REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-663/2024-3
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice A. T. C. iz Z., zastupane po opunomoćeniku M. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & partneri d.o.o., Z., protiv tuženika Šibensko- kninske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove, Š., radi utvrđivanja komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-318/2022-12 od 23. studenoga 2023., na sjednici vijeća održanoj 6. lipnja 2024.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-318/2022-12 od 23. studenoga 2023. II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-05/18-01/9, UR.BROJ: 2182/1-15/2-21-5 od 31. svibnja 2021. i rješenja Jedinstvenog upravnog odjela Općine M. K., Š.-k. županije, KLASA: UP/I-361-03/17-01/09, URBROJ: 2182/18-04/3-19-6 od 14. svibnja 2019. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice protiv navedenog prvostupanjskog rješenja kojim je tužiteljica utvrđena obveznicom plaćanja komunalnog doprinosa za ozakonjenje nezakonito izgrađene građevine za razliku u obujmu od 52m³ u ukupnom iznosu od 6.240,00 kuna.
2. Tužiteljica u žalbi u bitnom navodi da joj nije obračunat popust od 25% za jednokratno plaćanje bez odgode roku od 30 dana od izvršnosti rješenja, a što joj je bilo ponuđeno ranije donesenim rješenjem o komunalnom doprinosu od 30. prosinca 2015. koje je zatim poništeno. Tuženik je poništavajući ranije rješenje o komunalnom doprinosu naveo i da je obveza komunalnog doprinosa namirena i odredio povrat preplaćenog iznosa od 31.500,00 kuna. Naime, rješenjem od 30. prosinca 2015. tužiteljici je određen komunalni doprinos za kubikažu čitavog objekta (680m³) u iznosu od 81.720,00 kn odnosno s popustom 61.290,00 kuna, a budući da je već bilo uplaćeno 113.220,00 kuna zaključeno je da je tužiteljica u pretplati za 31.500,00 kuna. Posebno ističe da prvostupanjsko rješenje ne sadrži popis objekata i uređaja komunalne infrastrukture koje će jedinica lokalne samouprave izgraditi u skladu s Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture pa smatra da je isto ništavo prema odredbi članka 32. stavka 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Ističe prigovor zastare utvrđivanja obveze plaćanja komunalnog doprinosa u konkretnom slučaju upućujući na odredbe Općeg poreznog zakona i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ističe i da joj je poznata upravnosudska praksa u pogledu nepostojanja zastare utvrđivanja obveze plaćanja komunalnog doprinosa, no nada se promjeni prakse. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i rješenja javnopravnih tijela te naložiti joj isplatu preplaćenog komunalnog doprinosa uz nalaganje tuženiku da joj naknadi troškove upravnog spora. Traži trošak sastava žalbe.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94./16., 29/17. i 110/21.- dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jednog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a, koji bi doveo do nezakonitosti pobijane presude.
6. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, nakon čega je osnovano zaključio, pozivajući se na, između ostalog, odredbu članka 22. stavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj 86/12., 143/13. i 65/17.-dalje: ZPNIZ) i odredbu članka 31. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03., 82/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15.-dalje: ZKG) da je pravilno u konkretnom slučaju tužiteljici, utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa u naprijed navedenom iznosu za rekonstrukciju (dogradnju i nadogradnju) predmetne stambene građevine za koju je izdano rješenje o izvedenom stanju, KLASA: UP/I 361-03/15-01/3147, URBROJ: 403-02-4-2/0112- 15-11 od 25. rujna 2015. Pri tome je iznos komunalnog doprinosa utvrđen za razliku ukupnog obujma ozakonjene građevine koji iznosi 52 m³.
7. Prije svega, tužiteljica neosnovano smatra da je komunalni doprinos za cjelokupnu građevinu u cijelosti plaćen pa da joj nije niti trebalo odrediti obvezu plaćanja komunalnog doprinosa. Naime, u tom pogledu već su pravilno tuženik i prvostupanjski sud istaknuli da nije sporno da je prema rješenju o komunalnom doprinosu od 30. ožujka 2007. pravni prednik tužiteljice uplatio komunalni doprinos za rekonstrukciju predmetne stambene građevine u obujmu od 629 m³, od koje rekonstrukcije je naknadno odustao, a da ukupan obujam predmetne građevine prema arhitektonskoj snimci izvedenog stanja koja je sastavni dio naprijed navedenog rješenja o izvedenom stanju iznosi 784,23 m³, od čega je 103,25 m³ izgrađeno prema rješenju o odobrenju za građenje, broj: UPI-06/3-3686/1-1974 od 13. kolovoza 1974. S obzirom na takvo stanje stvari, pravilno je obračunat komunalni doprinos za razliku obujma tako da je od 784,23 m³ koliki je ukupni obujam predmetne zgrade oduzeto 103,25 m³ koliko je izgrađeno prema ranijem odobrenju za gradnju i od tako dobivenog obujma građevine (680,98 m³) oduzet je obujam rekonstrukcije za koju je već plaćen komunalni doprinos (629m³) te je na taj način dobivena konačna razlika obujma od 52m³ za koju je tužiteljici i utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa.
8. Pri tome, prema ocjeni ovog Suda, neosnovano prigovara tužiteljica da joj je trebao biti obračunat popust od 25% za jednokratno plaćanje, a što su već pravilno otklonili i tuženik i prvostupanjski sud. Ovo iz razloga jer se prema odredbi članka 8a. Odluke o komunalnom doprinosu („Službeni vjesnik Šibensko-kninske županije“, broj 6/06., 11/10., 12/10., 11/11., 15/11., 7/12., 9/13. i 13/15.) jednokratno plaćanje cjelokupnog iznosa komunalnog doprinosa odobrava ako se plaćanje izvrši u roku od 30 dana od izvršnosti rješenja o komunalnom doprinosu, s tim da iznos komunalnog doprinosa s obračunatim popustom za jednokratno plaćanje bez odgode ne može biti manji od 5.000,00 kuna, a ovdje je iznos komunalnog doprinosa 6.240,00 kuna koji bi onda s obračunatim popustom od 25% iznosio 4.590,00 kuna, dakle manje od propisanih minimalno 5.000,00 kuna.
9. Također, neosnovano prigovara tužiteljica da bi nastupila zastara utvrđenja obveze plaćanja komunalnog doprinosa. Naime, naprijed navedeni, a ovdje mjerodavni ZKG, s obzirom na vrijeme pokretanja predmetnog postupka u vrijeme njegovog važenja, nije propisao rok u kojem bi se morala utvrditi obveza plaćanja komunalnog doprinosa pa prema višegodišnjoj praksi ovog Suda, nema zastare utvrđivanja obveze plaćanja komunalnog doprinosa, kako je to već istaknuo i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude. Navedeno stajalište Suda, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske, primjerice u svojoj odluci poslovni broj broj: U-III-1071/16 od 29. ožujka 2018.
10. Tužiteljica prvi puta u žalbi prigovara da prvostupanjsko rješenje kojim joj je obveza utvrđena ne sadrži sve bitne dijelove odnosno popis objekata i uređaja komunalne infrastrukture koje će jedinica lokalne samouprave izgraditi u skladu s Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture (odredba članka 32. stavka 3. točka 4. ZKG-a) pa da je to rješenje zato ništavo. Međutim, iako se prema odredbi članka 69. stavka 3. u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, kako tužiteljica na taj način ističe prigovor ništavosti rješenja, na koje sud pazi po službenoj dužnosti (članak 31. stavak 2. ZUS-a) valja reći da prigovor nije osnovan. Ovo iz razloga jer je Zakon o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj: 68/18. i 110/18.) koji je stupio na snagu 4. kolovoza 2018. u članku 126. stavku 2. propisao da se u postupcima donošenja rješenja o komunalnom doprinosu koja se donose nakon prestanka važenja programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz članka 129. stavka 1. tog Zakona u pogledu sadržaja rješenja primjenjuju odredbe članka 85. stavka 1. ovog Zakona, koji kao obvezni sadržaj rješenja ne propisuje popis uređaja komunalne infrastrukture i objekata koje je dužna izgraditi jedinica lokalne samouprave kao što je to propisivao ranije važeći Zakon o komunalnom gospodarstvu.
11. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužiteljice, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
12. Sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe nije osnovan jer tužiteljica nije uspjela sa žalbom, radi čega je zahtjev valjalo odbiti.
13. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i 79. stavka 4. ZUS-a, riješiti kao u izreci.
U Zagrebu, 6. lipnja 2024.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner v.r.
