Poslovni broj: Usž-2783/2022-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. S. iz M., kojeg zastupa opunomoćenica M. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva znanosti i obrazovanja, Z., radi obnove postupka priznavanja inozemne stručne kvalifikacije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1351/2020-42 od 11. svibnja 2022. godine, na sjednici vijeća održanoj 6. lipnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI- 1351/2020-42 od 11. svibnja 2022. godine i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja dopunskog rješenja tuženika, klasa: UP/I-118-02/17-01/00244, urbroj: 533-05-21-0017 od 5. siječnja 2021., radi priznavanja tužitelju inozemne stručne kvalifikacije i završenog programa pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičke izobrazbe za obavljanje regulirane profesije nastavnika stručnih predmeta u srednjoj i/ili plesnoj školi u Republici Hrvatskoj, na temelju inozemne visokoškolske stručne kvalifikacije Diploma Accademico di II. Livello in Discipline Musical (Direzione d´Orchestra) Biennio Sperinantale, stečene 29. travnja 2014., na inozemnoj visokoškolskoj ustanovi Conservatorio di Musica "G. B. M." u B. (Talijanska Republika), uz omogućavanje tužitelju pristupa i bavljenje reguliranom profesijom nastavnika stručnih predmeta u srednjoj i/ili plesnoj školi za koju je osposobljen u matičnoj državi pod jednakim uvjetima koji vrijede za državljane Republike Hrvatske koji su svoje kvalifikacije stekli završetkom odgovarajućeg sveučilišnog studija u Republici Hrvatskoj te radi ukidanja privremenog rješenja Ministarstva znanosti i obrazovanja, klasa: UP/I-118/17-01/00244, urbroj: 533-05-18-0006 od 18. rujna 2018. godine. Navedenim rješenjem od 5. siječnja 2021., je dopunjena izreka rješenja tuženika klasa: UP/I-118-02/17-01/00244, urbroj: 533-05-19-0012 od 29. srpnja 2019., i to dodavanjem točke III izreke po kojoj na snazi ostaje privremeno rješenje tuženika od 18. rujna 2018. godine.

2. Tužitelj je protiv citirane presude prvostupanjskog suda podnio žalbu osporavajući istu u cijelosti iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Poziva se na odredbu članka 8. Zakona o upravnim sporovima napominjući da primjena načela ekonomičnosti upravnog spora ne može ići na štetu ostvarivanja prava stranaka koja im po zakonu pripadaju, a osporena presuda je primjer iz koje je razvidno kako se načelo učinkovitosti shvaća na način koji onemogućava pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja i ostvarivanje ostalih procesnih jamstva poštenog suđenja. Sud se poziva na načelo učinkovitosti kada je odustao s pokušajem izvođenja dokaza sudskim vještačenjem po Umjetničkoj akademiji u S. i to nakon što je pisanim rješenjem odredio provođenje vještačenja na okolnost i sukladnost tužiteljevih kompetencija za rad u reguliranoj profesiji, a zadaća vještačenja je bila utvrditi udovoljava li tužiteljeva visokoškolska kvalifikacija Conservatorio di Musica "G. B. M." – B. na kojoj je tužitelj 29. travnja 2014. stekao Diplomu Accademico di II. Libello in Discipline Musicali (Direzione d´Orchestra) Biennio Sperimental uvjetima za pristup i bavljenje reguliranom profesijom nastavnika stručnih predmeta u srednjoj glazbenoj i plesnoj školi u Republici Hrvatskoj, a ako ne udovoljava utvrditi koje je kolegije tužitelj dužan položiti radi postizanja navedenih uvjeta (uključujući ocjenu valjanosti popisa razlikovnih kolegija navedenih u aktu Muzičke akademije Z. od 23. svibnja 2019. Sud je taj dokaz dijelom proveo, odnosno pribavio je nalaz i mišljenje, odredio je dva ročišta na koje je pozvao vještaka koji se nije odazvao, a potom zaključio glavnu raspravu i raspravnim rješenjem odredio kako neće na tom dokazu temeljiti svoju odluku te donio presudu kojom nigdje jasno nije obrazložio razloge ovakve odluke. Umjesto da osigura sudjelovanje vještaka na raspravi i njegovog očitovanja na primjedbe tužitelja koje je iznio na nalaz i mišljenje, odustaje od daljnjeg provođenja dokaza vještačenjem, odbija utvrditi odlučnu činjenicu u ovom postupku, a na kojoj tuženik temelji dopunsko rješenje od 5. siječnja 2021. godine. Tužitelj se poziva na odredbu članka 60. stavak 1. i 4. ZUS-a, kojeg i citira utvrđujući da je sud izveo predloženi dokaz, međutim kako ga je cijenio ili nije ocijenio trebao je svakako obrazložiti to u presudi, ovako ostaje nejasno na kojim se razlozima sud vodio kad je usvojio tužiteljev prijedlog za izvođenje predmetnog dokaza, a kojim razlozima da na njemu neće temeljiti presudu. Stoga nije jasno iz kojih razloga se dogodio navedeni obrat u dokaznom postupku jer se to iz obrazloženja presude ne može zaključiti. Iz sadržaja ovako danog mišljenja proizlazi da tuženik nije proveo sveobuhvatnu usporedbu studijskih programa ni kvalitetnu usporedbu sustava vrednovanja i ocjenjivanja, odnosno mišljenje Stručnog povjerenstva tuženika Muzičke akademije u Z. dano je očito samo na temelju okvirnih opisa sadržaja studijskih programa prema nazivima kolegija i ocjena koje daje bilo koja visokoškolska ustanova iz inozemstva. Kako i sam vještak u nalazu navodi to bi bio opsežan posao jer bi bilo potrebno prevesti usporedbu svih kolegija i napraviti kvalitativnu usporedbu sustava vrednovanja i ocjenjivanja. Upravo zbog takvog nepravilnog pristupa Stručno povjerenstvo je u postupku koji je prethodilo donošenju rješenja od 18. rujna 2018. utvrdilo kako je studijski program samo djelomično usporediv s onima na sveučilišnim studijima u Republici Hrvatskoj, a kompetencije samo djelomično odgovaraju onima koji na sličnom studiju u Republici Hrvatskoj stječe magistar muzike (dirigent), a očitovanje Muzičke akademije u Z. zatraženo u obnovi postupka koje je prethodilo donošenju rješenja nije se razlikovalo od mišljenja Stručnog povjerenstva. Stoga kako Stručno povjerenstvo, a niti Muzička akademija u Z. nisu proveli sveobuhvatnu usporedbu studijskih programa nisu se mogli u svom mišljenju sukladno zakonskoj terminologiji izjasniti da je program po kojem je tužitelj stekao diplomu na inozemnim visokoškolskim ustanovama bitno različit u odnosu na program u Republici Hrvatskoj, pa tuženik nije nesporno i nedvojbeno mogao utvrditi jesu li kompetencije koje je stekao tužitelj, takve prirode da u cijelosti li djelomično obuhvaćaju bitno različit sadržaj kao što nije utvrdio niti napravio disfunkciju između djelomično bitne različitosti i sadržaja od mišljenja Muzičke akademije Sveučilišta u Z. u djelomičnoj kompatibilnosti sadržaja. Stoga se postavlja pitanje na temelju čega je sud zaključio da se iz mišljenja obaju stručnih tijela ne može zaključiti da se ne bi radilo o razlikama koje nisu bitne, bez obzira što koriste pojam djelomično usporedivih programa, ako stručna tijela nisu provela sveobuhvatnu usporedbu programa. Tuženik je prema članku 19. stavak 4. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija, od Muzičke akademije u Z. zatražio mišljenje po sasvim drugoj osnovi iako je tužitelj svoju diplomu stekao u zemlji članici EU, u čemu sud ne vidi problem već se u presudi poziva i na njeno mišljenje. Napominje da iz presuda prvostupanjskih upravnih sudova kao i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koje su donesene u identičnim postupcima po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi protiv tuženika, nigdje se stručna tijela u svojim mišljenjima ne koriste ovakvom terminologijom već isključivo izrazom iz pravne norme kao "bitno različit", te čak u svojim mišljenjima navode u kojim omjerima se studijski programi razlikuju, te jasno daju obrazloženje u čemu je bitna razlika, pa isti sudovi u obrazloženju presuda ustraju na ovoj terminologiji čime dodatno nije jasno zašto je sud u ovom postupku pristao na dvojbenu formulaciju tuženika. Kod tužitelja je situacija sasvim drukčija jer i nakon okončanja ovog upravnog spora ostaje nerazjašnjeno u čemu je studijski program koji je završio u B. i stekao naprijed navedenu diplomu bitno različit od studijskog programa koji se provodi u jednoj od sličnih visokoobrazovanih ustanova u Republici Hrvatskoj, jer se osporavano rješenje i presuda suda ne temelje na pribavljanju mišljenja koji su obrazloženi sa stručnog stajališta na način da su dani jasni razlozi zašto se ne može udovoljiti tužiteljevu zahtjevu. Napominje da je 13. srpnja 2017. tuženik podnio zahtjev za priznavanje navedene inozemne visokoškolske kvalifikacije stečene 29. travnja 2014. na inozemnoj visokoškolskoj ustanovi u B. u Republici Italiji, radi pristup i bavljenja reguliranom profesijom učitelja i/ili nastavnika stručnih predmeta u osnovnoj i srednjoj glazbenoj i plesnoj školi te je ujedno 12. veljače 2018. istom tuženiku podnio zahtjev radi pristupa i bavljenja reguliranom profesijom nastavnika stručnih predmeta u srednjim glazbenim i/ili plesnim školama. Tuženik je 8. siječnja 2018. donio privremeno rješenje kojim je tužitelju za priznavanje navedene kvalifikacije i pristupa i bavljenja reguliranom profesijom učitelja stručnih predmeta u osnovnoj glazbenoj i plesnoj školi odredio dopunsku mjeru polaganja određenih kolegija iz područja glazbene pedagogije taksativno navedenih: klavira obligato, solfeggio, metodika nastave, TGP, pedagoška praksa TGP. Nadalje, zaključkom od 25. srpnja 2018. pozvan je tužitelj da se očituje o izboru jedne od dopunskih mjera što je tužitelj i učinio dana 26. kolovoza 2018. godine. Tuženik je donio drugo rješenje od 18. rujna 2018. – privremeno rješenje kojim je tužitelju priznata inozemna stručna kvalifikacija za pristup i bavljenje reguliranom profesijom učitelja stručnih predmeta u srednjoj glazbenoj školi u RH, uz određivanje dopunske mjere provjere kompetentnosti koja se sastoji od polaganja ispita na jednom od visokih učilišta u RH koje izvodi program studija glazbene umjetnosti, te je 25. siječnja 2019. godine podnio zahtjev za obnovu postupka iz razloga što prethodno navedenim rješenjem u kojem su izdane dopunske mjere nisu izražene stručne kvalifikacije koje je tužitelj ostvario na visokim učilištima u Republici Hrvatska, a odnose se na stjecanje pedagoško – psihološko – didaktičko – metodičko obrazovanje čime je stekao 55 ECTS bodova na Filozofskom fakulteta J. J. S. u O.. Tuženik je 8. veljače 2019. rješenjem odredio obnovu upravnog postupka izdavanja privremenog rješenja od 8. siječnja 2018. i 18. rujna 2018. U obnovljenom postupku je 29. srpnja 2019. donio rješenje kojim se tužitelju priznaje inozemna kvalifikacija za obavljanje regulirane profesije učitelja glazbene kulture u osnovnoj školi i/ili učitelja predmeta u osnovnoj glazbenoj školi i/ili plesnoj školi u Republici Hrvatskoj, a na temelju navedene inozemne stručne kvalifikacije stečene 29. travnja 2014. na navedenoj visokoškolskoj ustanovi, te mu omogućio pristup i bavljenje navedenom reguliranom profesijom. Tužitelj se nije žalio na predmetno rješenje tuženika niti je pokretao upravni spor iako istim tuženik nije riješio sva pitanja koja su bila predmet postupka. Naime, rješenjem kojim je tuženik dozvolio obnovu postupku, tuženik je odredio obnovu okončanog postupka po rješenju od 8. siječnja 2018. te privremenog rješenja okončanog 18. rujna 2018., dakle u odnosu na oba zahtjeva tužitelja koji se odnose na omogućavanje pristupa i bavljenja navedenom reguliranom profesijom učitelja i/ili nastavnika stručnih predmeta u osnovnoj ili srednjoj glazbenoj ili plesnoj školi te nastavnika stručnih predmeta u srednjim glazbenim i/ili plesnim školama, međutim ovdje osporavanim rješenjem od 29. srpnja 2019. godine tuženik je upravnu stvar riješio samo u odnosu na privremeno rješenje od 8. siječnja 2018. godine, dok nije ništa odlučio u vezi privremenog rješenja od 18. rujna 2018. godine. Stoga je tužitelj 18. listopada 2019. godine zatražio od tuženika da donese dopunsko rješenje kojim će odlučiti i o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije za pristup i bavljenje reguliranom profesijom nastavnika stručnih predmeta u srednjim i/ili plesnim školama u RH, na temelju stečene naprijed navedene inozemne visokoškolske kvalifikacije, pa je tuženik rješenjem od 24. listopada 2019. odbacio zahtjev tužitelja s obrazloženjem da je o njegovu zahtjevu već odlučeno privremenim rješenjem od 18. rujna 2018. godine bez da obrazlaže činjenice koje se odnose na cjelokupni tijek postupka. Protiv navedenog rješenja tužitelj je pokrenuo upravni spor, a tuženik donosi rješenje od 5. siječnja 2021. godine (ovdje osporenim). Tuženik nije suštinski riješio ostala pitanja koje je trebao riješiti rješenjem od 29. srpnja 2019. Predlaže usvojiti žalbu poništiti kao rješenje tuženika tako i rješenje prvostupanjskog tijela.

3. Tuženik se nije očitovao o žalbi, iako je dostava poziva istom uredno iskazana.

4. Žalba je osnovana.

5. Prema stanju spisa predmeta proizlazi da je u konkretnom slučaju tuženik po prijedlogu tužitelja svojim rješenjem od 8. veljače 2019. godine odredio obnovu upravnog postupka okončanog izdavanjem privremenog rješenja od 8. siječnja 2018. godine (kojim se tužitelju priznaje inozemna stručna kvalifikacija za pristup i obavljanje reguliranom profesijom učitelja stručnih predmeta u osnovnoj glazbenoj i plesnoj školi te se određuje dopunska mjera polaganja određenih kolegija iz područja glazbene pedagogije po izboru tužitelja), kao i postupka okončanog privremenim rješenjem tuženika od 18. rujna 2018. godine (kojim se tužitelju priznaje inozemna stručna kvalifikacija za pristup i obavljanje reguliranom profesijom učitelja stručnih predmeta u srednjoj glazbenoj školi u Republici Hrvatskoj, uz određivanje dopunske mjere provjere kompetentnosti koja se sastoji od polaganja ispita na jednom od visokih učilišta u RH koje izvodi program studija glazbene umjetnosti). U tom obnovljenom postupku tuženik je donio rješenje dana 29. srpnja 2019. godine kojim se tužitelju priznaje inozemna stručna kvalifikacija za obavljanje regulirane profesije učitelja glazbene kulture u osnovnoj i/ili školi i/ili učitelja predmeta u osnovnoj glazbenoj školi i/ili plesnoj školi u RH na temelju visoke inozemne visokoškolske stručne kvalifikacije stečene u B. 29. travnja 2014. godine Ujedno je ovim rješenjem ukinuto ranije doneseno privremeno rješenje od 8. siječnja 2018. godine.

6. Međutim, kako navedenim rješenjem od 29. srpnja 2019. godine tuženik nije odlučio glede obnove upravnog postupka okončanog i navedenim privremenim rješenjem tuženika od 18. rujna 2018. godine, to je tužitelj zatražio podneskom donošenje dopunskog rješenja u odnosu na privremeno rješenje od 18. rujna 2018. godine. Postupajući po navedenom prijedlogu tužitelja tuženik je donio ovdje osporeno dopunsko rješenje od 5. siječnja 2021. godine kojim dopunjava svoje rješenje od 29. srpnja 2019. godine na način da je u izreci istog dodana točka III. koja glasi: "Ostaje na snazi rješenje od 18. rujna 2018. godine.". Tužitelj je protiv rješenja tuženika od 5. siječnja 2021. godine pokrenuo upravni spor pred prvostupanjskim upravnim sudom ponavljajući svoje prigovore.

7. Postupajući po tužbi tužitelja prvostupanjski upravni sud je svojim rješenjem od 23. lipnja 2021. godine pozvao tužitelja i tuženika uplatiti troškove vještačenja, svaki iznos od po 5.000,00 kuna, koji je i uplaćen od tužitelja i tuženika. Potom je prvostupanjski upravni sud odredio vještačenje 17. kolovoza 2021. godine po Sveučilištu J.J. S. u O. – Akademija za umjetnost i kulturu O. – Odsjek za glazbenu umjetnost. Navedena Akademija je dostavila očitovanje da ne može provesti traženo vještačenje jer se kod njih ne izvodi studijski program za koje se traži vještačenje, pa je stoga prvostupanjski upravni sud odredio rješenjem od 24. rujna 2021. godine vještačenje po Umjetničkoj akademiji u S.. Vještačenje pri istoj Akademiji sud je požurivao u dva navrata. Naposljetku Umjetnička Akademija S. je dostavila svoje vještačenje dana 9. ožujka 2022. ocjenjujući da je utvrđena dopunska mjera tužitelju opravdano određena i da treba provjeriti svoja znanja. Navedeni nalaz je dostavljen strankama radi očitovanja, kojem vještačenju je tužitelj prigovarao. Nakon što je sud u dva navrata zakazivao ročište 13. travnja i 4. svibnja 2022. te pozivao vještaka Umjetničke akademije S. radi očitovanja o prigovorima tužitelja, a kako se vještak nije odazivao niti pristupio navedenim ročištima, prvostupanjski sud je zakazao ročište 4. svibnja 2022. godine na koje vještak nije pristupio, iako uredno pozvan pa je sud donio na tom ročištu raspravno rješenje da se neće ustrajati s dokazom vještačenja Umjetničke akademije u S., niti će sud svoju odluku temeljiti na nalazu iste Umjetničke akademije. Na tom istom ročištu tužitelj je ustrajao na provođenju vještačenja, predlažući konkretno vještaka I. L. – dirigenta, koji dokaz je prvostupanjski upravni sud odbio.

8. Prvostupanjski upravni sud se u obrazloženju osporenog rješenja poziva na odredbe Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija ("Narodne novine", broj: 82/15.) te citira mjerodavne odredbe navedenog Zakona te odbijajući tužbeni zahtjev tužitelj ističe da je tuženik zatražio mišljenje Muzičke akademije u Z., kao jedine hrvatske visokoškolske ustanove u kojoj se provodi diplomski studijski program dirigiranja koja je provela zatraženu usporedbu programa, na temelju dokumentacije koju je dostavio tužitelj te je mišljenjem od 23. svibnja 2019. utvrdila da je riječ tek o djelomično usporedivim programima, uz stajalište da je potrebno polaganje kolegija navedenih u mišljenju tuženikova stručnog povjerenstva od 11. svibnja 2018. godine. Sud zaključuje da su oba stručna tijela došla do zajedničkog zaključka (Stručno povjerenstvo i Akademija), nalazeći da navodi tužitelja u postupku obnove ne dovode u pitanje zaključke spomenutih stručnih tijela, s obzirom da se niti iz mišljenja Muzičke akademije u Z., niti iz mišljenja Stručnog povjerenstva ne može zaključiti da bi se radilo o razlikama koje nisu bitne, ne nalazeći stoga niti podloge za zaključak da je dopunska mjera određena tužitelju neproporcionalna, odnosno nesrazmjerna u skladu s člankom 18. stavak 5. ZRP-a.

9. Međutim, prema ocjeni ovog Suda opisanim postupanjem prvostupanjskog upravnog suda, tužitelju je onemogućena potpuna zaštita njegovih prava i pravnih interesa u ovom upravnom sporu, kao i mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i pravnim pitanjima, relevantnim za razrješenje ovog upravnog spora.

10. Poradi navedenog propusta prvostupanjski upravni sud je uskratio tužitelju pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 85/10., 76/10. i 5/14.).

11. Naime, prema jurisprudenciji Europskog suda za ljudska prava pravo na pošteno suđenje zajamčeno je člankom 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.) obuhvaća "pravo na sud", odnosno na pristup sudu koji svakome jamči pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze. Tako u predmetu Lesjak protiv Hrvatske (zahtjev broj: 25904/06) Europski sud naglašava da bi pravo na pristup bilo djelotvorno, pojedinac mora imati jasnu i stvarnu mogućnost osporavanja akta kojim se narušavaju njegova prava. Stoga se može zaključiti da pravo na pristup sudu ne znači samo da svatko ima pravo pokrenuti postupak pred sudom zbog utvrđivanja svojih prava i obveza, već da ima i pravo na zakonom ustanovljen, neovisan i nepristran sud, pred kojim će imati stvarnu mogućnost osporavanja akta kojim su povrijeđena njegova prava.

12. Prema ocjeni ovog Suda prvostupanjski upravni sud je bitno povrijedio pravila sudskog postupka, kada je unatoč izričitom ustrajanju i zahtijevanju tužitelja na do kraja provođenju već određenog i provedenog vještačenja, odnosno očitovanju vještaka Umjetničke akademije u S., raspravnim rješenjem odlučio da se odluka suda neće temeljiti na tom vještačenju te da se neće ustrajati na istom, te time onemogućio tužitelju osporavati navedeno vještvo i dobiti odgovore o svojim prigovorima čime bi tužitelju bilo omogućeno osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnost primjene materijalnog prava, da se izjasni o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora, pa je sud povrijedio odredbu članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima.

13. S obzirom na navedeno postupanje prvostupanjskog upravnog suda, ovaj Sud ne može otkloniti žalbene prigovore tužitelja da odredba članka 8. ZUS-a na koju se poziva prvostupanjski sud ne može ići na štetu ostvarivanja prava stranaka koje im po zakonu pripadaju, imajući u vidu da je prvostupanjski upravni sud glede prigovora tužitelja o vještačenju trebao primijeniti i odredbu članka 33. stavak 5. ZUS-a, prema kojoj odredbi sud izvodi dokaze prema pravilima kojima je uređeno dokazivanje u parničnom postupku (odredbe članka 219. do 271. Zakona o parničnom postupku – "Narodne novine", broj: 53/91. – 155/23.), odnosno prvostupanjski upravni sud je trebao iznaći način sudjelovanja vještaka radi očitovanja o prigovorima tužitelja na provedeno vještačenje.

14. Osnovani su prigovori tužitelja da prvostupanjski upravni sud u obrazloženju osporene presude uopće ne obrazlaže razlog odustajanja od već provedenog vještačenja, za kojeg su i tužitelj i tuženik uplatili iznos vještačenja solidarno te sud ne obrazlaže niti raspravno rešenje kojim je odlučio da se odluka osporena suda neće bazirati na navedenom vještačenju, čime je povrijeđena odredba članka 60. stavak 4. ZUS-a.

15. Navedenim postupanjem tužitelju je uskraćeno pravo na pošteno suđenje, narušavanjem načela kontradiktornosti i jednakosti oružja koje zahtjeva da stranka ima razumnu mogućnost iznositi činjenice i dokaze u korist svog zahtjeva te se očitovati o dokazima i navodima kako protivne strane, tako i provedenog vještačenja. Pritom je za istaknuti da tužitelj iznosi primjedbe na nalaz i mišljenje Umjetničke akademije u S., pa je kako pravilno ističe u žalbi uskraćen za dobivanje tog očitovanja i pojašnjenja od strane vještaka, a činjenica da bi se radilo o opsežnom poslu nije razlog navedenom propustu.

16. Naime, tuženik ima pravo i mogućnost dopunskim rješenjem ostaviti na snazi rješenje koje je bilo predmetom obnove postupka (ovdje rješenje od 18. rujna 2018. godine), međutim za navedeno postupanje mora dati argumentirane razumne i iscrpne razloge te precizno odrediti u kojim se omjerima studijski programi razlikuju, u čemu je studijski program bitno različit, odnosno u čemu bi bila bitna razlika, što je ovdje propušteno. Dakle, izostali su jasni argumentirani razlozi zašto se u konkretnom slučaju ne može udovoljiti tužiteljevu zahtjevu vezano za privremeno rješenje od 18. rujna 2018. godine.

17. Prema ocjeni ovog Suda, pravilno ukazuje tužitelj da prvostupanjski upravni sud u obrazloženju osporene presude nije dao valjano obrazloženje, odnosno razloge na kojima je utemeljio svoju odluku i zbog kojih je pravilnim zaključio stajalište tuženika.

18. Primjenjujući navedena načelna stajališta na konkretan predmet, ovaj Sud zaključuje da su okolnosti konkretnog slučaja zahtijevale provođenje dokaza na kojima je tužitelj ustrajao, odnosno očitovanju vještaka Umjetničke akademije u S. te nije bilo uvjeta za zaključenje rasprave bez navedenog i donošenje raspravnog rješenja da se neće ustrajati na navedenom očitovanju vještaka, te da sud svoju odluku neće niti bazirati na provedenom vještačenju. Ovaj Sud skreće pozornost na odredbu članka 39. točka 3. ZUS-a kojom je propisano da se rasprava zaključuje kad sud ocjeni da je o predmetu dovoljno raspravljeno, što prema ocjeni ovog Suda ovdje nije slučaj.

19. Stoga prema ocjeni ovog Suda, odbivši dokazne prijedloge tužitelja, naprijed navedene, u okolnostima konkretnog slučaja, može se smatrati postupovnom povredom prvostupanjskog suda koja je dovela u pitanje ostvarivanje Ustavnog i konvencijskog prava tužitelja na pošteno suđenje. S tim u vezi valja reći da prvostupanjski sud za svoju odluku raspravnu, kojom je odbio daljnje provođenje započetog i provedenog vještačenja i na kojoj je utemeljio svoju odluku nije dao valjane razloge, dostatne ni relevantne, ujedno prihvaćajući pravilnim utvrđeno činjenično stanje od strane tuženika.

20. Imajući u vidu sve navedeno trebalo je odgovarajućom primjenom odredbe članka 74. stavak 2. ZUS-a poništiti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovni postupak. Prvostupanjski upravni sud će u ponovnom postupku otkloniti uočene nedostatke i donijeti novu odluku o tužbi tužitelja.

U Zagrebu, 6. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner v.r.