Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-655/2022-

U I M E R E PU B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. D., N. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. J. odvjetniku iz Odvjetničkog društva J. i dr. j.t.d. iz N. G. protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB ..., zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G.&G. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, pod posl.br.P 1325/19 od 22. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, pod posl.br.P-1325/19 od 22. veljače 2022. u točki I. izreke u cijelosti i u točki II. izreke, osim za iznos parničnog troška od 124,50 eur[1] /937,50 kn sa zateznom kamatom.

II. Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se odluka o trošku sadržana u točki II. izreke presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, pod posl.br.P-1325/19 od 22. veljače 2022. za iznos od 124,50 eur[1] /937,50 kn sa zateznom kamatom i sudi:

Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog postupka u iznosu od 124,50 eur[1] /937,50 kn zajedno sa zateznom kamatom.

III. Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom usvojen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 27.724,33 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog obroka kako je to navedeno u točki I. izreke prvostupanjske presude, dok je u točki II. izreke tuženik obvezan naknaditi parnični trošak od 10.918,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade troška sastava žalbe.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana ali samo u pogledu odluke o trošku.

5. Tuženik se u žalbi poziva na ostvarenu apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a tvrdeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama posebno u dijelu utvrđenja o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli budući se sud detaljno bavio ocijenio nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi što nije predmetom ovog spora. Jednako tako sud je prvog stupnja zanemarujući dokazne prijedloge tuženika kao i njegove prigovore iznesene tijekom prvostupanjskog postupka također propustio dati razloge o odlučnim činjenicama pa da takvu presudu nije moguće ispitati.

6. Protivno stajalištu tuženika, ovo žalbeno vijeće utvrđuje da pobijana presuda nije zahvaćena apsolutno bitnom povredom iz odredbi čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a budući su ocijenjeni svi prigovori i tvrdnje stranaka, te je izneseno stajalište suda o potrebi izvođenja personalnih dokaza predloženih po tuženiku zbog čega isti u žalbi neosnovano tvrdi o izostanku valjanog obrazloženja. Navedena apsolutno bitna povreda nije ostvarena ni time što je sud prvog stupnja dio obrazloženja posvetio obrazlaganju nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koju tuženik s pravom tvrdi da nije predmetom ovog spora. To zato jer je sud na jednak način i detaljno ocijenio dokaze i dao razloge u odnosu na nepoštenost odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Nije ostvarena ni jedna druga apsolutno bitna povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Tuženik tvrdi da je ostvarena relativno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 190. ZPP-a budući je sud nakon zaključenja prethodnog postupka dopustio preinaku tužbe što bi trebalo predstavljati iznimku kojoj u ovom slučaju nije udovoljeno. To zato jer po stajalištu tuženika provođenje financijskog vještačenja osnovom kojeg bi se postavio tužbeni zahtjev ne predstavlja opravdanu okolnost, sve to tim više jer je tužitelj postavio nedopuštenu stupnjevitu tužbu.

8. U odnosu na navode za odgovoriti je tuženiku kako tužitelj nije postavio stupnjevitu tužbu već je tužbenim zahtjevom iz tužbe zatražio isplatu 25.308,00 kn sa zateznim kamatama da bi po provedenom financijskom vještačenju postavio tužbeni zahtjev kojem je i udovoljeno. Iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a slijedi kako tužitelj može nakon zaključenja prethodnog postupka pa sve do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu ako to bez svoje krivnje nije mogao učiniti do zaključenja prethodnog postupka. Imajući u vidu narečenu odredbu, te ispravno pravno stajalište suda prvog stupnja da bez provođenja financijskog vještačenja realno nije moguće postaviti zahtjev i da bi svaka suprotna odluka predstavljala ograničenje prava na pristup sudu, ovaj sud smatra jednako kao i sud prvog stupnja da je odluka o dopuštenju preinake koja je objavljena na ročištu od 13. siječnja 2022. zakonita. Stoga nije ostvarena ni citirana relativno bitna povreda na koju se žalitelj neosnovano poziva.

9. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predmet spora predstavlja restitucijski zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 27.724,33 kn zajedno sa zateznim kamatama po osnovi stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. U ovom žalbenom postupku nije sporno da je između stranaka 25. srpnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu kojim se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje iznos od 21.052,26 CHF u protuvrijednosti kuna, da je odredbom čl. 2. predmetnog ugovora određena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,49% godišnje, a da je čl. 7. tog Ugovora ugovorena valutna klauzula i da je tužitelj predmetni kredit otplatio. Sporna je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenog iznosa kao i zastara tražbine.

11. U postupku je utvrđeno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženik uz ostale tuženike - banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je kao takva ništetna.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t.1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojima je utvrđeno da su tuženici, među njima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Sud prvog stupnja u razlozima odluke očitovao se i o nepoštenosti promjenjive kamatne stope, međutim one činjenice koje su odlučne za ovo presuđenje jesu utvrđenja vezana za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. U tom pravcu i prema pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.

14. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, a jednako tako i čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupile na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 3. lipnja 2019. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

15. Iz navedenog proizlazi da je u postupku po kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda, nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

16. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se u ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Pri tome nije bilo sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su bile načelno jasne obveze koje njime preuzima, međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njezine financijske obveze. Pri tome, kada se ima u vidu da je tuženik već u odgovoru na tužbu, te i nadalje tijekom postupka tvrdio da ono što je objektivno tužiteljicu kao korisnicu kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu te da vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute koje nitko nije mogao predvidjeti; dakle, kada je tuženik s jedne strane tvrdio da je potrošač mogao razumjeti i predvidjeti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, a s druge strane tvrdi da banka kao kreditna i financijska institucija nije mogla predvidjeti neočekivani rast švicarskog franka, takvi navodi predstavljaju ponovljeni navod tuženika iz kolektivnog spora kojim se u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je konkretan slučaj, u biti traži de novo preispitivanje koncepta "valute utočišta" koji su sudovi primijenili u kolektivnom sporu kako bi ocijenili primjerenost sadržaja obavijesti koje su banke davale općim ili tržišnim komunikacijama o kreditima u švicarskom franku te su sadržaj obavijesti ocijenili nedostatnim. Stoga ponavljanje takvih navoda u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je ovaj predmet, negira samu bit dokaznog prijedloga o tome da je zaposlenik banke prije sklapanja ugovora potrošaču mogao dati odgovarajuće obavijesti o specifičnim rizicima kreditnog zaduženja u švicarskom franku. Iz ovih je razloga osnovano odbijen dokazni prijedlog za slušanjem tužitelja i zaposlenika tuženika (tako i Ustavni sud u rješenju broj:U-III- 530/2021 od 27. rujna 2023.).

17. Pri tome dodatno je za odgovoriti žalitelju kako je u svemu prihvatljivo obrazloženje suda prvog stupnja o odbijanju navedenih personalnih dokaza budući tuženik niti ne tvrdi da bi se pregovaralo o rizičnosti valutne klauzule, već tvrdi da je tužitelju u načelu bilo jasno kako ugovaranje cijene kredita ovisno o kretanju strane valute tijekom otplate kredita. To međutim nije dovoljno jer prosječnom potrošaču moraju biti jasni i na razumljiv način objašnjeni svi parametri na osnovu kojih bi mogao zaključiti da bi moglo doći do situacije koja se dogodila i koja je znatno utjecala na ekonomsku sferu tužitelja, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka. Nije bilo osnove ni saslušavati javnog bilježnika s obzirom da javni bilježnici nisu ugovorne strane niti su mogli iskazivati o tome da li su stranke i na koji način pregovarale u vezi predmetnog ugovora.

18. Dakle, iz svih tih razloga i protivno tvrdnjama žalitelja pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje, kao što je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev.

19. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, te je ona ništetna od svog početka (ex tunc).

20. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. citiranog Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

22. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

23. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužiteljice za isticanje ništetnosti, jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništetnog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

24. Iz svih tih razloga pravilno je sud prvog stupnja imajući u vidu rezultate dokaznog postupka i naročito učinak iz presude kolektivnog spora zaključio da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i time ništetna, a što je pak razmatrao kroz prethodno pitanje o kojem ovisi osnovanost zahtjeva radi isplate.

25. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

26. Budući da je tuženik sporni iznos glavnice i ugovorene kamate primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

27. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud jednako kao i sud prvog stupnja, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je pravilno sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare utuženog potraživanja obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 3. prosinca 2019., podnesena je unutar općeg zastarnog roka od pet godina. U tom je smislu i suprotno tvrdnji žalitelja i preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sadržana u podnesku tužitelja od 19. listopada 2021. učinjena pravovremeno budući je zastara po ovoj osnovi nastupila 14. lipnja 2023.

28. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno dosudio iznos glavnice po osnovi nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini koju je tuženik stekao bez osnove i koja je pravilno utvrđena iz detaljnog i u svemu obrazloženog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke. Stoga tuženik bez osnove tvrdi da bi nalaz bio izrađen kao da se radi o kunskom kreditu s fiksnom kamatom s obzirom iz nalaza proizlazi da je vještak preplaćene anuitete računao u odnosu na valutnu klauzulu.

29. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne prethodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je tuženiku sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a naloženo platiti zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

30. Slijedom izloženog pravilnom je primjenom materijalnoga prava utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te je pravilno prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenih temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Za dodati je kako tuženikovo pozivanje na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nema pravne osnove budući je u ovom slučaju kredit otplaćen, a činjenicom što su iz primjene toga Zakona isključeni već otplaćeni krediti ne govori u prilog zaključku da bi zakonodavac smatrao kako tim pravnim odnosima nije postojala znatna neravnoteža na štetu potrošača. Iz tih je razloga i ovaj žalbeni prigovor neutemeljen.

31. Stoga je žalbu tuženika u odnosu na glavnu stvar zajedno sa zateznom kamatom valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu u točki I. njezine izreke potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

32. Sud je prvog stupnja donoseći odluku o troškovima postupka pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a pa suprotni žalbeni navodi nisu osnovani. Isto tako pravilno je sud za pristup na ročište održano 23. rujna 2021. dosudio puni iznos nagrade jer se na istom nije raspravljalo samo o procesnim pitanjima kako se tvrdi u žalbi, te je pravilno dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude koji se smatra nužnim s obzirom da se radi o trenutku za kojeg se vežu određene pravne posljedice. Nije točno da trošak sastava podneska od 1. listopada 2021. dosuđen u iznosu od 250,00 kn po Tbr. 8./3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ne bi bio nužan, pa je i u tom dijelu odluka suda ispravna.

33. Međutim, podnesak od 20. studenog 2021., iako se ne može smatrati da nije bio nužan kako tvrdi žalitelj, nepravilno je dosuđen u visini od 1.000,00 kn umjesto kao običan podnesak po Tbr. 8./3 u visini od 250,00 kn. U odnosu na ostali dosuđeni trošak tuženik u žalbi ne ističe prigovora. Stoga kako je tužitelju trebalo dosuditi manji iznos troška u visini od 750,00 kn uvećano za PDV po osnovi podneska od 29. studenog 2021. a što ukupno iznosi 937,50 kn, valjalo je u tom dijelu žalbu tuženika prihvatiti i pobijanu odluku o trošku preinačiti, dok je u preostalom dijelu odluka o trošku odbićem žalbe potvrđena sve to sukladno odredbi čl. 380. st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a.

34. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući u istom nije uspio, osim u neznatnom dijelu odluke o trošku što se po stajalištu ovog suda ne smatra uspjehom koji bi opravdavao dosudu istog.

U Rijeci 5. lipanj 2024.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar, v.r.