REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-2747/2020-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja Z. Ć. iz R. S., B., protiv tuženog Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., , radi razmjernog dijela invalidske mirovine, 5. lipnja 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 141-02/20-03/01037019425, URBROJ: 341-99-06/2-20-4604 od 3. rujna 2020. te za vraćanje na ponovi postupak.
Obrazloženje
1. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 141-02/20-03/01037019425, URBROJ: 341-99-06/2-20-4604 od 3. rujna 2020. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z. KLASA: UP/I 141-02/19-03/01037019425, URBROJ: 341-25-06/2-19-90381 od 8. lipnja 2020. kojim je odbijen njegov zahtjev za priznanje prava na razmjerni dio invalidske mirovine.
2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da je u svojoj žalbi jasno naveo da mu nije omogućeno da učestvuje u postupku utvrđivanja stupnja invaliditeta koji je kod njega nastao zbog zdravstvenog stanja, da nije pregledan te da nije imao priliku da dostavi medicinsku dokumentaciju na okolnosti svog zdravstvenog stanja, a da je tuženik ipak žalbu odbio. Dodaje da sam tuženik potvrđuje navode žalbe u obrazloženju u stavku 2. pobijanog rješenja gdje jasno u stavku drugom govori o tome: "Nakon toga nije priložena medicinska dokumentacija o daljenjem liječenju...". Objašnjava da je drugim riječima prema stanju spisa korištena isključivo ona dokumentacija koja je dostavljena od državnih organa Republike Srbije prilikom donošenja i prvostupanjske i drugostupanjske odluke, a da mu je onemogućeno da učestvuje u postupku aktivno dostavljanjem odgovarajuće dokumentacije, ali i svakako njegovim osobnim pregledom. Ističe da ovo smatra bitnom povredom postupka jer on svakako ima pravo da uzme aktivno učešće u postupku. Napominje da upravo zbog ovog propusta nije dostavio još u tijeku prvostupanjskog postupka dodatnu medicinsku dokumentaciju, a da nije mogao biti u poziciji ni da dostavi rješenje kojim mu se od strane nadležnog organa u Republici Srbiji utvrđuje pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, što je učinjeno u žalbenom postupku. Nastavlja da iz obrazloženja na strani 2. pobijanog rješenja u stavku četvrtom tuženik objašnjava da se radi o primjeni propisa, što nije točno jer ukoliko je kod njega nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti radi se o medicinskom stanju njegovog zdravlja, a nikako o primjeni propisa, pa prema tome ne radi se o uređivanju prava i obaveza građana dvije države već o zdravstvenom stanju koje je sada nepromjenjivo. Smatra da je jasno da je kod njega nastupio gubitak radne sposobnosti pa da mu kao takvom pripada pravo na invalidsku mirovinu bilo gdje u svijetu odnosno u bilo kojoj zemlji jer se radi o zdravstvenom stanju, a ukoliko su ispunjeni zakonom i drugi predviđeni uvjeti, a kod njega svakako jesu, onda mu se priznaje pravo i na invalidsku mirovinu. Mišljenja je da je zbog bitne povrede odredaba postupka pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Predlaže da se poništi rješenje tuženika te da se vrati predmet na ponovni postupak.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da tužba nije osnovana te da tužitelj u tužbi u bitnom ponavlja navode koje je iznio u žalbi tj. da mu je u Republici Srbiji utvrđen gubitak radne sposobnosti zbog bolesti što znači da on ispunjava uvjete za priznanje prava na invalidsku mirovinu i u Republici Hrvatskoj. Ističe da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Dodaje da je prvostupanjskim rješenjem, primjenom odredbi Ugovora između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju odbijen zahtjev za priznanje prava na razmjerni dio invalidske mirovine s obrazloženjem da kod tužitelja invalidnost ne postoji jer ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, niti djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti iz članka 39. ZOMO. Iznosi da je rješenje doneseno na temelju nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka Zavoda vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područnog ureda Zagreb od 6. lipnja 2020. kojim je utvrđeno da ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubit radne sposobnosti jer još nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrok smanjenje radne sposobnosti. Nastavlja da je u povodu žalbe, a u skladu s člankom 133. stavkom 3. ZOMO, pribavljeno mišljenje Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u drugostupanjskom postupku, Središnjeg ureda Z. od 31. kolovoza 2020. u obrazloženju kojeg je zaključno navedeno da nakon uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju i navode iz žalbe Vijeće viših vještaka nalazi da je ocjena Vijeća vještaka pravilna jer navedena maligna bolest prostate zahtijeva daljnje liječenje po nadležnim specijalistima koje još nije završeno, da stanje nije definitivno te da stoga nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuje smanjenje radne sposobnosti u smislu članka 39. ZOMO. Obrazlaže da svaka država primjenjuje vlastiti sustav ostvarivanja prava na davanja na temelju invalidnosti pa tako primjenjuje i vlastitu definiciju invalidnosti, koja sadržava zakonske i medicinske kriterije koji su svojstveni njezinom sustavu socijalne sigurnosti, tržištu rada i drugim elementima koji se pri definiranju invalidnosti uzimaju u obzir, pa da činjenica utvrđivanja postojanja invalidnosti u jednoj od država ugovornica ne obvezuje drugu u pogledu istog. Nadalje smatra da je, s obzirom na činjenicu da su tijela stručnog vještačenja oba stupnja suglasna da kod tužitelja ne postoji invalidnost prema članku 39. ZOMO, pobijanim prvostupanjskim rješenjem pravilno odbijen zahtjev za priznanje prava na razmjerni dio invalidske mirovine podnesen 6. studenog 2018. Napominje da tužitelj može, ukoliko je u međuvremenu došlo do daljnjeg pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, uz prilaganje nove medicinske dokumentacije podnijet zahtjev. Smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno i predlaže da se donese presuda u kojoj se odbija tužbeni zahtjev.
4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Nesporno je da je tužitelj 6. studenog 2018. podnio zahtjev za priznavanje prava na razmjerni dio invalidske mirovine nadležnoj ustanovi u Republici Srbiji.
7. Sporno je, je li pravilno u upravnom postupku odbijen taj zahtjev tužitelja.
8. Člankom 39. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. i 62/18.) propisano je da smanjenje radne sposobnosti prema tome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, s time da poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima (stavak 1.). Nadalje, propisano je da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. toga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima (stavak 2.), Također, propisano je da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. toga članka, a da se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima (stavak 3.). Konačno, propisano je da potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti (stavak 4.), a da su uzroci smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti bolest, ozljeda izvan rada, ozljeda na radu ili profesionalna bolest (stavak 5.).
9. Iz nalaza i mišljenja Vijeća viših vještaka u drugostupanjskom postupku Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda od 31. kolovoza 2020. proizlazi da prema medicinskoj dokumentaciji dostavljenoj od strane inozemnog nositelja osiguranja (Republika Srbija) kod tužitelja (rođen 1956., KV stolar, RS ukupno oko 25 godina, od toga oko 12 godina u Republici Hrvatskoj) je zbog dizuričnih tegoba učinjena dijagnostička obrada kojom je u travnju 2018. verificiran adenokarcinom prostate, GS 7. Izneseno je da je odlukom ontološkog konzilija indicirana terapija zračenjem prostate i regionalnih limfnih čvorova (nalaz onokologa 2. srpnja 2018.), a da nakon toga nije priložena medicinska dokumentacija o daljem liječenju i kontrolama, s time da vještak u nalazu od 10. prosinca 2018. navodi da nema širenja osnovnog procesa, da slijedi hormonska terapije te da je osiguranik bez većih subjektivnih poteškoća. Nastavljeno je da je Vijeće vještaka 20. travnja 2020. utvrdilo da ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti. Zaključeno je da povodom žalbe, a nakon uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju i navode iz žalbe, Vijeće viših vještaka nalazi da je ocjena Vijeća vještaka pravilna, jer navedena maligna bolest prostate zahtijeva daljnje liječenje po nadležnim specijalistima koje još nije završeno, da stanje nije definitivno te stoga nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti u smislu članka 39. Zakona o mirovinskom osiguranju.
10. Sud prihvaća navedeni nalaz i mišljenje jer je jasan, obrazložen i sukladan medicinskoj dokumentaciji. Na temelju tog nalaza i mišljenja utvrđeno je da je osporavano rješenje zakonito, a imajući u vidu da kod tužitelja ne postoji smanjena radna sposobnost uz preostalu radnu sposobnost, odnosno da nije nastao djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti iz članka 39. Zakona o mirovinskom osiguranju. Ističe se da je člankom 15. stavkom 1. Uredbe o metodologijama vještačenja ("Narodne novine" broj: 67/17. i 56/18.) propisano da ako vijeće vještaka utvrdi da kod osiguranika još nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenu radnu sposobnost (jer je bolest u fazi liječenja ili nađena patološka stanja nisu dovoljno definirana pa je potrebna daljnja medicinska obrada i eventualno liječenje, ili utvrđena bolest nije do sada odgovarajuće ni dovoljno liječena), donosi nalaz i mišljenje da smanjenje radne sposobnosti ne postoji.
11. Vezano uz navod tužitelja da nije osobno pregledan te da nije imao priliku dostaviti medicinsku dokumentaciju ukazuje se na sadržaj članka 14. točke 10. Uredbe o metodologijama vještačenja kojim je propisano da za osobe s boravkom u inozemstvu vijeće vještaka iz članka 3. stavka 5. te Uredbe daje nalaz i mišljenje na temelju medicinske dokumentacije ili detaljnog medicinskog izvješća dostavljenog od inozemnog nositelja mirovinskog ili socijalnog osiguranja primjenom uredbi Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju, a da kada za to postoje razlozi, vještak ili vijeće vještaka daje nalaz i mišljenje na temelju neposrednog pregleda osigurane osobe. Naime, Vijeće viših vještaka je u predmetnom slučaju postupalo u skladu s navedenom Uredbom te očito nije smatralo da za pregled postoje medicinski opravdani razlozi, pri čemu je relevantna činjenica tip bolesti od koje tužitelj boluje (adenokarcinom prostate), pa navodi tužitelja ne utječu na zakonitost osporavanog rješenja. Napominje se da tužitelj nije ni uz žalbu ni tijekom upravnog spora dostavio medicinsku dokumentaciju koja bi upućivala da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a da mu je tuženik u odgovoru na tužbu ukazao da može, ukoliko je u međuvremenu došlo do daljnjeg pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, uz prilaganje nove medicinske dokumentacije podnijeti novi zahtjev.
12. Konačno pravilno je tuženik naveo da svaka država primjenjuje vlastitu definiciju invalidnosti, koja sadržava zakonske i medicinske kriterije koji su svojstveni njezinom sustavu socijalne sigurnosti, tržištu rada i drugim elementima koji se pri definiranju invalidnosti uzimaju u obzir, pa da činjenica utvrđivanja invalidnosti u jednog državi ne obvezuje drugu državu.
13. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 5. lipnja 2024.
Sutkinja
Vanja Crnković v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 66. Zakona o upravnim sporovima). Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude (članak 70. Zakona o upravnim sporovima).
