REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-625/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Josipa Turkalja, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DCČ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3134/2022-2 od 29. studenoga 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12914/19-36 od 13. lipnja 2022., u sjednici održanoj 5. lipnja 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3134/2022- 2 od 29. studenoga 2022., kao i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12914/19-36 od 13. lipnja 2022. u dijelu pod točkom I. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 19.881,64 kune sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos (pobliže naveden pod točkom I. izreke prvostupanjske presude) od dospijeća do isplate, kao i da joj naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu 16.600,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2022. do isplate, a pod točkom II. izreke je odbijen zahtjev tužiteljice da joj se na dosuđeni parnični trošak dosudi zatezna kamata u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

1.1. Prvostupanjskim rješenje je u cijelosti odbačen tuženikov prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja temeljem manje namirenih iznosa od onih koje je vještak utvrdio po početnom otplatnom planu.

2. Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presudu u dijelu pod točkom I. izreke.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-1814/2023-2 od 14. lipnja 2023. tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3134/2022-2 od 29. studenoga 2022., u odnosu na pitanje:

„Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik je protiv presude suda drugog stupnja podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11.-proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena.

4.1. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji reviziju tuženika te ukine nižestupanjske presude kako bi se u ponovljenom postupku proveli dokazni prijedlozi tuženika i saslušao djelatnik tuženika, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja.

5. Odgovor na reviziju tuženika nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao potrošača za isplatu iznosa 19.881,64 kn/2.638,75 eur s pripadajućim kamatama, s osnova stečenog temeljem nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu broj: 016-2753/2006 (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između stranaka 29. studenoga 2006., koje se odnose na valutnu klauzulu kojoj je glavnica vezana uz CHF.

9. Na temelju utvrđenja da su sporne odredbe (o valutnoj klauzuli) ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika, da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarano, zbog čega su te odredbe ništetne, nižestupanjski sudovi su prihvatili zahtjev za isplatu iznosa 19.881,64 kn (2.638,75 eur) preplaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

10. Pri tom su se sudovi pozvali na učinke presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.) kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. - dalje: ZZP).

11. Nadalje, nižestupanjski sudovi su, polazeći od toga da je prema stavu viših sudova, ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, a tuženik je jedna od tih banaka, da onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima nego da je kolektivna presuda direktno primjenjiva (da je jedino potrebno vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču), odbili dokazni prijedlog tuženika za saslušanje predloženog svjedoka (djelatnika tuženika) zaključujući da nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i odredbe čl. 502.a i 502.c ZPP (te odredbe čl. 118. i čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača), drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, te u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP i ZZP.

12. Tuženik, naznačenim pitanjem u odnosu na koji je dopuštena revizija, u suštini ističe postupovnopravno pitanje pravilnosti primjene odredbe čl. 220. st. 2. ZPP.

13. Naime, tuženik smatra da su nižestupanjski sudovi, zaključujući da već iz odluka donesenih za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, proizlazi nepoštenost postupanja tuženika, a time i ništetnost odredbi ugovora o kreditu, pogrešno primijenili odredbu čl. 220. st. 2. ZPP, kada su odbili izvođenje dokaza predloženih po tuženiku na okolnost da su stranke o spornim odredbama ugovora o kreditu (odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) u konkretnom slučaju pojedinačno pregovarale.

14. Sporno je stoga u revizijskom stupnju postupka predstavljaju li utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnim postupcima za zaštitu prava i interesa potrošača (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.), oborivu ili neoborivu presumpciju, te je li u pojedinačnim postupcima dopušteno dokazivati da je pojedinačno pregovaranje prethodilo sklapanju ugovora, pa i spornih odredbi Ugovora.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kako to propisuje odredba čl. 81. st. 2. ZZP, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4. navedenog članka).

16. Tuženik je u ovom postupku predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka (djelatnika tuženika) na okolnost da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim odredbama ugovora o kreditu, kao i na okolnost da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora bila upoznata i upozorena na bitne dijelove ugovora i da je ista imala mogućnost odabira kredita odnosno mogućnost kunskog kredita i kredita s valutnom klauzulom eura.

17. Prema ocjeni ovog suda, neovisno o odlukama o zaštiti potrošača donesenim u kolektivnim sporovima tuženiku (trgovcu) je dopušteno, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, u pojedinačnom sporu dokazivati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Kada tuženiku ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njemu teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkom sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., te ovaj sud primjerice u odluci broj Rev-392/2023-2 od 6. lipnja 2023. i dr.).

18. U ovom postupku prvostupanjski sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka na okolnost pojedinačnog pregovaranja, smatrajući da već iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. proizlazi neoboriva presumpcija o nepoštenosti postupanja tuženika.

19. Ocjenjujući da se sud prvog stupnja bio u obvezi pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP, drugostupanjski sud je otklonio kao neosnovan žalbeni razlog tuženika temeljen na tvrdnji o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP.

20. Konačni je zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-392/2023-2 od 6. lipnja 2023. i odgovor na ovopredmetno postavljeno pravno pitanje sljedeći:

„Utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnim postupcima za zaštitu prava i interesa potrošača (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) ne predstavljaju neoborivu presumpciju te je u pojedinačnim postupcima dopušteno dokazivati da je sklapanju spornih odredbi ugovora prethodilo pojedinačno pregovaranje.“.

21. Reafirmirajući naprijed navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a s obzirom da je i u ovom konkretnom slučaju (a riječ je o istovrsnom sporu kao i u odluci broj Rev-392/2023-2 od 6. lipnja 2023.) tuženik na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložio saslušati djelatnika revidenta DC, upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, pa s obzirom da su nižestupanjski sudovi neosnovano odbivši dokazni prijedlog tuženika na okolnost pojedinačnog pregovaranja postupili protivno načelu o procesnoj ravnopravnosti stranaka, te su time ujedno pogrešno primijenili odredbu čl. 220. st. 2. ZPP, a što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, čime su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. t. 6. ZPP. Time je odgovoreno na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena predmetna revizija.

22. Zbog svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

23. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).

24. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1EUR=7.53450).

Zagreb, 5. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina