Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1692/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. iz H. L., OIB: …, koju zastupa punomoćnik S. V., odvjetnik u Z., protiv tužene R. A. d.d., Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3335/2021-18 od 8. prosinca 2022. i o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3335/2021-18 od 8. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice A. M., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3335/2021-18 od 8. prosinca 2022., u dijelu pod točkom III. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

II. Odbija se žalba tužene R. A. d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3335/2021-18 od 8. prosinca 2022.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužene R. A. d.d., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3335/2021-18 od 8. prosinca 2022.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj … sklopljenog 21. veljače 2007. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak (CHF). Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici ukupno 4.197,268 eura (31.624,32 kuna), sve sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude. Pod točkom III. izreke, naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 1.327,38 eura (10.001,21 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 kuna.

3. Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u prvostupanjskoj presudi, u dijelu pod točkom III. izreke (u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev za naknadu troškova postupka), žali se tužiteljica zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti odluku o troškovima postupka u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 311/07 eura te za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 177,18 eura.

4. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu i rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ih ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.875,00 kuna uz pripadajući PDV u iznosu od 468,75 kuna te naknadu troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 667,47 kuna.

5. Žalba tužiteljice (protiv odluke o troškovima postupka sadržane u prvostupanjskoj presudi) nije osnovana.

6. Žalba tuženice protiv presude i rješenja nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje te postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, jer pobijana presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju te razlozi koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva i dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate. Također, nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da je pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima tuženice, sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a. Time nije došlo niti do bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, koju povredu tuženica navodi kao posljedicu počinjene povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da do navedene povredbe odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, nije došlo.

8. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

9. U odnosu na žalbene navode tuženice kako je tužiteljica djelomično povukla tužbu, valja odgovoriti da je takva tvrdnja tuženice točna, s obzirom na to da je tijekom postupka tužiteljica (u skladu s rezultatima izvedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja), podneskom od 1. travnja 2022. smanjila tužbeni zahtjev, a što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, na koje povlačenje je tuženica pristala (kako to proizlazi iz podneska tuženice od 2. svibnja 2022., list 202-204), pa to što je sud propustio donijeti rješenje o djelomičnom povlačenju tužbe sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a, nije bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke o meritumu spora.

10. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP-a. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe, tužiteljica je dokazala sve činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njoj.

11. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen (u skladu s rezultatima izvedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja) podneskom od 1. travnja 2022. (list 190-201 spisa), za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (Ugovora o kreditu od 21. veljače 2007., kojeg su sklopile tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor) i zahtjev za isplatom iznosa od 4.197,268 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., tužiteljica tvrdi da ga je preplatila temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

13. I u žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost naprijed navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te, posljedično tome, je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporan i status tužiteljice kao potrošača, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

14. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud (analizom cjelokupne pisane dokumentacije, provednim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem te saslušanjem tužiteljice kao stranke), slijedi:

- da između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženica, kao ugovorne strane, sklopile 21. veljače 2007. Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženica odobrila i isplatila tužiteljici (za kupnju vozila), kredit u visini od 27.251,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju tuženice za CHF važećem na dan dospijeća (članak 7. Ugovora ), na rok otplate kredita od 84 mjeseca (članak 4. Ugovora), s time da su člankom 7. stavak 1. ugovorile da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu), a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita,

- da između stranaka nije sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF tijekom ugovornog razdoblja,

- da nije sporno da je tužiteljica pristala tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata sa svim izmjenama i dopunama,

- da je temeljem iskaza tužiteljice utvrđeno da tužiteljici nisu protumačene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, da se tužiteljica nije raspitivala kod tuženice za neke druge kredite (primjerice u eur ili u kunama), jer joj je u auto kući i u poslovnici tuženice rečeno da je najpovoljniji kredit s valutnom klauzulom u CHF, s time da je temeljem iskaza tužiteljice utvrđeno i to da je ista po zanimanju diplomirani ekonomista, da radi u knjigovodstvenom servisu kao podrška povezanim društvima, ali da se ne bavi s financijskim dijelom knjigovodstva,

- da je Visoki trgovački sud RH presudom Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (koja je donesena u parnici tužitelja Udruge Potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa), kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, čime je pravomoćno utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli,

- da je Vrhovni sud odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odbio revizije banaka i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je u navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da tužene banke u tom sporu, pa i ovdje tuženica, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu potrošaču protumačile ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, niti su prije toga potrošača u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime su povrijedile odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača,

- da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženice, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja,

- da je ugovorna odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak bila nerazumljiva,

- da je temeljem prihvaćenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku D. P. iz D. d.o.o. Z. (koji nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio, jer je dan na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke, na koji stranke nisu imale primjedbi), utvrđeno da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan plaćanja, u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete, iznos od 31.624,32 kuna.

15. Polazeći od prednjih utvrđenja, pozivom na odredbu čl. 502.a i čl. 502.c ZPP-a, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (te činjenicom da je predmetni Ugovor sklopljen tijekom 2007. godine i da je obuhvaćen utvrđenjem iz predmetne kolektivne tužbe, a da je tužiteljica fizička osoba i potrošač o čijim interesima i pravima se odlučivalo u navedenim sporovima), cijeneći da je sud vezan utvrđenjima iz navedene presude te da tužiteljica ne treba dokazati ništetnost sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, prvostupanjski sud predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je vezanost iznosa kredita uz valutu CHF (članka 1. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu), ocjenjuje nerazumljivima i samim time nepoštenima, slijedom čega primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 96/03.), zaključuje o djelomičnoj ništetnosti predmetnog Ugovora (u tom dijelu), posljedično čemu, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, obvezuje tuženicu na povrat tužiteljici svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten a sve sukladno otplatnom planu koji je tužiteljici dostavljen kao sastavni dio Ugovora i nalazu knjigovodstveno financijskog vještaka u pogledu visine razlike preplaćenog iznosa i datuma dospijeća pojedinih iznosa, te dana uplate svakog pojedinog anuiteta), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16. Zatezne kamate na svaki pojedini iznos prvostupanjski sud dosuđuje od dana dospijeća - uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate (čl. 1115. ZOO-a), cijeneći da je tuženica kao nesavjesna ugovorna strana (jer tuženica suprotno ne dokazuje), u obvezi platiti zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta (kao dana stjecanja).

17. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

18. U konkretnom slučaju tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju presudu je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženice), s time da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 21. veljače 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj … kojim su ugovorile visinu kredita u iznosu od 27.251,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženice za CHF važećem na dan dospijeća (članak 7. Ugovora ), s rokom otplate kredita od 84 mjeseca (članak 4. Ugovora), koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

19. Prije svega, neosnovano tuženica prigovara statusu tužiteljice kao potrošača, jer iz izvedenih dokaza nikako ne proizlazi da bi tužiteljica kredit sklopila u poslovne svrhe, niti je to tuženica dokazala, s time da nije učinila niti vjerojatnim da bi tužiteljica sredstva iz kredita koristila u bilo koju komercijalnu, tj. poslovnu, obrtničku i sličnu svrhu, dok iz iskaza tužiteljice (koju je tuženica predložila saslušati, između ostalog i na navedenu okolnost – svojstva potrošača), slijedi da je osobno vozilo (za čiju kupnju joj je odobren sporni kredit), trebalo njoj i njezinoj obitelji za osobne potrebe.

20. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, pa tako i Zakonom o zaštiti potrošača iz 2014. (Narodne novine broj 41/2014, 110/2015, 14/2019), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka na okolnost navedenog prigovora (da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da kao takva ne uživa pravnu zaštitu prema utvrđenjima iz postupka u sporu kolektivne zaštite potrošača), nije predlagala provođenje drugih konkretnih dokaza, osim saslušanja tužiteljice, dok iz preostalih izvedenih dokaza ne proizlazi zaključak da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila sa svrhom koja bi bila namijenjena nekom njezinom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj, obrtničkoj, profesionalnoj djelatnosti, već iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su tužiteljici, kao fizičkoj osobi, sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu, namjenski odobrena za kupnju novog vozila, s time da tuženica nije dokazivala da je namjena tog vozila bila vezana uz zanimanje, odnosno poslovnu aktivnost tužiteljice ili njezinu poduzetničku, obrtničku, profesionalnu djelatnost. 21. Treba naglasiti da obveza suda da ispituje svojstvo tužitelja kao potrošača, kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost, već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku. U ovom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, proizlazi osnovanost tvrdnji tužiteljice da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je sklopila u svojstvu potrošača, dok tuženica, s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, nije dokazala osnovanost svojih prigovora, da tužiteljica predmetni pravni posao nije sklopila u svojstvu potrošača, odnosno da je sredstva kredita koristila u poslove svrhe.

22.. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se sud prilikom utvrđivanja činjenice uživa li tužiteljica potrošačku zaštitu bio dužan rukovoditi standardom prosječnog potrošača koji s dužnom pažnjom pristupa sklapanju ugovora, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, sama po sebi nije od odlučnog značaja činjenica je li tužitelj predmetni Ugovor u cijelosti pročitao, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

23. Pored navedenog, iz određenja pojma“ potrošač“ u Direktivi 93/13/EZ proizlazi, dakle, da su za procjenu je li jedna od ugovornih strana potrošač relevantna dva apstraktna i objektivna kriterija koja se moraju kumulativno ispuniti. Prvi je da je riječ od fizičkoj osobi, a drugi je svrha transakcije, svrha sklapanja ugovora (osobne/privatne/obiteljske potrebe), a ključna je svrha radi koje fizička osoba sklapa ugovor, pri čemu svojstvo „potrošača” dotične osobe, treba promatrati s obzirom na njezinu funkciju, odnosno ocijeniti ulazi li sporni ugovorni odnos u okvir djelovanja izvan profesionalne djelatnosti”, koje svojstvo ne ovisi o možebitnim konkretnim spoznajama dotične osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže, jer je u određenju pojma „potrošač“, ključna svrha radi koje fizička osoba sklapa ugovor, pri čemu i iz prakse Suda EU proizlazi da je pojam „potrošač” funkcionalan pojam koji polazi od uloge stranke u predmetnom ugovoru, koji na objektivan način odražava uobičajeno slabiji položaj druge ugovorne stranke u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga. U tom smislu, Sud EU podcrtava i to da se na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu osobu ne isključuje kao „potrošača” za potrebe Direktive 93/13/EZ.18

24. Utoliko su neosnovani žalbeni prigovori tuženice kojima tužiteljici osporava status potrošača, uz tvrdnju da se tužiteljica kao magistrica ekonomije, šefica računovodstva, ne može smatrati „potrošačem“ u smislu Direktive 93/13/EZ, uz tvrdnju da ista pri sklapanju ugovora nije bila poštena, pri čemu iz iskaza same tužiteljice, kako to ispravno primjećuje i sud prvog stupnja, proizlazi da je ista po zanimanju diplomirani ekonomista, da radi u knjigovodstvenom servisu kao podrška povezanim društvima, ali da se ne bavi s financijskim dijelom knjigovodstva.

25. Stoga, s obzirom na svojstvo tužiteljice kao potrošača, pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/2018-11, od 3. rujna 2019., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 21. veljače 2007.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima..

26. Zbog toga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

27. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

28. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o vezanosti glavnice uz valutu CHF).

29. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

30. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

31. Naime, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ne upućuje niti iskaz saslušane tužiteljice.

32. U odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud neosnovano nije izveo dokaze koje je tuženica predložila na okolnost osnovanosti svojih prigovora, i to saslušanje javne bilježnice M. B. koja je solemnizirala predmetni Ugovor (na okolnost da je tužiteljica prije sklapanja ugovora razumjela i prihvatila sve njegove odredbe kojima nije prigovarala), za odgovoriti je da navedenim dokazom tuženica nije mogla dokazati odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja (mada pogrešno apostrofira da taj dokaz koji je tuženica predložila u odgovoru na tužbu, tuženica nije predložila na pripremnom ročištu, predlaganje kojeg dokaza niti nije morala ponavljati), a to je da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu. Stoga, okolnosti na koje je tuženica predlagala saslušanje javne bilježnice, nisu od odlučnog značaja, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužiteljice s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, kraj činjenice da tuženica s tužiteljicom o tome nije pojedinačno pregovarala, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga da tuženica jednostrano određuje obvezu tužiteljicu, a tužiteljica, s druge strane, tako određenu obvezu ne može predvidjeti, ali isto tako niti provjeriti.

33. Pored navedenog, saslušanjem javne bilježnice koja je solemnizirala predmetni Ugovor stranaka, ne može se utvrđivati je li potrošač prije sklapanja konkretnog ugovora, bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu, potrošaču nije mogao objasniti naprijed navedene parametre koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

34. Potrebno je ipak naglasiti da, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, kao i koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, tako da nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke, ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke.

35. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u opisanim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

36. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

37. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatilla tuženici.

38. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužiteljice, koji zaključak je temeljio na nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka (kojemu tuženica nije prigovarala), kojim nalazom i mišljenjem je utvrđena razlika u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, slijedom čega preplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta, koja razlika se odnosi na tečajnu razliku, iznosi 4.197,268 eura (31.624,32 kuna), s time da je tužiteljica u konačnome tužbeni zahtjev postavila upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

39. Radi navedenog, prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice nije niti trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku tečaja (kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita), jer je u ovom postupku predmet spora (uz zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti) i restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredabe, pa kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP-a), a tuženica takav zahtjev nije postavila, stoga predmet odlučivanja u ovome postupku ne može biti bilo kakvo potraživanje tuženice (koje nije postavila), niti može biti izvršen prijeboj s tražbinom tužitelja (jer nije stavljen niti prigovor prijeboja).

40. Pored navedenog, postojanje eventualne razlike u visini anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita, eventualnim plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužiteljica nije ništa primila, niti je išta stekla bez osnove, slijedom čega ne postoji niti njezina obveza na vraćanje stečenog bez osnove.

41. Stoga, žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na visinu potraživanja tužiteljice koja je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještaka, neosnovani su i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

42. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer to ne sprječava tužiteljicu da utvrdi ništetnost sporne odredbe o valutnoj klauzuli, s time da ništetnost te odredbe, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njezinog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samoga Zakona,a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

43. Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.), slijedom čega su žalbeni prigovori izneseni u naprijed navedenom smislu, neosnovani, kao i prigovori kojima tuženica upire na odredbu čl. 326. ZOO-a (koja propisuje mogućnost osnaženja ništetnih ugovora, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen), s obzirom na to da se u konkretnom slučaju, suprotno prigovorima tuženice, ne radi o zabrani manjeg značaja.

44. Utoliko su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima tuženica upire na nedostatak pravnog interesa za vođenje ovog postupka uslijed činjenice da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen.

45. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatila tuženici iznos od ukupno 4.197,268 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

46. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

47. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

48. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

49. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužiteljici osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa). Naime, na žalbene navode kojima tuženica prigovara pogrešno priznatim troškovima za sastavljanje dva podneska, uz tvrdnju da se u odnosu na podnesak od 19. studenog 2021., radi o podnesku koji nije bio potreban za vođenje parnice, a da se u odnosu na podnesak od 20. lipnja 2022., radi o podnesku uzrokovanom krivnjom same tužiteljice, valja odgovoriti da je podneskom od 19. studenog 2021. tužiteljica odgovarala na navode odgovora na tužbu tuženice, za što joj u skladu s odredbom Tbr. 8. t. 1. Tarife, pripada pravo na nagradu u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a, pri čemu se i u odnosu na podnesak od 20. lipnja 2022., radi o podnesku kojim se tužiteljica, uz to što je ponovo precizirala tužbeni zahtjev, očitovala i na navode prigovora tuženice iznesene u podnesku koji mu je prethodio, tako da se ne radi o trošku iz čl. 156. st. 1. ZPP-a.

50. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je sud pogrešno primijenio odredbe Tarife, ne priznajući joj trošak po izmijenjenoj vrijednosti boda od 15 kuna. Naime, neovisno o tome što sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka, u skladu s odredbom Tbr. 48. st. 1. i 2. Tarife, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, rukovodeći se u konkretnom slučaju postavljenim zahtjevom tužiteljice za naknadu troškova (list 222 spisa), iz kojeg zahtjeva slijedi da je tužiteljica naknadu troškova postavila u skladu s vrijednosti boda od 10 kuna, za koji zahtjev je sud vezan (u skladu s čl. 2. st. 1. ZPP- a), pravilno je sud prvog stupnja odluku o troškovima postupka donio u skladu s postavljenim zahtjevom tužiteljice za njihovu naknadu, koji zahtjev je u skladu s odredbom čl. 164. st. 3. ZPP-a, stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a to je u konkretnom slučaju ročište na kojem je zaključena glavna rasprava, u kojem trenutku izmjena Tarife još nije stupila na snagu.

51. Stoga, na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, žalbu tužiteljice i tuženice na odluku o troškovima postupka, valjalo je kao neosnovanu odbiti i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

52. U odnosu na žalbu tuženice na rješenje kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadom troškova u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva, valja obrazložiti da nije sporno da je tužiteljica prvotno utužila isplatu iznosa od 31.746,59 kuna, a da je tijekom postupka navedeni tužbeni zahtjev snizila zahtijevajući isplatu iznosa od 31.624,32 kuna.

53. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja u kojima je tužiteljica snizila tužbeni zahtjev za iznos od 122,27 kuna, uslijed kojeg sniženja nije došlo i do promjene tarifnog razreda po kojem je u konačnici odlučeno o zahtjevu tužiteljice za naknadu troškova postupka, pravilno i po stavu ovoga suda, sud prvog stupnja cijeni neosnovanim zahtjev za naknadu troškova u odnosu na povučeni dio zahtjeva, rukovodeći se pri tome i stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (Su IV - 162/2021 od 26. studenog 2021. godine), a da uređenjem tužbe nakon provedenog vještačenja (u konkretnom slučaju), nije došlo do mijenjanja činjenične osnove, niti je tužiteljica takvim postupanjem preinačila tužbu, već je uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, koji dokaz je izveden upravo kako bi se utvrdila visina tužbenog zahtjeva (kojoj je tuženica prigovarala), na koji način predmetnim raspolaganjem nije pogoršan procesnopravni položaj tuženice, pa se ne može govoriti niti o povredi prava na pristup sudu, niti o nedopuštenim raspolaganjima stranaka, niti o povredi načela ekonomičnosti i načela zabrane zlouporabe prava, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pozivom na odluku Ustavnog suda u odluci broj U-III4474/2019 od 29. ožujka 2022., u kojoj se navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud", jer ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti.

54. Stoga, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, pravilno sud prvog stupnja odbija zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 kuna, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, žalbu tuženice na rješenje kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadom troškova postupka, također valjalo kao neosnovanu odbiti te odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja pod točkom I.

55. Objema žaliteljicama nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer su njihove žalbe neosnovane (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to odlučeno u izreci ovog drugostupanjskog rješenja pod točkom II. i III. 56. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 4. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.