REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2386/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M.-P., iz C., …, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik u D., protiv tuženika B. V. iz C., …, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik B. R. odvjetnik u D., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskoga suda u Dubrovniku poslovni broj Gž- 608/2023-2 od 10. siječnja 2024. ispravljene rješenjem istog suda i poslovnog broja podbroj -4. od 21. veljače 2024., kojom su preinačene presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-516/2002-58 od 19. ožujka 2015. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-516/2002-69 od 22. travnja 2015. i presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-710/2017-31 od 9. siječnja 2019. ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P-710/2017-35 od 24. siječnja 2019., na sjednici održanoj 4. lipnja 2024.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio podnesak nazvan „revizija“ protiv drugostupanjske presude citirane u uvodu ove odluke kojom su preinačene prvostupanjske presude naznačene u uvodu ove odluke. U istom podnesku naznačuje dva pitanja koja cijeni kao važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 155/23.- dalje: ZPP). S obzirom da je taj podnesak izjavljen po donošenju drugostupanjske odluke od 10. siječnja 2024., to je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP isti cijenjen kao prijedlog za dopuštenje revizije.
2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
3. Prijedlog nije osnovan.
4. Predmet spora u ovoj parnici je povrat zajma, te je sporno pitanje zastare. Drugostupanjski sud cijeni, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje da su plaćanja tuženika slijedila u siječnju, veljači i ožujku 2002., da ista predstavljaju podmirenje dijela obveze, a da je sama obveza, s obzirom da se radi o ugovoru o zajmu od 1. kolovoza 1991., koji iznos je tuženik trebao vratiti u roku od godine dana (2. kolovoza 1992.), zastarjela. Uplate iz siječnja, veljače i ožujka 2002. da su učinjene znatno nakon proteka zastarnog roka i nisu mogle dovesti do prekida zastarnog roka koji je već istekao. S obzirom na to da tuženik u pisanom obliku nije priznao dug nakon isteka zastarnog roka i s obzirom na činjenicu da je tužba podnesena 23. svibnja 2002., to drugostupanjski sud cijeni da je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja i u konačnosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja.
5. Prijedlogom za dopuštenje revizije tužitelj pita:
„1. Je li drugostupanjski sud, kada koristi ovlaštenje iz čl. 373 st. 1. t. 3. ZPP-a i sporne činjenice utvrđuje na temelju isprava i drugih izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, dužan ocjenu dokaza provesti na temelju odredbe čl. 8. istog Zakona odnosno ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, vodeći računa o rezultatima cjelokupnog postupka?
2. Da li postoji povreda prava na pošteno suđenje i povreda prava na obrazloženu odluku kada je drugostupanjski sud svoju odluku, kojom je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev u cjelosti, donio isključivo iz jednog razloga i na osnovu jednog dokaza – samo ponavljajući zaključak revizijskog suda da uplate dužnik koje su učinjene znatno nakon proteka zastarnog roka i nisu mogle dovesti do prekida zastarnog roka koji je već istekao, ne uzimajući u obzir i sve druge u prvostupanjskom postupku izvedene dokaze, posebno iskaz samog dužnika- tuženika, koji bi mogli upućivati na zaključak o odricanju dužnika od zastare, osobito kada je i revizijski sud u svojoj odluci kojom je usvojio reviziju tuženika i vratio predmet drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, naveo da bi se moglo govoriti o odricanju od zastare?ˮ.
6. Odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito:- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili - ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.
7.1. Kada drugostupanjski sud cijeni, s obzirom na utvrđenja prvostupanjskog suda, da se ne radi o plaćanju ugovorenih rata (obroka) već o djelomičnom vraćanju zajma nakon proteka roka zastare, onda od odgovora na prvo pitanje ne ovisi uspjeh tužitelja u sporu. Kod primjene odredbe čl. 373. st. 1. točka 3. ZPP drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku presudu kada smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Tako je ovdje postupljeno. Dakle, na temelju ovlasti iz te odredbe drugostupanjski sud ni ne cijeni dokaze, već to čini na temelju odredbe čl. 373.a ZPP kada utvrđuje činjenice koje prvostupanjski sud nije utvrdio. Ovdje drugostupanjski sud nije utvrđivao činjenice, već je samo primijenio materijalno pravo na utvrđene činjenice po prvostupanjskom sudu.
7.2. U odnosu na drugo pitanje za istači je da se ono odnosi isključivo na ovaj predmet, i nedostaje mu element univerzalnosti. U suštini to znači da se u pogledu tog pitanja ne problematizira da bi postojala različita praksa nižestupanjskih sudova koju bi trebalo ujednačiti, da odluka odstupa od prakse ovog suda (ili da bi trebalo preispitati sudsku praksu), što je osnovni smisao revizijskog postupka.
8. Umjesto toga tužitelj izražava nezadovoljstvo s iznesenim zaključcima drugostupanjskog suda i osporava pravilnost primjene procesnog i materijalnog prava, a što u načelu nije sam za sebe poseban razlog zbog kojeg se može dopustiti podnošenje revizije.
9. Stoga je ovaj sud ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu nemaju zahtijevanu važnost, jer ne ispunjavaju, kumulativne, pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za dopuštenje revizije, zbog čega nema potrebe za intervencijom ovog suda.
10. Radi navedenoga odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP.
Zagreb, 4. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković, v.r.
