Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar , Županijska 33

Gž R-58/2024-3

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

RJE Š E NJ E

Županijski sud u Vukovaru , OIB:92599990351 , u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda : Vesne Vrkić-Perak , kao predsjednika vijeća , te Željka Marina , kao suca izvjestitelja i Ane Bosančić , kao člana vijeća , u pravnoj stvari tužitelja ĆU , OIB: [osobni identifikacijski broj] , [adresa] , [adresa] , kojeg zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić , odvjetnica u Splitu , protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split , OIB: 51401063283 , Split , Spinčićeva 1 , kojeg zastupa generalni punomoćnik ŠU , dipl. pravnik, radi isplate, protiv presude Općinskog suda u Splitu , broj: Pr-2101/2022-20 od 11. travnja 2024. , na sjednici vijeća održanoj dana 5. lipnja 2024. ,

rije š io je

Prihvaća se žalba, ukida se presuda Općinskog suda u Splitu , broj: Pr-2101/2022- 20 od 11. travnja 2024. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suđeno je:

" I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev, a koji glasi: "I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2020.g. iznos od 1.602,22 € bruto, zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.01.2021. g. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29. st.2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. g. pa nadalje po stopi iz izmijenjenih odredaba (NN 114/22), te o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena Uredbe, au ostalim odnosima za 3% poena, osim za isplatu kamate na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak;

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak sa kamatom od donošenja prvostupanjske odluke do isplate, koja se na navedeni iznos obračunava po izmijenjenim odredbama (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a ( NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, au ostalim odnosima za 3% poena.”

II. Odbija se u cijelosti kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev, a koji glasi: "I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime stjecanja bez osnove zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2020.g. iznos od 1.602,22 €, zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom koja je navedena u iznosu od 1.602,22 €. 01.01.2021.g. do isplate , koja se iznosi do 31.12.2022.g. NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. g. pa nadalje po stopi iz izmijenjenih odredbi ( NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanim kamatnim stopama koje je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, au ostalim odnosima za 3% poena, osim za isplatu kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak;

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak sa kamatom od donošenja prvostupanjske odluke do isplate, koja se na navedeni iznos obračunava po izmijenjenim odredbama (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a ( NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, au ostalim odnosima za 3% poena.”

III. Nalaže se tužitelju , u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 33,18 eura."

2. Pravodobno podnesenom žalbom tužitelj pobija takvu prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP) .

Predlaže preinačenje ili ukidanje pobijane presude.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja pobija navode žalbe kao neosnovane i predlaže odbijanje iste.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog nekorištenja godišnjeg odmora za 2020. u trajanju od 24 dana u iznosu od 1.602,22 Eura, a podredno zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove zbog nemogućnosti korištenja navedenog godišnjeg odmora.

6. Nesporno je:

- da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika i to na radnom mjestu medicinske sestre/tehničara na hitnom prijemu Klinike za unutarnje bolesti,

- da nije iskoristio godišnji odmor za 2020. u trajanju od 24 dana,

- da se tužitelj nalazio na bolovanju od 1. lipnja 2020. do 31. prosinca 2020., te od 25. siječnja 2021. do 13. kolovoza 2021.,

- da je tužitelj u travnju 2022. zatražio od tuženika da mu se omogući korištenje preostalog godišnjeg odmora, u trajanju od 24 dana, iz 2020.,

- da je tuženik dopisom od 5. srpnja 2022. obavijestio tužitelja kako nije u mogućnosti udovoljiti njegovom zahtjevu, pri tome pozivajući se na zakonske odredbe po kojima je godišnji odmor iz 2020. trebalo iskoristi do lipnja sljedeće godine.

7. Sporna je osnovanost i visina i glavnog i podrednog tužbenog zahtjeva.

8. Prvostupanjski sud odbijanje tužbenog zahtjeva obrazlaže pozivanjem na članak 84. stavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14., 127/17. i 98/19. – u nastavku teksta: ZR) kojim je propisano da godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust, te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

9. Kao što je već navedeno tužitelj se nalazio na bolovanju od 1. lipnja 2020. do 31.prosinca 2020., te od 25.siječnja 2021. do 13. kolovoza 2021., a u travnju 2022. zatražio je od tuženika da mu se omogući korištenje preostalog godišnjeg odmora iz 2020. u trajanju od 24. dana. Tuženik je 5. srpnja 2022. obavijestio tužitelja da nije u mogućnosti udovoljiti njegovom zahtjevu jer nije ispunjen uvjet iz članka 84. stavak 4. ZR-a, odnosno da je morao iskoristiti godišnji odmor najkasnije do 30. lipnja 2021.

10. Dakle, nesporno je da tužitelj radi toga što je bio na bolovanju do 13. kolovoza 2021. nije niti mogao tražiti, a samim tim niti koristiti godišnji odmor do 30. lipnja te godine.

11. Tužitelj se u očitovanju na odgovor tuženika na tužbu tužitelja pozvao na pravo na godišnji odmor koje je zajamčeno Zakonom o radu, ali i člankom 7. Direktive 203/88/EZ, te člankom 31. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Pozvao se i na presudu u spojenim predmetima C-350/06 i C-520/06, u kojima je ESP zauzeo stajalište da pravo na korištenje godišnjeg odmora ne može isteći na kraju referentnog razdoblja utvrđenog nacionalnim pravom, ako je radnik bio na bolovanju tijekom cijelog referentnog razdoblja ili u jednom dijelu tog razdoblja, te nije imao mogućnost korištenja godišnjeg odmora.

12. Premda se tužitelj pozivao i na druge odluke suda Europske unije (dalje: Sud EU) prvostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke uopće ne osvrće na te tvrdnje tužitelja niti je utvrđivao činjenično stanje bitno za eventualnu primjenu navedene Direktive EU.

13. Sud EU u predmetu C-214/10 (KHS/Ć) od 22. studenog 2011. se poziva na članak 9. stavak 1. Konvencije br.132 Međunarodne organizacije rada od 24. lipnja 1970. o godišnjem plaćanju godišnjeg odmora (revidiranom), neprekinuti dio plaćenog godišnjeg odmora mora odobriti i koristiti najkasnije u roku od jedne godine, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora ne kasnije od 18 mjeseci, od kraja godine za koju je pravo na godišnji odmor nastalo.

14. U ovom konkretnom slučaju pravo na godišnji odmor nastalo je 2020. pa prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja treba utvrditi da li je tužitelj zatražio korištenje godišnjeg odmora u roku od 18 mjeseci (premda je nacionalnim zakonodavstvom propisan rok od 6 mjeseci, tj. do 30. lipnja sljedeće godine).

15. Ukoliko je zahtjev tužitelja podnesen u tom roku stav je ovog suda da je tuženik bio dužan dopustiti mu odnosno omogućiti korištenje spornog godišnjeg odmora.

16. Točna je tvrdnja tuženika da tužitelju nije mogao naložiti korištenje godišnjeg odmora za vrijeme trajanja bolovanja ali je mogao i po ocjeni ovoga suda trebao to učiniti ukoliko mu se tužitelj obratio u navedenom roku od 18 mjeseci od isteka godine u kojoj je stekao pravo na godišnji odmor, tj.od kraja 2020.

U tom slučaju sud prvog stupnja je primjenom nacionalnog zakonodavstva ( članak 84. stavak 4. ZR-a) suprotno naprijed navedenim odlukama Suda EU potvrdio pravo tužitelja na korištenje godišnjeg odmora te bi u tom slučaju tužitelju pripadalo pravo na naknadu radi nekorištenja godišnjeg odmora.

17. Točno je da je člankom 82. ZR-a propisano da u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, ali je pogrešno tumačiti tu odredbu na način da isto pravo ne pripada i radniku koji uslijed bolovanja nije mogao iskoristiti godišnji odmor, ali se vratio i nastavio raditi kod istog poslodavca .

18. Ispravno tuženik u odgovoru na žalbu navodi da on nije odgovoran što radi bolovanja tužitelja istom nije bio u mogućnosti omogućiti korištenje godišnjeg odmora do 30. lipnja 2021. , ali je prema stavu ovog suda u smislu naprijed navedenog odgovoran što mu nije omogućio korištenje godišnjeg odmora nakon prestanka bolovanja, te je na taj način odgovoran i za naknadu tužitelju zbog nekorištenja godišnjeg odmora.

19. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će utvrditi sporne činjenice i nakon toga uz pravilnu primjenu materijalnog prava donijeti novu odluku.

20. Temeljem članka 370. ZPP-a žalba je uvažena, a prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Vukovar , 5. lipnja 2024.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Vesna Vrkić Perak