Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-672/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. D., OIB:..., D., kojeg zastupa punomoćnica J. M., dipl. iur., zaposlenica tužitelja, protiv tuženice L. K., OIB:..., iz M., koju zastupa punomoćnica N. Đ. Đ., odvjetnica u D., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-1/2023 od 26. ožujka 2024., u sjednici vijeća 6. lipnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-1/2023 od 26. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženici predati u posjed tužitelju stan u M., površine 49,82 m2, katastarske oznake čest. zgr. 230 k.o. O. slobodan od osoba i stvari.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke iz st. 2. i 3. citirane odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev tužitelja za predaju u posjed stana u M., površine 49,82 m2, koji se nalazi na katastarskoj oznaci čest. zgr. 230 k.o. O., a činjenično se temelji na tvrdnji da se tuženica nalazi u posjedu stana u vlasništvu tužitelja bez pravnog osnova, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da su tužitelj kao najmodavac i tuženica kao najmoprimac sklopili Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom Klasa: 371-01/97-01/97-01/828, Ur.broj: 2117/01- 01-98-4 od 01. lipnja 1998. (u daljnjem tekstu: Ugovor o najmu) kojim tužitelj daje tuženici u najam predmetni stan, a tuženica se obvezuje plaćati tužitelju zaštićenu najamninu, da je ugovor sklopljen na određeno vrijeme od jedne godine, a ako ni jedna od stranaka u roku od 30 dana prije isteka roka od jedne godine ne pokrene postupak za produljenje ili izmjenu ugovora produžava se za naredno jednogodišnje razdoblje

- da je tužitelj Obaviješću o prestanku važenja Ugovora o najmu Klasa: 371-01/97- 01/828, Ur.broj: 2117/01-01-98-4 od 01. lipnja 1998., s potvrdom o uručenju od 09. svibnja 2017., obavijestio tuženicu o prestanku važenja Ugovora o najmu uz obrazloženje da je čl. 64. Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D. (Službeni glasnik Grada Dubrovnika br. 8/16.) određeno da se ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom zaključeni prije stupanja na snagu te Odluke neće obnavljati i da prestaju važiti istekom roka na koji su zaključeni, uz napomenu da će se s najmoprimcima iz čl. 64. Odluke zaključiti novi ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom ako isti podnesu zahtjev za zaključenje novog ugovora i ako ispunjavaju sve uvjete iz Odluke

- da navedena Obavijest predstavlja izjavu tužitelja kojom obavještava tuženicu o pokretanju postupka izmjene ugovora u smislu čl. VII st. 2. Ugovora o najmu i radnju koja nedvojbeno otklanja mogućnost obnavljanja Ugovora o najmu nakon proteka jednogodišnjeg roka na koji je sklopljen

- da je Zaključkom G. D. K.: 371-01/17-01/099, Ur.broj: 2117/01-01-18-2 od 11. siječnja 2018. odbijen zahtjev tuženice za sklapanje ugovora o najmu stana s obzirom da ne ispunjava uvjete iz Odluke o najmu stanova jer ima u vlasništvu nekretninu, a da je rješenjem Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž- 749/19-2 od 14. lipnja 2019. odbijena žalba i potvrđeno rješenje Upravnog suda u Splitu broj Us I-150/18-2 od 22. kolovoza 2018. kojom je odbačena tužba tuženice protiv Zaključka G. D. kao nedopuštena

- da iz iskaza tuženice proizlazi da živi u stanu s troje djece u dobi od 23, 27 i 30 godina, da je zaposlena i ostvaruje plaću 780,00 do 790,00 EUR mjesečno, da su djeca privremeno zaposlena i da svatko ostvaruje plaću oko 800,00 do 900,00 EUR, da je tijekom postupka (2022.) umro njezin suprug M. Z. koji nije ostvario prava s osnova statusa HRVI i branitelja Domovinskog rata, niti je tuženica nakon njegove smrti ostvarila pravo na stambeno zbrinjavanje po tom statusu, da ima u suvlasništvu ½ dijela stana od 50,00 m2 koji je naslijedila iza majke i u kojem živi njezina sestra s obitelji

- da je tužitelj u podnesku od 28. kolovoza 2023. opisao da ima u vlasništvu stanove za koje ima sklopljene ugovore o najmu sa zaštićenom najamninom (27 korisnika), koji imaju položaj nositelja stanarskog prava na stanu (38 korisnika), koji imaju ugovore sa slobodno ugovorenom najamninom (28 korisnika), koji imaju ugovore o najmu radi rješavanja stambenog pitanja mladih i mladih obitelji (39 korisnika), da 42 korisnika bespravno koriste stanove u vlasništvu tužitelja i da su protiv 40 korisnika pokrenuti postupci za iseljenje dok su 2 korisnika pokrenuli postupak za otkup stana, da prema Listi prvenstva iz 2018. postoji potreba stambenog zbrinjavanja za 63 obitelji, a prema ažuriranoj Listi iz 2021. da na zbrinjavanje čeka 47 obitelji, što premašuje raspoloživi broj stanova s bespravnim korisnicima

- da je tuženica istakla prigovor zaštite prava na dom pa provođenjem testa razmjernosti u odgovoru na prvo pitanje - da li je miješanje utemeljeno na zakonu - utvrđuje da tužitelj kao vlasnik stana koji tuženica drži u posjedu ima pravo zahtijevati predaju u posjed temeljem čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., u daljnjem tekstu: ZV),

u odgovoru na drugo pitanje - da li je miješanje usmjereno postizanju legitimnog cilja -

utvrđuje da je iseljenje potrebno da bi tužitelj stan dodijelio osobama koje prema socijalnom statusu udovoljavaju rezultatima javnog natječaja provedenog temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D., time da stambeno zbrinjavanje osoba slabog imovinskog stanja spada u djelokrug poslova jedinice lokalne samouprave sukladno čl. 19. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi,

te u odgovoru na pitanje - je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu -

utvrđuje da se legitimni cilj ne može postići blažom mjerom od nalaganja tuženici da stan preda u posjed s obzirom da tužitelj ima u vlasništvu ograničeni broj stanova namijenjenih rješavanju stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovinskog stanja, pa se legitimni cilj ne može postići blažom mjerom od iseljenja, pri čemu sud skreće pažnju na činjenicu da je tuženici stan dodijeljen radi privremenog zbrinjavanja pa je trebala biti svjesna mogućnosti da se stan dodijeli drugoj osobi u okviru prava tužitelja da kao vlasnik raspolaže stanom.

6. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim prigovor prava na dom, a zahtjev za iseljenje utemeljenim na čl. 161. u vezi čl. 162. ZV-a, te je presudom naložio tuženici predati tužitelju u posjed stan slobodan od osoba i stvari.

7. U žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava, dok o većini odlučnih činjenica u presudi ne postoje razlozi. To iz razloga što pod toč. 23. obrazloženja sud utvrđuje da predmetni stan predstavlja dom tuženice i njezine obitelji, dok istodobno nalaže njezino iseljenje. Smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer sud nije proveo sve dokaze, pa tako sud zaključuje da tuženica i njezina obitelj ne spadaju u kategoriju lošeg imovnog stanja iako je za to trebao pribaviti podatke o zaposlenju i plaćama tuženice i djece, te je u konačnici trebalo izvršiti uviđaj na licu mjesta da bi utvrdilo da je nekretnina u suvlasništvu tuženice (stan koji je naslijedila od majke) u derutnom stanju, nepodoban za život te ga nije moguće prodati. Zaključno navodi da joj je ovakvom presudom uskraćeno pravo na dom.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu proturječne sadržaju provedenih dokaza i presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost. Ispitivanjem presude po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od drugih bitnih povreda na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da Obavijest o prestanku važenja Ugovora o najmu koja je tuženici uručena 9. svibnja 2017., a utemeljena je na Odluci o najmu stanova u vlasništvu G. D. (Službeni glasnik Grada Dubrovnika broj 8/16.), predstavlja izjavu kojom tužitelj nedvojbeno otklanja mogućnost obnove ugovora o najmu za daljnje ugovorno razdoblje od jedne godine, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ugovor prestao važiti 1. lipnja 2017. i da nakon toga tuženica nema pravnu osnovu za posjed stana u vlasništvu tužitelja.

10. Nadalje, prvostupanjski sud je i po ocijeni ovoga suda pravilno utvrdio da predmetni stan predstavlja dom tuženice s obzirom da je živeći u stanu s obitelji u razdoblju od 1998. do danas tuženica ostvarila jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost sa stanom.

11. Međutim, to što je predmetni stan dom tuženice ne znači automatizmom da tužitelj nema osnovani zahtjev za njezinim iseljenjem. Prema čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.) svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života (st. 1.); javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nerada ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Provodeći test razmjernosti, a nakon što je utvrdio i dodatne činjenice prema uputi iz odluke ovoga suda od 9. rujna 2021. broj Gž-781/2021, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju miješanje utemeljeno na zakonu, da je usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, utvrdivši pravilno u odnosu na potonje pitanje da postoji dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji se tom mjerom ostvaruje – da bi se zbrinule socijalno ugrožene osobe koje po određenim kriterijima spadaju u kategoriju osoba koje su ostvarile pravo na stambeno zbrinjavanje, za razliku od tuženice koja to pravo nije ostvarila. Iseljenje se u konkretnom slučaju smatra nužnim u demokratskom društvu s obzirom da je usmjereno na postizanje legitimnog cilja koji se ne može postići blažom mjerom i razmjerno je s legitimnim ciljem. Stoga i prema ocjeni ovoga suda pravu na dom tuženice odnosi prevagu suprotstavljeno pravo tužitelja da kao vlasnik stana i jedinica lokalne samouprave zadužena za zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba isti dodijeli osobi (obitelji) koja za isto ispunjava uvjete.

12. Stoga je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za ocjenu osnovanosti zahtjeva, koje je obrazložio jasnim i dostatnim razlozima koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza, radi čega i po ocjeni ovoga suda provođenje daljnjih dokaza predloženih od tuženice u konkretnom slučaju nije bilo potrebno.

13. S obzirom na navedeno ovaj sud je odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu.

U Varaždinu 6. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.