Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-489/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M., OIB:…, iz Z., kojega zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Z., protiv tužene E. & S. B. d.d. sa sjedištem u R., OIB:…, koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6759/21-25 od 29. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 5. lipnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6759/2021-25 od 29. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod t. I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana pod t. 11. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/514006075102512380 koji je zaključen 8. srpnja 2005. između tužitelja i tužene i ovjeren kod javnog bilježnika V. P. dana 11. srpnja 2005. pod brojem OU 684/05 a koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita je dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom ugovora." te u pobijanom dijelu pod t. II. izreke kojim je tuženoj naložena isplata iznosa od 535,23 eura/4.032,66 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 20. srpnja 2005. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se prvostupanjska presuda u dijelu pod t. I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana pod t. 11. st. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/514006075102512380 koji je zaključen 8. srpnja 2005. između tužitelja i tužene i ovjeren kod javnog bilježnika V. P. dana 11. srpnja 2005. pod brojem OU 684/05 a koja glasi: "U slučaju prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke", u dijelu kojim je tuženoj naloženo da naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 1.048,52 eura/7.900,07 kn sa zateznom kamatom i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužene za naknadu parničnoga troška i predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I./ Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredba sadržana pod točkom 11. st. 1 i st. 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/514006075102512380, koji je zaključen 08. srpnja 2005., između tužitelja I. M. (OIB 33097308155) iz Z., i tuženika E. & S. B. d.d. (OIB…), R., te ovjeren kod javnog bilježnika V. P. dana 11. srpnja 2005., pod brojem: OU684/05-1, a koje glase: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. U slučaju prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke."

II./ Nalaže se tuženiku E. & S. B. d.d. (OIB…), R., da tužitelju I. M. (OIB…) iz Z., na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 535,23 EUR 1/ 4.032,66 Kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 20. srpnja 2005. godine pa do isplate, i to do 31.12.2007. godine po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja je propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, a od 01. 01 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana

III./ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak od 1.048,52 EUR / 7.900,07 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena počev od 29. ožujka 2023. do isplate, a u roku od 15 dana.

IV./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužena pobijajući ju u cijelosti zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava (čl. 353. st. 1. t. 1. i t. 3. Zakona o parničnom postupku - NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnoga troška, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalba tužene je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita i povrat isplaćene naknade te zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita. Zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi temelji na tvrdnji da se o njima nije pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, u ugovoru nije definirano o kakvim se troškovima radi, od čega se sastoje naknade, zašto visina ulazne naknade iznosi baš 1% od iznosa glavnice, izlazna naknada nije uopće određena.

5. Dio odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade, prvostupanjski sud temelji na utvrđenju (t. 21. do 27. obrazloženja) da se radi o standardnoj stipulaciji koji je prethodno pripremila tužena te se o odredbama nije moglo pregovarati, u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita, zašto iznosi baš 1%, tužena nije dokazala niti da je to navedeno u aktima banke, samo se u ugovoru navodi da naknada iznosi 1% od iznosa kredita i naplaćuje se pri isplati kredita kao jedan od osnovnih uvjeta za odobravanje kredita. S obzirom da je tužitelj platio tuženoj temeljem ove ugovorne odredbe (čl. 11. st. 1. ugovora a ne čl. 5. kako očitom omaškom navodi prvostupanjski sud) naknadu za obradu kredita iznos od 4.032,66 kn (535,23 eura) zaključuje da je odredba očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što znači da je u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje: ZZP) nepoštena i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. toga Zakona ništetna.

6. Sadržajem žalbenih navoda tužena u bitnom tvrdi da je tužitelj prije sklapanja ugovora, po vlastitom iskazu, bio upoznat s obvezom plaćanja naknade i da je obzirom na prirodu usluge mogao razumno shvatiti visinu obveze i njene ekonomske posljedice zbog čega uopće nisu ispunjene pretpostavke za ocjenjivanje nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe. No, sve i da su postojale pretpostavke za provođenje testa poštenosti u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni razlozi zbog čega sud smatra da je odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

7. Imajući u vidu činjenice koje je utvrdio prvostupanjski sud te one činjenice koje kao nesporne proizlaze iz iskaza tužitelja i svjedoka, utvrđene primjenom čl. 373.a. st. 1. t. 2. ZPP, ovaj sud prihvaća kao pravilne zaključke prvostupanjskog suda o netransparentnosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi.

8. Prema odredbi čl. 85. ZZP, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

9. U smislu citirane odredbe nije nužno u ugovoru o kreditu specificirati sve troškove koji se plaćaju iznosom naknade za obradu i odobravanje kredita ali mora sadržavati određene i razumljive informacije na temelju kojih potrošač može procijeniti svrhu plaćanja naknade i adekvatnost njenog iznosa kao i ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

10. Tužitelj je, po vlastitom iskazu, letimično pročitao ugovor o kreditu prije sklapanja, tako i odredbe o naknadi, ne sjeća se koliki je postotak naknade ugovoren, znao je da je to uvjet za odobrenje stambenog kredita, nije mogao mijenjati bilo koju odredbu.

11. Iz iskaza svjedokinje I. B., djelatnice tužene koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora, proizlazi da se klijentima nije obrazlagala struktura ulazne naknade koja je bila propisana katalogom cjenika banke, mijenjala se ovisno o kompleksnosti kredita, u ugovor se upisivao postotak naknade i klijenti su znali njen točan iznos, ne sjeća se da li su u brošurama i letcima banke bili podaci o naknadi.

12. Iz iskaza tužitelja i svjedokinje ne proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade već je to saznao kod potpisivanja ugovora u kojem je iznos naknade bio određen u postotku od glavnice ali mu nisu dana ikakva objašnjenja o njenoj svrsi i strukturi, nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj odredbe čije prihvaćanje je bilo nužno za dobivanje kredita, u ovom slučaju stambenog. Iz ovih okolnosti proizlazi da je tužitelj mogao razumno izvesti zaključak samo o visini naknade jer je određena u postotku od iznosa kredita ali ne i njenoj krajnjoj svrsi jer nema dokaza da je uopće bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Stoga po mišljenju ovoga suda predmetna odredba ne ispunjava kriterije transparentnosti u smislu odredbe čl. 85. ZZP i kao takva podliježe testu poštenosti.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Nadalje, prema odredbi čl. 83. ZZP, prilikom ocjene je li neka ugovorna odredba poštena treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti i je li banka, za slučaj da je provedeno pojedinačno pregovaranje, razumno mogla očekivati da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da tužena nije dokazala da se o spornoj odredbi moglo pregovarati može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Zaključak o tome uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, ovisi ne samo o odnosu iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i o posljedicama neprihvaćanja te odredbe od strane potrošača, da li bi on u tom slučaju bio ograničen u ostvarivanju svog prava, npr. zahtjeva za kredit ili nametanjem neke druge dodatne obveze. U ovom slučaju nije sporno da je odobrenje stambenog kredita tužitelju ovisilo i o prihvaćanju sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije mogao pregovarati.

17. Nadalje, i ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tužene u postupanju u dobroj vjeri. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika među njima i tužene, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika, među njima i tužene, protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

19. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o stambenom kreditu koji je tužitelj mogao dobiti samo prihvaćanjem sporne odredbe ugovora o ulaznoj naknadi koju je unaprijed formulirala banka, da su i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđene nepoštenima i time ništetnima, može se zaključiti da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (Rev-673/23).

20. Zbog izloženih razloga pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti i time ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

21. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

22. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju iznosa isplaćenog temeljem ništetne odredbe.

24. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

25. Budući da je tužena ovdje sporni iznos glavnice primila temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, njena obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

26. Kako u ovakvom slučaju restitucijskog zahtjeva zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovorne odredbe, dakle ovdje prvostupanjske presude, prigovor zastare nije osnovan.

27. Budući da je tužena, zbog prethodno obrazloženih razloga, nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja iznosa ulazne naknade.

28. Zbog izloženih razloga, neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava koji tužena ističe u odnosu na odluku o ovom dijelu tužbenog zahtjeva.

29. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP žalba tužene je u ovom dijelu odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u tome pobijanom dijelu.

30. Međutim, u dijelu prvostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ostvaren je žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka koji ističe tužena.

31. Naime, u obrazloženju presude izostali su ikakvi razlozi koji bi opravdavali odluku o ništetnosti te odredbe, razlozi u obrazloženju prvostupanjske presude odnose se na utvrđenje ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi i restitucijskom zahtjevu po toj osnovi.

32. Budući da zbog izostanka razloga pravilnost presude u tome dijelu nije moguće ispitati, počinjena je bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koju ističe žaliteljica.

33. Slijedom izloženog temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuta je prvostupanjska presude u tome pobijanom dijelu i predmet vraćen sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, radi donošenja nove, zakonite i valjano obrazložene odluke.

34. Odluka o parničnom trošku je ukinuta sukladno odredbi čl. 164. st. 4. ZPP a odluka o troškovima postupka u povodu žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

U Zagrebu, 5. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić, v.r.