Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž R-334/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz S. S., OIB …, koga zastupa punomoćnik J. S., odvjetnik u O. društvu R. iz Z., protiv tuženika HRVATSKE LIJEČNIČKE KOMORE, Z., OIB …, koju zastupa punomoćnik A. T., odvjetnik u O. društvu T. & partneri iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 5811/18-48 od 10. lipnja 2021., u sjednici vijeća dana 4. lipnja 2024
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5811/18-48 od 10. lipnja 2021.
II Odbija se zahtjev tužitelja za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu Tuženika od dana 31. listopada 2018. godine nedopuštena te da je Odluka o zahtjevu za zaštitu prava Tuženika ("Očitovanje na zahtjev za zaštitu prava") od dana 07. prosinca 2018. godine nedopuštena, kao i da se s danom 20. siječnja 2019. godine, kao zadnjim danom rada Tužitelja kod Tuženika, raskine Ugovor o radu sklopljen između Tužitelja i Tuženika dana 01. travnja 2017. godine te se nalaže Tuženiku, s osnova naknade štete, isplatiti Tužitelju tri mjesečne plaće u sveukupnom bruto iznosu od 52.080,00 kn, kao i naknadu plaće u bruto mjesečnom iznosu od 17.360,00 kn za razdoblje od dana otkaza/prestanka Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između Tužitelja i Tuženika dana 01. travnja 2017. godine do uključivo dana 20 siječnja 2019. godine kao dana raskida Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između Tužitelja i Tuženika dana 01. travnja 2017. godine, sve zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, a konačno i parnični trošak zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate. Pod toč. II izreke nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 15.000,00 kn.
2. Protiv navedene presude podnio je žalbu tužitelj, zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), s prijedlogom da se presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te mu dosudi trošak žalbenog postupka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Predmet spora jest dopuštenost tuženikove odluke o izvanrednom otkazu, te je povodom ranije preinačavajuće odluke ovog suda a povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH utvrdio kako je ranije utvrđeno da je tuženik kao poslodavac dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu i gubitak povjerenja u tužitelja, na temelju činjenica da je tužitelj (što je i sam iskazao) za vrijeme bolovanja, sudjelovao u pripremama tužbi, žalbi i prigovora protiv tuženika. Prvostupanjski sud zaključuje da pružanje pravne pomoći bivšim radnicima tuženika protiv tuženika kao bivšeg poslodavca, nije u opisu poslova tužitelja kao voditelja službe stručno-medicinskih i međunarodnih poslova opisanih u čl. 7. Pravilnika o ustroju i radu stručnih službi HLK, pri čemu je sporno može li jedino sud, odnosno nadležno upravno tijelo odlučivati o osnovanosti podnesenih tužbi, te da li činjenica poduzimanja pravnih radnji kojima je cilj utvrditi zakonitost u postupku razrješenja bivšeg predsjednika tuženika predstavlja radnju kojom bi se tuženiku nanosila šteta, ili pak temeljno pravo svakog člana komore, pa tako i bivšeg predsjednika da štiti svoja prava pred sudom i nadležnim tijelima.
6. Pri tome je sud prvog stupnja utvrdio i prema iskazu samog tužitelja, što utvrđuje i revizijski sud-da je tužitelj pružao radnje pravne pomoći bivšim zaposlenicima tuženika a koje su usmjerene protiv tuženika, pa da nije jasno zašto je sud trebao posebno analizirati sadržaj tužbi i žalbi odnosno prigovora jer ovakvo postupanje tužitelja nije u opisu njegovih poslova kao voditelja službe stručno-medicinskih i međunarodnih poslova opisanih u čl. 7. Pravilnika o ustroju i radu stručnih službi HLK, a tužitelj jest pružao pravnu pomoć bivšim zaposlenicima tuženika protiv samog tuženika kao njegovog poslodavca te poduzimanje takvih radnji nije u okviru njegovog opisa radnog mjesta, pa je sporno predstavljali to samo po sebi radnje kojima bi se tuženiku nanosila šteta.
7. U pobijanoj odluci sud prvog stupnja pravilno utvrđuje kako iz iskaza tužitelja proizlazi da osporava da je pisao ikakve tužbe, žalbe i prigovore za bivše radnike tuženika, niti je osobno pisao tužbe, žalbe i prigovore u odnosu na tuženika, sudjelovao je u pripremama tužbi, žalbi i prigovora jer mu je to posao kod tuženika (pružanje pravne pomoći članovima tuženika, delegatima skupštine i članovima izvršnog odbora), u konkretnom slučaju savjetovanje i pružanje pravne pomoći bilo je protiv tuženika, a nije sudjelovao ni u kakvim postupcima protiv tuženika. Prilikom savjetovanja i pružanja pravne pomoći nije koristio nikakvu dokumentaciju tuženika, te ga je tuženik dva puta pismeno opomenuo, usmeno nije i podnosio je prigovore protiv opomena a u razgovoru s K. L. da je radio kontra interesa poslodavca jer ga je savjetovao na koji način zakonito razriješiti tadašnjeg predsjednika T. G., a tuženiku nije počinio štetu svojim pomaganjem članovima Komore, već smatra da su se na legalan način podnosile tužbe i žalbe i da to nije nikakva šteta, većinu radnog vremena savjetovao je članove Komore u svim granama ostvarivanja njihovih prava, kako u radnopravnom, tako i kaznenom, te nije sudjelovao u pisanju tužbi protiv poslodavca ili sudjelovao u pripremi.
8. Svjedok K. L. izjavio je da je o suradnji tužitelja s drugim zaposlenicima saznao od šefa središnjeg ureda tuženika I. B., koji mu je donio korespondenciju između tužitelja i ostalih osoba, a koja se svodi na pripremu tužbi protiv tuženika, prigovora i žalbi (koje je kasnije tuženik zaprimio). Tužitelja nije pozvao na razgovor jer se nalazio na bolovanju, bio je konsterniran jer voditelj pravne službe piše tužbe protiv Komore, te se konzultirao i donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a nije mu poznato je li se tužitelj obraćao nadležnim tijelima državne vlasti žalbama, tužbama i prigovorima protiv tuženika, no da je tužitelj ostao na poslu voditelja, onda bi odgovarao na te tužbe, a možda na sudu i priznao tužbeni zahtjev, što smatra neprimjerenim. Tužitelj ga nikada nije tražio suglasnost za pisanje tužbi, žalbi i prigovora, a zbog postupanja tužitelja nastala je šteta jer je trebao angažirati određene resurse. Smatra da nije u interesu poslodavca da snjegove ovlaštene osobe pišu tužbe protiv njega, i tužitelj je kao voditelj pravne službe imao uvid u cjelokupnu poslovnu korespondenciju tuženika i sudjelovao je u radu svih krovnih tijela tuženika pa smatra da je time narušio nepovratno povjerenje u tužitelja, iako je prije toga sve nepravilnosti u radu tolerirao i kad pravnik piše tužbe protiv Komore za treću osobu. U upravnim postupcima tuženika smije zastupati isključivo pravnik Komore i moguće je hipotetski da bi tužitelj išao na te postupke.
9. Sud prvog stupnja stoga, nasuprot tvrdnjama žalitelja, pravilno primjenjuje odredbu čl. 116. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17-u daljnjem tekstu ZR), prema kojoj poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji (st. 2.). Navedenom odredbom opravdan razlog za izvanredni otkaz Ugovora o radu postoji ukoliko zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Prema Pravilniku o radu tuženika čl. 62. osobite teške povrede radnih obveza zbog kojih poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu su i neizvršavanje, nesavjesno, nemarno, nepravovremeno izvršavanje radnih i drugih obveza ili odbijanje izvršenja naredbe neposrednog rukovoditelja. Navedene povrede tužitelja proizlaze iz već danih upozorenja tužitelju na povrede obveza iz radnog odnosa od 31. siječnja 2017. (nemarno i nesavjesno postupanje u izvršavanju utvrđenih obveza i narušavanja ugleda Poslodavca) ; 30. studenoga 2017. (nemarno i nesavjesno postupanje u izvršavanju utvrđenih obveza i narušavanja ugleda Poslodavca) i 5. rujna 2018. uz upozorenja na mogućnost otkaza ugovora o radu (nepoštivanje Poslodavca, neprofesionalnost i neozbiljnost i krajnju nepažnju odnosno nestručnost u izvršavanju svojih obveza).
10. Stoga pravilno sud, imajući u vidu navedena upozorenja i razloge istih, kao i nastavak ponašanja tužitelja unatoč upozorenjima, utvrđuje kako nije opravdano za očekivati od tuženika da prije otkazivanja ugovora o radu pozove tužitelja na davanje obrane, temeljem odredbe čl. 119. st. 2. ZR-a jer iako je tužitelj pozvan na davanje obrane povodom utvrđenih propusta nakon toga odlazi na bolovanje i porodiljni dopust te sud pravilno utvrđuje kako postoje zakonski temelji za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju jer je tuženik kao poslodavac dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu i gubitak povjerenja u tužitelja, uz utvrđene činjenice da je tuženik kontinuirano od siječnja 2017. do otkazivanja ugovora o radu tužitelju upozorenjima pokušao utjecati na cjelokupno ponašanje tužitelja, da tužitelj nije pokazao nikakvu volju za promjenom ponašanja, već upravo suprotno, i nakon upozorenja od 5. rujna 2018. kršio radnu obvezu neprofesionalnim, neozbiljnim i nestručnim ponašanjem, kao i radom protiv poslodavca, pa pravilno sud prvog stupnja zaključuje kako opisano ponašanje tužitelja predstavlja tešku povredu radne obveze i dovodi do gubitka povjerenja poslodavca prema radniku, uzimajući u obzir sva upozorenja iz radnog odnosa, tako da opravdano tuženik smatra da nastavak radnog odnosa nije moguć i u konačnici opravdava krajnju mjeru tuženika izvanrednog otkaza ugovora o radu, jer je i sam tužitelj prema svome iskazu sudjelovao u pripremama tužbi, žalbi i prigovora protiv tuženika pa pružanje pravne pomoći članovima tuženika, delegatima skupštine i članovima izvršnog odbora odnosi se na pomoć protiv poslodavca-tuženika, te na pomoć u odnosu na treće osobe koje nisu poslodavac – tužitelja tako da savjetovanje i pružanje pravne pomoći, pisanje i savjetovanje o tužbama, prigovorima, žalbama bivšim radnicima tuženika protiv tuženika kao bivšeg poslodavca, nije u opisu poslova tužitelja kao Voditelja službe stručnomedicinskih i međunarodnih poslova opisanih u čl. 7. Pravilnika o ustroju i radu stručnih službi HLK.
11. Stoga se odluka suda prvog stupnja u svemu ukazuje pravilna i zakonita, pa je budući da je i odluka o troškovima pravilna i zakonita u smislu čl. 154. st. 4. i 155. ZPP temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesenu žalbu protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.
U Zagrebu, 4. lipnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Darija Horvat, v.r.
