Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-164/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Marijana Bitange, predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i dr.sc. Leona Kovačića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog LĆ zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak,101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 11. siječnja 2024. broj K-13/2023-68, u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2024. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice, optuženika i braniteljice optuženika, odvjetnice Miroslave Turnšek,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog LĆ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci, optuženi LĆ proglašen je krivim zbog dva kaznena djela protiv imovine - razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanih u izreci presude pa mu je za svako kazneno djelo, na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od po tri godine te je optuženik, na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je optuženiku vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 10. svibnja 2023. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19 i 80/22. - dalje: ZKP/08.) Trgovini Krk d.d. Malinska dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 243,45 eura, a oštećenom Triglav osiguranju d.d., Podružnica Rijeka dosuđeno je kao regresno pravo imovinskopravni zahtjev u iznosu od 849,46 eura, a što je optuženik dužan podmiriti u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, a protekom toga roka presuda u tom dijelu postaje ovršna.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08., optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08., kao i obveze naknade nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

2. Protiv te presude žali se optuženik po braniteljici, odvjetnici Miroslavi Turnšek zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da donese oslobađajući presudu, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba nije osnovana.

5. Optuženik u žalbi navodi da su mu odbijanjem provođenja dokaza toksikološkim vještačenjem povrijeđena prava koja mu jamči načelo pravičnog suđenja te ujedno je ostvarena povreda načela jednakosti oružja jer je obrana onemogućena u dokazivanju svoje tvrdnje. Očito se po stavu optuženika radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. koja je počinjena kao posljedica povrede konfrontacijskog prava kao sastavnice prava na pravično suđenje, sadržanog u članku 29. stavka 2. alineji 6. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst, 5/14. i 13/17. – dalje: Ustav RH) i člankom 6. stavak 3.(d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99.

– pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.)., zbog toga što je prvostupanjski sud odbio prethodno navedeni dokazni prijedlog.

5.1. Prije svega, treba naglasiti da se pravo na pravično suđenje, koje se ogleda u njegovom sadržaju, a ne formi, prvenstveno realizira u omogućavanju optuženiku da predloži i izvede dokaze koji mu idu u prilog, a koji se, dakako, odnose na bitne činjenice. Dakle, pravu optuženika da predlaže dokaze ne korespondira dužnosti suda da izvede takve dokaze, jer to ovisi o nizu okolnosti, a prvenstveno o obrazloženju dokaznog prijedloga i relevantnim činjenicama u određenom kaznenom predmetu. Drugim riječima, utvrdi li sud da je pojedini dokazni prijedlog obrane (pa u određenoj situaciji i svi dokazni prijedlozi što ovdje nije slučaj jer su provedeni relevantni dokazni prijedlozi obrane) nevažan, neprikladan ili nedopušten, opravdano će ih odbiti i to obrazložiti, čime nije povrijeđeno načelo pravičnog suđenja, posebice kada se ima na umu da optuženik u takvom slučaju ima u žalbenom postupku pravo pobijati ispravnost rezoniranja prvostupanjskog suda u pogledu odluke o odbijanju dokaznih prijedloga. U konkretnom slučaju upravo je o tome riječ. Naime, prvostupanjski sud je, razmotrivši konkretni dokazni prijedloge obrane, kako u svjetlu obrazloženja tog prijedloga, tako i u kontekstu činjeničnog opisa inkriminacije i zbog toga odlučnih činjenica, taj dokazni prijedlog odbio na raspravi 11. siječnja 2024., a svoju je odluku detaljno obrazložio u pobijanoj presudi (točka 8.), čime je optuženiku pružio mogućnost pobijanja ispravnosti takve odluke. Uostalom, glavnina žalbenih navoda kojima optuženik obrazlaže tu žalbenu osnovu predstavlja u suštini kritiziranje ispravnosti odluke prvostupanjskog suda o odbijanju tog dokaznog prijedloga i za to iznesenih razloga, pa će se razlozi prvostupanjskog suda razmatrati i u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i preostali žalbeni navodi u okviru bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer se suštinski isto tako odnose na tu žalbenu osnovu.

5.2. Naime, iako optuženik upire i na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., pri čemu u cijelosti reproducira tu zakonsku odredbu, iz daljnjeg obrazlaganja ove žalbene osnove proizlazi da optuženik pobija pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je koristio silu odnosno upotrijebio oružje te smatra da postoje okolnosti koje isključuju krivnju, a vezane su uz konzumiranje alkohola i zamjenske terapije, koje okolnosti nisu utvrđenje zbog povrede "načela pravičnog suđenja" i odbijanja dokaznog prijedloga kako je to prethodno pod točkom 5.1. obrazloženo.

6. U žalbi, u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno činjeničnog stanja, optuženik ukazuje da je dugogodišnji ovisnik o opijatima te se liječi supstitucijskom terapijom i to dnevno 13 – 14 tableta, dok je tempore criminis tablete konzumirao u bitno većim količinama te je konzumirao velike količine alkohola. Upravo iz tog razloga postavio je dokazni prijedlog da se zatraži očitovanje vještaka toksikologa na okolnost uzajamnost djelovanja medikamenata i alkohola u odnosu na ubrojivost i smatra da za ta pitanja nisu kompetentni vještaci psihologijske i psihijatrijske struke koji su se upustili i u analizu postupanja optuženika prikazanog na snimkama nadzornih kamera.

6.1. Prvostupanjski sud je, prihvaćajući dokazni prijedlog obrane, pribavio medicinsku dokumentaciju te naložio psihijatrijsko-psihološko vještačenje radi ocjene optuženikove ubrojivosti tempore criminis. Vještaci su izradili nalaz i mišljenje (list 327 – 346 spisa) te su ispitani na raspravi (list 377 spisa) i zaključili da i alkohol i psihoaktivni lijekovi imaju sedativno djelovanje, a u kombinaciji njihov efekt je kumulativan što bi značilo da se njihovo djelovanje na svijest "zbraja". Međutim u konkretnom slučaju iz DVD snimke je razvidno ponašanje optuženika tempore criminis iz kojeg se jasno može zaključiti da kod optuženika u to vrijeme nije bilo poremećaja svijesti. Na pitanje u konkretnom slučaju je li alkohol u kombinaciji s lijekovima, kod optuženika u kontekstu kaznenih djela za koje se tereti, mogao utjecati na svijest da bi se radilo o bitno smanjenoj ubrojivosti ili neubrojivosti, vještaci isključuju tu mogućnost pa dakle ubrojivost ostaje u okvirima smanjene ubrojivosti. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka prvostupanjski sud je utvrdio da je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv te je iznio razloge (točka 3.13.) koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Isto se odnosi i na razloge za odbijanje dokaznog prijedloga za provođenje toksikološkog vještačenja (točka 8.) jer prvostupanjski sud osnovano upućuje da iz dokaznog postupka, a posebno iz iskaza ispitanih svjedoka ne proizlazi da bi optuženik bio pod utjecajem alkohola, dok iz ponašanja optuženika na mjestu počinjenja kaznenih djela (suprotno žalbenim navodima vještaci psihologijske i psihijatrijske struke su bili ovlašteni i kompetentni analizirati) jasno proizlazi da nije bilo poremećaja svijesti (točka 4.1.) kao i na načelni efekt kumulacije alkohola i konkretnih lijekova na kojeg upućuju vještaci.

7. Nadalje, optuženik u žalbi smatra da rezultati provedenog dokaznog postupka i utvrđene okolnosti ne opravdavaju stav prvostupanjskog suda da je optuženik kazneno djelo počinio s izravnom namjerom.

7.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je analizirajući provedene dokaze, a posebno iskaze svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka kao i obranu optuženika, osnovano zaključio (točka 4., 4.1., 4.2.) da je optuženik kaznena djela počinio s izravnom namjerom, pri tome iznio razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8. Stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud nakon temeljite analize i ocjene provedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te izveo valjane zaključke o bitnim činjenicama i to na prihvatljiv i dostatan način obrazložio u presudi.

9. Optuženik u žalbi ističe žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ali iz žalbenih navoda je vidljivo da se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitnih povreda odredaba kaznenog postupka o čemu je ovaj sud prethodno u obrazloženju iznio razloge i zaključak.

10. Odluku o kazni optuženik pobija smatrajući da je prvostupanjski sud "pogriješio prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije, odredivši kaznu zatvora u neprimjereno dugom trajanju", s obzirom na neznatnu posljedicu kaznenih djela, pri čemu sud nije kao olakotnu okolnost cijenio činjenicu da je optuženik zaposlen.

10.1. Međutim, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud pravilno i u dovoljnoj mjeri, u smislu članka 47. KZ/11., ocijenio sve utvrđene otegotne i olakotne okolnosti. Kao otegotnu okolnost cijenio je činjenicu višekratne ranije osuđivanosti, te činjenicu da je terećena kaznena djela počinio par mjeseci nakon izdržane kazne zatvora za istovrsna kaznena djela, što znači da optuženik pokazuje znatnu kriminalnu volju za daljnjim činjenjem kaznenih djela te na njega nisu djelovale dosadašnje osude (točka 5.1.). Kao olakotne okolnosti prvostupanjski sud je osnovano cijenio izraženo žaljenje, činjenično priznanje kaznenih djela čime je doprinio ekonomičnosti kaznenog postupka kao i tempore criminis smanjenu ubrojivosti (točka 5.2.), dok osnovano, suprotno žalbenim navodima, a s obzirom na sve utvrđene okolnosti nije kao olakotno cijenio činjenicu da je isti zaposlen te "neznatne posljedice" kaznenih djela.

10.2. Stoga su, i po stavu ovog drugostupanjskog suda, odgovarajuće pojedinačno utvrđene kazne zatvora od po 3 godine za svako kazneno djelo iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11. Također odgovarajućom ovaj drugostupanjski sud nalazi izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci. Upravo ta kazna je primjerena osobnim prilikama i ličnosti optuženika te dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjena kaznena djela.

11. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 5. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Marijan Bitanga