Poslovni broj: Usž-1874/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Lidije Rostaš, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. d.o.o. iz M., Republika Slovenija, kojeg zastupa opunomoćenik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi povrata poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-3215/2023-11 od 26. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2024.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-3215/2023-11 od 26. veljače 2024.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-410-19/21-01/103, URBROJ: 513-04-23-3 od 21. lipnja 2023. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., KLASA: UP/I-410-03/2021-002/001577, URBROJ: 513-07-01-12-2021-4 od 6. listopada 2021. te zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
2. Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., KLASA: UP/I- 410-03/2021-002/001577, URBROJ: 513-07-01-12-2021-4 od 6. listopada 2021. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. ožujka 2021. u iznosu od 337.859,91 kuna.
3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud prihvatio činjenična utvrđenja poreznih tijela bez odgovarajućeg obrazloženja. Ističe da je povrijeđeno načelo neutralnosti PDV-a jer je PDV nesporno plaćen, a tužitelj ne uspijeva ostvariti povrat istog i u vezi s tim navodi i da bi osporavanje prava na odbitak pretporeza od strane poreznog tijela bilo dopušteno samo u slučaju zlouporabe transakcije. Naposljetku navodi da presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati i da su istom povrijeđena načela utvrđivanja materijalne istine, izjašnjavanja stranke i zakonitosti. Predlaže stoga da Sud poništi pobijanu presudu i pobijana rješenja te vrati predmet na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu uz naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Iako uredno pozvan tuženik nije podnio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz spisa predmeta, kao i iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj 14. svibnja 2021. Poreznoj upravi, Područnom uredu Z., Ispostavi za nerezidente podnio zahtjev za povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. ožujka 2021. u iznosu od 337.859,91 kuna. Takav zahtjev tužitelja odbijen je za razdoblje od 1. siječnja do 1. ožujka 2021. zbog toga što je utvrđeno da je tužitelj iz Srbije u Republiku Hrvatsku uvozio pojedinačne komponente za montažne kuće koje se sastavljaju u Sloveniji i kao takve prodaju krajnjem kupcu, odnosno da je isporučio dobra u Republici Hrvatskoj, zbog čega se je sukladno odredbi članka 77. Zakona o porezu na dodanu vrijednost trebao registrirati za potrebe PDV-a u Republici Hrvatskoj, a za razdoblje od 1. ožujka do 31. ožujka 2021. jer je tužitelj od 1. ožujka 2021. registriran u Republici Hrvatskoj za potrebe PDV-a pa je za račune od 15. ožujka 2021. pravo povrata trebao ostvarivati po prijavi PDV-a sukladno odredbi članka 66. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.
8. Prvostupanjski sud održao je raspravu i na taj način strankama sukladno odredbi članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga izvršio je u uvid u spis tuženika i sudski spis.
9. Odredbom članka 68. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19. i 138/20. – dalje: ZPDV) propisano je da porezni obveznik koji nema sjedište u Republici Hrvatskoj, već ima sjedište u drugoj državi članici, ima pravo na povrat zaračunatog PDV-a za dobra i usluge koja su mu isporučili ili obavili drugi porezni obveznici u tuzemstvu ili za dobra uvezena u tuzemstvo, pod uvjetima iz stavka 3. ovoga članka. Stavkom 3. istog članka ZPDV-a propisano je da se ovaj postupak primjenjuje na poreznog obveznika koji nema sjedište u tuzemstvu i ispunjava sljedeće uvjete: tijekom razdoblja povrata u tuzemstvu nije imao sjedište ili stalnu poslovnu jedinicu iz koje su se obavljale poslovne transakcije niti je imao prebivalište ili uobičajeno boravište ako takvo sjedište ili stalna poslovna jedinica nisu postojali i tijekom razdoblja povrata nije isporučio dobra ili obavljao usluge koje se smatraju isporučenima ili obavljenima u tuzemstvu.
10. Odredbom članka 66. stavka 1. ZPDV-a propisano je da porezni obveznik koji u obračunskom razdoblju ima pravo na odbitak pretporeza, čiji je iznos veći od njegove porezne obveze, ima pravo na povrat te razlike ili može iznos preplaćenog PDV-a prenijeti u sljedeće obračunsko razdoblje.
11. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud, pozivajući se na prethodno citiranu odredbu članka 68. stavka 1. ZPDV-a, utvrdio da tužitelj nema pravo na povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 1. ožujka 2021. jer nije ispunjen jedan od uvjeta za povrat istog. Naime, tijekom navedenog razdoblja povrata tužitelj je obavljao isporuke u tuzemstvu uvozeći pojedinačne komponente iz Srbije u Republiku Hrvatsku koje su se sastavljale u Sloveniji i dalje isporučivale krajnjim kupcima, zbog čega se je trebao registrirati za potrebe PDV-a u Republici Hrvatskoj. Jednako tako pravilno je prvostupanjski sud, pozivajući se na prethodno citiranu odredbu članka 66. stavka 1. ZPDV-a, utvrdio da tužitelj nema pravo na povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. ožujka do 31. ožujka 2021. jer nije podnio prijavu PDV-a, a od 1. ožujka 2021. bio je registriran za potrebe PDV-a u Republici Hrvatskoj i pravo na povrat trebao je ostvarivati podnošenjem prijave PDV-a.
12. Imajući na umu navedeno, prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza utvrđenih u upravnom postupku i uvida u dokumentaciju u sudskom spisu pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
13. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
14. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.
15. S obzirom da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu 5. lipnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Blanša Turić, v.r.
