REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-461/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. V., OIB ..., iz Z., protiv tuženika E. p. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik A. Z., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Č., M. p. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1003/2022-2 od 11. travnja 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3224/2021-25 od 16. prosinca 2021., u sjednici održanoj 5. lipnja 2024.,
p r e s u d i o j e :
Prihvaća se revizija tuženika, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1003/2022-2 od 11. travnja 2022. pod točkom I. i III. izreke i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3224/2021-25 od 16. prosinca 2021. pod točkom I. i III. izreke i sudi:
1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.527,98 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom je suđeno:
„I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3224/2021-25 od 16. prosinca 2021. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku tužitelju platiti iznos od 8.750,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 16. ožujka 2019. do isplate kao i u točki III. izreke.
II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju na dosuđeni iznos od 8.750,00 kuna zateznu kamatu na dan 15. ožujak 2019. i sudi:
Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 8.750,00 kuna na dan 15. ožujka 2019. godine.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.“.
2. Rješenjem ovog suda broj Revd 3729/2022-2 od 28. rujna 2022. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1003/2022-2 od 11. travnja 2022. zbog pravnog pitanja:
„Da li se radnik može odreći otpremnine nakon primitka odluke o otkazu radnog odnosa, a prije zadnjeg dana otkaznog roka?“.
3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti, te preinačiti nižestupanjske presude podredno ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka.
4. Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode tuženika i predlaže reviziju odbiti.
5. Revizija je osnovana.
6. Prema odredbi članka 391. stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
6.1. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (članak 391. stavak 3. ZPP).
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika da mu tuženik kao poslodavac isplati otpremninu.
8. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:
- da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto autotaksi vozač,
- da je tuženik 14. siječnja 2019. donio Odluku o otkazu ugovora o radu (osobno uvjetovani otkaz) te odlučio da tužitelju kao radniku prestaje radni odnos s otkaznim rokom u trajanju od 2 mjeseca i da tuženik kao radnik ima pravo na otpremninu u visini određenoj odredbama Zakona o radu,
- da su 7. ožujka 2019. stranke sklopile Sporazum o odricanju od otpremnine temeljem Odluke o otkazu u kojem je u članku 1. navedeno da stranke suglasno utvrđuju da je radnik 14. siječnja 2019. podnio poslodavcu zahtjev za oslobođenjem rada za vrijeme otkaznog roka i skraćenje trajanja otkaznog roka, te da u slučaju da poslodavac prihvati njegov zahtjev radnik se odriče prava na isplatu pripadajuće otpremnine; da je u članku 2. navedeno da stranke suglasno utvrđuju da je poslodavac prihvatio zahtjev radnika iz članka 1. i da se potpisom Sporazuma tužitelj kao radnik odriče prava na isplatu otpremnine temeljem Odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, a koju Odluku je radnik zaprimio 14. siječnja 2019.
9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 126. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR) prema kojoj je nastanak prava na otpremninu vezan uz prestanak ugovora o radu te pravo na otpremninu ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu i prije nego je na temelju otkaza prestao radni odnos (a podrazumijeva se da prije toga tražbina po osnovi prava na otpremninu ne može niti dospjeti, jer ne može dospjeti tražbina koja još nije nastala) pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu odnosno takvo odricanje nema pravnog učinka. U tom smislu proizlazi da tužiteljevo odricanje od prava na otpremninu nema pravnog učinka jer se tužitelj 7. ožujka 2019. odrekao prava na otpremninu u okviru Sporazuma o odricanju od otpremnine temeljem Odluke o otkazu od 14. siječnja 2019., koja Odluka je tužitelju dostavljena 14. siječnja 2019., međutim otkazni rok u trajanju od 2 mjeseca (članak 121. i članak 122. ZR) je istekao 14. ožujka 2019. Stoga su sudovi nižeg stupnja prihvatiti tužbeni zahtjev i naložili tuženiku isplatiti tužitelju otpremninu u iznosu od 8.750,00 kuna.
10. Naznačujući pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava vezano za primjenu članka 126. ZR, kojim po tvrdnjama tuženika nije regulirano pitanje prava radnika na odreknuće od otpremnine, pa je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 8. stavka 4. ZR, a kojom je propisano da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuje u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava. Pravilnom primjenom odredbe članka 8. stavka 4. ZR, sudovi su trebali primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) kao lex generali, i to konkretno odredbu članka 203. stavka 1. ZOO, a kojom je propisano da obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi. Iz razloga jer pravo na odricanje od otpremnine nije zabranjeno niti jednim propisom.
11. Prema odredbi članka 126. stavak 1. ZR radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem. Sukladno stavku 2. istog članka otpremnina se ne smije ugovoriti odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.
12. Na petoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 28. svibnja 2007. zauzeto je pravno shvaćanje da obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa, tj. istekom otkaznog roka ako stranke nisu ugovorile kasniji datum dospijeća obveze.
12.1. Međutim, dospjelost sama po sebi nije odlučna za pitanje valjanosti odricanja radnika od prava na otpremninu. Moguće je i odricanje od tražbine koja još nije dospjela, ako ona postoji.
13. O pravnom pitanju odricanja od otpremnine ovaj sud se već izjasnio u odlukama broj Revr-149/2007-2 od 8. ožujka 2007., broj Revr-76/2009-2 od 4. ožujka 2009., broj Revr-75/2015-2 od 17. veljače 2016. i dr., u kojima je izneseno shvaćanje:
„Pravo na otpremninu ima u smislu odredbe članka 118. stavak 1. sada članak 125. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04 – pročišćeni tekst, dalje: ZR) radnik kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu, pa prije otkaza ugovora o radu to pravo ne može nastati. Tražbina po osnovi otpremnine ne može ni dospjeti prije nego je otkazan ugovor o radu. Pitanje kada dospijeva obveza poslodavca na isplatu otpremnine radniku treba prosuđivati po općim pravilima obveznog prava, tj. prema odredbi članka 314. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99.), koji se u ovom slučaju primjenjuje, a to znači da radnik nakon što mu je otkazan ugovor o radu može zahtijevati odmah ispunjenje obveze od strane poslodavca, odnosno istekom roka ako je određen. Mogućnost odricanja radnika od prava na otpremninu ne ovisi međutim od dospjelosti tražbine po osnovi otpremnine, jer je moguće i odricanje od tražbine koja nije još dospjela ako ona postoji. Nije moguće odricanje od prava kojeg još nema (koje nije nastalo). Određena osoba može se odreći nečega što ima (što joj pripada), a ne nečega što nema (što joj ne pripada). Budući je nastanak prava na otpremninu u smislu članka 125. ZR vezano uz otkaz ugovor o radu, ono ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu, pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu jer tog prava još nema“.
14. Kako su slijedom navedenog sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja, to je na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP valjalo prihvatiti reviziju tuženika, i preinačiti presude suda nižeg stupnja te tužbeni zahtjev odbiti.
15. S obzirom na to da se preinačenjem presude promijenio uspjeh u parnici, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka.
16. Odluka o troškovima cijelog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP. Troškovi tuženika za zastupanje određeni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tuženika temeljem članka 2. ZPP.
17. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu (prema Tbr. 8.1 Tarife), sastava podnesaka od 29. listopada 2019. i od 2. rujna 2021. (prema Tbr. 8.1 Tarife), pristupa na ročišta 7. studenoga 2019., 14. rujna 2021. i 9. studenoga 2021. (prema Tbr. 9.1 Tarife), trošak sastava žalbe od 27. prosinca 2021. (prema Tbr. 10.1 Tarife), trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije i trošak sastava revizije (prema Tbr.10.5), odnosno ukupno 1.368,71 eura. Tuženiku je priznat i trošak sudske pristojbe u sveukupnom iznosu od 159,27 eura. Stoga je tuženiku dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 1.527,98 eura.
Zagreb, 5. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
