je ugovarala kredit vezan uz klauzulu sa švicarskim frankom je svjesna prednosti i nedostataka vezanja kredita uz tu valutu i to je uobičajeni rizik kod ugovaranja takvog pravnog posla. Svaki trgovac obavlja djelatnost radi ostvarenja profita, kako tužitelj tako i banka. Predmetni Ugovor o operativnom leasingu predstavlja trgovački ugovor iz čl. 14. st. 2. ZOO-a te je tužitelj kao obrtnik morao biti svjestan svih ranije nabrojanih rizika ugovaranja otplate kredita koja je vezana za valutnu klauzulu u CHF. Iz iskaza tužitelja na ročištu za glavnu raspravu vidljivo je da je tužitelj vršio razgovore sa predstavnicima tuženika o tome da će se otplata obveze vezati uz valutnu klauzulu te je tužitelj jasno istaknuo da mu je bilo jasno što to znači te su mu bili poznati i rizici otplate kredita sa valutnom klauzulom. Iz tih navoda jasno proizlazi da je tužitelj bio upoznat sa sklapanjem takvih vrsta ugovora te je i bio upoznat sa općim rizikom valutne klauzule tako i sa posebnim rizikom izbora pojedine valute pa posljedično sud zaključuje da se u ovom postupku nikako ne može tvrditi da su predmetne sporne odredbe Ugovora o operativnom leasingu koje predviđaju otplatu tužiteljeve obveze uz primjenu valutne klauzule ništetne.

16. Imajući sve ovo u vidu ovaj sud, dakle, smatra da ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o operativnom leasingu kojim su stranke regulirale otplatu kredita primjenom valutne klauzule u CHF ne predstavljaju nedopuštenu činidbu koju bi tužitelj kao korisnik kredita trebao izvršiti odnosno takve odredbe nisu ništetne u smislu čl. 322. st. 1. ZOO-a. Posljedično tome sud je u izreci presude odbio kao neosnovan deklaratorni tužbeni zahtjev u kojem se traži utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora o operativnom leasingu.

17. Budući da je sud ocijenio da predmetne sporne odredbe Ugovora o operativnom leasingu nisu ništetne razvidno je da je i tužiteljev kondemnatorni zahtjev kojim traži isplatu stečenog bez osnove također neosnovan. Ovdje valja dodatno istaknuti da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo i prigovor zastare koji je prema ocijeni suda također osnovan. Naime, iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio u spis (plan otplate, izvod otvorenih stavaka i pregled otplata – listovi 9 do 14 spisa) vidljivo je da je zadnja otplata anuiteta od strane tužitelja bila izvršena u tijeku 2011. te budući da je tužba u ovom predmetu podnesena u lipnju 2023. razvidno je da je protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a odnosno kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja je svakako zastario te ga je i zbog te činjenice potrebno cijeniti neosnovanim. Dodatno se ističe da je tužitelj na pripremnom ročištu pokušao osporiti tuženikov prigovor zastare na način da je spomenuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je donesena u pravnoj stvari tužitelja Udruge franak protiv više tuženih banaka te tužitelj smatra da se na njega kao potrošača primjenjuju učinci presude iz tog parničnog predmeta. Kao što je već ranije obrazloženo tužitelj nema status potrošača te presuda u kolektivnom sporu kojeg je pokrenula Udruga franak ne utječe na predmetni ugovorni odnos stranaka.

18. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na čl. 154 st. 1. ZPP-a kojom je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Kako je tuženik u ovom postupku u cijelosti uspio razvidnim proizlazi tužiteljeva obveza na naknadu troškova postupka tuženiku.

19. Sud je kao potrebne troškove u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a za vođenje parnice tuženiku priznao slijedeće troškove (vrijednost predmeta spora iznosi 3.318,07 eura):

- sastav odgovora na tužbu po punomoćniku prema Tbr.8.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) u iznosu od 250,00 eura (uključen PDV),

- zastupanje na ročištima u dane 05. ožujka 2024., 19. travnja 2024. i 13. svibnja 2024. po punomoćniku prema Tbr.9.t.1. Tarife u iznosu od 750,00 eura (uključen PDV; 3 x 250,00 eura),

odnosno sumarno je tuženiku priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura te je tužitelju u točci III. izreke presude naložena naknada citiranog troška u roku od 15 dana. Na dosuđeni parnični trošak stranka ima pravo na zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja odluke i to u skladu sa čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 06. lipnja 2024.

Sudac

Denis Krnjak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pisano u tri primjerka (e-Komunikacijom za osobe koje su obvezne komunicirati putem e-Komunikacije), a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

DNA:

- punomoćnik tužitelja

- punomoćnik tuženika

Broj zapisa: 9-30868-aee96

Kontrolni broj: 03b49-21a3c-37db9

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=DENIS KRNJAK, L=VARAŽDIN, O=TRGOVAČKI SUD U VARAŽDINU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Varaždinu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.