REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-763/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i Željka Šarića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., OIB ..., iz Republike Slovenije, Š. L., kojeg zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik u V., protiv tuženika Grada V., OIB ... kao pravnog slijednika B. T., OIB ..., iz V., radi isplate, te po protutužbi tuženika protiv tužitelja radi utvrđenja raskida ugovora o zajmu i brisanja založnog prava, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-3631/13-2 od 15. travnja 2015., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj: P-1472/10-72 od 18. ožujka 2013., u sjednici održanoj 4. lipnja 2024.

r i j e š i o  j e:

Ukida se presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-3631/13-2 od 15. travnja 2015., u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I. i IV. njezine izreke, i presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P- 1472/10-72 od 18. ožujka 2013., u točkama I. i IV. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. 1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 870.165,74 EUR-a u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju H.-A.-A. b. d.d. Z. na dan isplate zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2009.g. do isplate po stopi od 14% godišnje za period do 30. lipnja 2011.g., a od 01. srpnja 2011.g. po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

1. 2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 760.180,00 EUR- a u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju H.-A.-A. b. d.d. Z. na dan isplate zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2010.g. do isplate po stopi od 14% godišnje za period do 30. lipnja 2011.g., od 01. srpnja 2011.g. po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

1. 3. U točki III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva od tuženika isplatu kunskog iznosa od 6.300.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za isplatu protuvrijednosti deviznog iznosa dosuđenog točkom I. i II. izreke pobijane presude prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, kao neosnovan.

1. 4. U točki IV. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim na utvrđenje raskida ugovora o zajmu s danom 6. srpnja 2012., te za izdavanje tabularne isprave podobne za brisanje prava zaloga uknjiženog temeljem ugovora o zajmu na nekretninama upisanim u z.k.ul. 6070 k.o. V. i z.k.ul. 4216 k.o. V., kao neosnovan.

1. 5. U točki V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 708.459,75 kn u roku od 15 dana.

2. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tuženika za preotvaranje glavne rasprave.

3. Presudom i rješenjem suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama I. i IV. izreke, a ukinuta u točkama II. i V. izreke te je u tim dijelovima predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje, dok točka III. izreke prvostupanjske presude nije pobijana.

4. Protiv drugostupanjske presude i rješenja tuženik je u odnosu na točke I. i IV. prvostupanjske i protiv drugostupanjske presude i rješenja, koja se odnos na taj dio prvostupanjske presude, podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine broj 70/19, dalje; ZID ZPP/19) i čl. 107. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (''Narodne novine'', broj 80/22 - dalje: ZID ZPP/22), kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Protiv drugostupanjske presude je dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a, koju je tužitelj i podnio. Stoga je presuda ispitana po čl. 392. a. st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu na temelju ugovora o zajmu i naknada štete zbog povrede ugovorne obveze, te protutužbeni zahtjev za utvrđenje raskida ugovora o zajmu i izdavanje tabularne isprave za brisanje založnog prava, osnovanog na temelju predmetnog ugovora o zajmu.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-da je između stranaka i T. "E." d.o.o. sa sjedištem u V., ..., kao drugozaložnog dužnika, zaključen 17. prosinca 2008. Ugovor o zajmu na temelju kojeg je tužitelj kao zajmodavac pozajmio tuženiku kao zajmoprimcu iznos od 6.300.000,00 kn, koji iznos odgovara iznosu od 870.165,74 EUR-a, a koji se tuženik kao zajmoprimac obvezao vratiti tužitelju kao zajmodavcu isplatom u dvanaest uzastopnih mjesečnih obroka po 72.513,81 EUR-a plativo u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju ugovorene banke s dospijećem mjesečnog obroka svakog 15-tog u mjesecu za tekući mjesec počevši od 15. siječnja 2009., s dospijećem posljednjeg obroka 15. prosinca 2009.,

-da su u čl. 3. Ugovora o zajmu stranke dogovorile da tražbina tužitelja dospijeva u cijelosti i prije konačne otplate ugovorene čl. 2. tog Ugovora ukoliko tuženik ne plati ma koja dva mjesečna obroka u propisanim rokovima,

-da su stranke i drugozaložni dužnik u čl. 5 Ugovora ugovorili da se radi osiguranja potraživanja tužitelja zasnuje založno pravo na nekretninama u vlasništvu tuženika kao prvozaložnog dužnika te u vlasništvu T. "E." d.o.o., V., kao drugozaložnog dužnika,

-da je u čl. 1 st. 2. Ugovora o zajmu tuženik kao zajmoprimac potpisom ugovora potvrdio primitak cjelokupnog pozajmljenog iznosa,

-da je tuženik 5. srpnja 2012. ovjerio kod javnog bilježnika Izjavu o raskidu ugovora o zajmu od 17. prosinca 2008. i istu predao punomoćniku tužitelja na raspravi 6. srpnja 2012.,

-da je suradnja između parničnih stranaka započela zbog obostranog interesa za nastavak poslovanja T. "M." d.d., Č.,

-da je navedeno trgovačko društvo trebalo novac za nabavu pređe iz Turske zbog čega je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o zajmu i u cilju izvršenja istog pozajmljeni iznos tuženiku predao u njegovoj kancelariji u M.-u 17. prosinca 2008., dok je navedeni ugovor sljedećeg dana ovjeren kod javnog bilježnika,

- da je u čl. 1. t. 2. Ugovora o zajmu konstatirano da potpisom tog ugovora tuženik potvrđuje primitak cjelokupnog pozajmljenog iznosa,

- da su tuženik i T. "E." d.o.o. kao založni dužnici dali sredstva osiguranja za povrat tog zajma minimalno u visini pozajmljenog iznosa,

- da iz e-mail korespondencije ne proizlazi da bi tuženik dovodio u pitanje postojanje duga,

-da su stranke 26. studenoga 2008. sklopile Predugovor o kupoprodaji dionica (dalje: Predugovor) kojim se tuženik obvezao da će u roku od 60 dana od njegova sklapanja sklopiti glavni ugovor kojim će kao kupac kupiti ili naći kupca koji će kupiti 13982 dionice T. "M." d.d., Č., koje se vode upisane na računu tužitelja, kao i po 9060 dionica koje se vode upisane na računima M. B. i S. A. K.,

-da je prema Predugovoru ukupna kupoprodajna cijena za sve navedene dionice ugovorena u iznosu od 1.000.000,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju, a rok plaćanja iste 26. siječnja 2010.,

-da se tuženik ujedno obvezao u roku od 24 sata predati tužitelju kaparu u iznosu od 100.000,00 EUR-a,

-da je tuženik kao kupac potvrdio da je upoznat sa sadržajem sklopljenih kupoprodajnih ugovora glede predmetnih dionica, kao i sa sadržajem obavijesti o raskidu ugovora o kupoprodaji dionica od 17. studenoga 2008.,

-da je tužitelj tuženiku izdao punomoć kojim ga je ovlastio da u njegovo ime, kao vlasnika 13982 dionice, sazove Glavnu skupštinu T. "M." d.d., Č., i da na njoj sudjeluje, raspravlja i glasa,

-da je između stranaka 17. prosinca 2008. sklopljen Ugovor o kupoprodaji dionica kojim je tuženik kupio od tužitelja 13982 dionice M. d.d. Č. koje se vode upisane na računu tužitelja, da je u čl. 2. tog Ugovora cijena jedne dionice ugovorena u iznosu od 10 EUR-a te se tuženik na ime kupoprodajne cijene obvezao isplatiti tužitelju iznos od 139.820,00 EUR-a,

-da je između stranaka sklopljen i Ugovor o zajmu 18. prosinca 2008. na temelju kojeg je tužitelj pozajmio tuženiku iznos od 100.000,00 EUR-a koji se tuženik obvezao vratiti tužitelju u deset uzastopnih mjesečnih obroka po 10.000,00 EUR-a,

-da je između S. A. K. kao prodavatelja i V. B. kao kupca te tužitelja kao supotpisnika 27. studenoga 2008. sklopljen Ugovor o kupoprodaji dionica kojim se potvrđuje da je kao vlasnik 9060 dionica u S. d.d. Z. upisan S. A. K., da ih je on stekao kupnjom od tužitelja na temelju Ugovora o kupoprodaji dionica sklopljenog 22. veljače 2002., da tužitelju nije platio niti jedan dio kupoprodajne cijene, te da je u čl. 2 definirana kupoprodajna cijena za 9060 dionica u iznosu od 289.920,00 EUR-a, koji se iznos V. B. obvezao platiti tužitelju u dvanaest jednakih mjesečnih rata,

-da je tuženik isplatio tužitelju kaparu u iznosu od 100.000,00 EUR-a, a što predstavlja znak da je ugovor između stranaka sklopljen,

-da navedeni Predugovor sadrži sve bitne sastojke glavnog ugovora i to predmet prodaje i cijenu te rok isplate,

-da su sve dionice na koje se odnosi P. dionice tužitelja iako je po 9060 dionica u S. d.d., Z., upisano na M. B. i S. A. K., no da oni tužitelju nikada nisu platili kupoprodajnu cijenu, a sa čime je tuženik bio upoznat prije sklapanja Predugovora.

9. 1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je, sukladno čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08., dalje: ZOO), utvrđujući vjerodostojnim navode tužitelja o izvršenoj predaji novca, (koju temelji na činjenici da je u čl. 1. t. 2. Ugovora o zajmu konstatirano da potpisom tog ugovora tuženik potvrđuje primitak cjelokupnog pozajmljenog iznosa, zatim da su tuženik i T. "E." d.o.o. kao založni dužnici dali sredstva osiguranja za povrat tog zajma minimalno u visini pozajmljenog iznosa, i nevjerodostojnost iskaza tuženika prema kojem su sredstva osiguranja dana unaprijed, a da mu je tuženik pozajmljeni iznos trebao predati kada bude mogao, ocijenio nelogičnim), tuženik u obvezi vratiti tužitelju pozajmljeni iznos, uvećan za kamate tekuće od 16. ožujka 2009., posljedično čemu je odbio protutužbeni zahtjev za utvrđenje raskida ugovora o zajmu i izdavanje tabularne isprave radi brisanja prava zaloga.

9. 2. U odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze, na temelju utvrđenja da je Predugovor ispunjen samo glede kupnje 13982 dionice upisane na tužitelja, dok u preostalom dijelu nije ispunjen, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj, sukladno čl. 342. ZOO-a, ima pravo na naknadu štete koju trpi zbog neispunjenja obveza tuženika i to u vidu izmakle koristi (čl. 346. st. 1. ZOO-a) koju je tuženik u vrijeme sklapanja Predugovora morao predvidjeti kao moguću posljedicu povrede Ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile ili su mu morale biti poznate, time da štetu predstavlja visina razlike između ugovorene cijene svih dionica (1.000.000,00 EUR-a) i iznosa od 239.820,00 EUR-a, isplaćenog tužitelju s osnova kapare i ispunjenja čl. 1. t. 1. Predugovora.

9. 3. Prvostupanjski sud je odbio tuženikov prijedlog za preotvaranje glavne rasprave radi dopune dokaznog postupka i to radi saslušanja svjedokinje E. B. odnosno radi provođenja medicinskog vještačenja u cilju utvrđivanja poslovne sposobnosti tuženika odnosno stupnja njegove moći rasuđivanja, uz obrazloženje da punomoćnik tuženika ni u jednom trenutku nije dovodio u pitanje poslovnu sposobnost tuženika, a istu, kao niti sposobnost njegovog rasuđivanja, s obzirom na iskaz i cjelokupno ponašanje tuženika iz kojeg je vidljivo da tuženik razumije predmet spora i postavljena pitanja, slijedom čega ocjenjuje da ne postoje razlozi koji bi zahtijevali dopunu dokaznog postupka i preotvaranje glavne rasprave u smislu čl. 305. ZPP-a.

10. 1. Drugostupanjski sud je na temelju činjenica utvrđenih pred prvostupanjskim sudom ocijenio da tvrdnja tuženika (temeljene se na matematičkom izračunu) prema kojoj je Ugovor o zajmu od 17. prosinca 2008. sklopljen isključivo da bi se osnivanjem založnog prava osigurala neispunjena tražbina po Predugovoru, pa bi zbog fiktivnosti Ugovor o zajmu bio ništetan (jer bi iznos od 6.300.000,00 kn otprilike predstavljao razliku između zbroja kupoprodajne cijene iz Predugovora u iznosu od 1.000.000,00 EUR-a i iznosa zajma iz Ugovora o zajmu od 18. prosinca 2008. od 100.000,00 EUR-a, te plaćenog iznosa kupoprodajne cijene od 139.820,00 EUR-a i kapare od 100.000,00 EUR-a), nema podlogu u provedenim dokazima koje je prvostupanjski sud pravilno vrednovao i zaključio da je ugovoreni iznos zajma predan tuženiku. Takav zaključak temelji na sadržaju iskaza samog tuženika od 10. rujna 2012. (u kojem negira da bi mu tužitelj predao novac i tvrdi da su sredstva osiguranja „bila dana unaprijed jer mi je tužitelj trebao pozajmiti taj iznos" i to „kada bude mogao, nije definirano kada će to biti, djelomično bi mi taj novac bio za pokretanje proizvodnje. Sredstva osiguranja nadmašivala su iznos duga po pozajmici, odnosno po onome što mi je trebalo biti isplaćeno“, čime, po tom sudu, potvrđuje da se radilo o ugovoru o zajmu, a ne samo o osiguranju tražbine po Predugovoru.

10. 2. Prema tome sudu, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio i neosnovanim navod tuženika da su sredstva osiguranja bila dana unaprijed jer daljnja tvrdnja o pozajmici radi pokretanja proizvodnje (koja je u suglasju s iskazom tužitelja i priloženim novinskim člancima iz kojih je razvidna tuženikova namjera poslovnog pothvata glede T. „M.“ d.d., Č.), ukazuje na neutemeljenost teze o fiktivnosti predmetnog Ugovora o zajmu, pri čemu taj sud naglašava da tuženik nije obrazložio zbog čega bi, isključivo radi osiguranja tražbine po drugom ugovoru, sklopio baš ugovor o zajmu u kojem je navedeno da njegovim potpisom potvrđuje primitak cjelokupnog pozajmljenog iznosa od 870.165,74 EUR-a te se obvezao vratiti navedeni iznos, a ne samo sporazum o osiguranju prema odredbama Ovršnog zakona.

10. 3. U prilog navedenom zaključku i nedosljednost u tvrdnjama tuženika drugostupanjski sud utvrđuje i iz sadržaja tuženikova podneska od 2. studenoga 2012., u kojem je tvrdio da se osiguranje trebalo odnositi samo na neispunjenu tražbinu po Predugovoru, a ne i na Ugovor o zajmu od 18. prosinca 2008., a što dodatno upućuje na neosnovanost tih tvrdnji tuženika, kao i sadržaj e-mail poruka, prema kojima se nigdje ne spominje dug od 6.300.000,00 kn odnosno 870.164,00 EUR-a, ali, utvrđujući da se u e-mail porukama od 29. i 30. rujna 2009., pošiljatelja potpisanih kao M. i B. (list 239 spisa), govori o Ugovoru o zajmu od 17. prosinca 2008., ocijenio je da se radi o predmetnom ugovoru, jer je Ugovor o zajmu na iznos od 100.000,00 EUR-a sklopljen 18. prosinca 2008., s tima da tuženik u tim porukama ne negira već obećava da će „pošteno…odraditi svoj dug…“.

11. Drugostupanjski sud je odbio žalbu tuženika kojom je osporavana prvostupanjska odluka kojom je odbijen prijedlog tuženika za preotvaranje rasprave (čl. 305. ZPP-a), uz obrazloženje da tijekom prvostupanjskog postupka nije bila upitna poslovna sposobnost tuženika (pa niti od strane njegovog punomoćnika), a da iz priloženih rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, (na kojim tuženik zasniva navedeni prijedlog) donesenih 2010. i 2011 znatno prije zaključenja glavne rasprave nije vidljivo zbog čega je tuženik ostvario pravo na invalidsku mirovinu, zbog čega dopuna dokaznog postupka, ni po tom sudu, u navedenom smislu nije potrebna.

12. Vezano uz prijedlog za saslušanje svjedokinje E. B., drugostupanjski sud utvrđuje da je prvostupanjski sud višekratno pozivao punomoćnika tuženika da sudu dostavi adresu imenovane svjedokinje, čemu nije udovoljeno iako je, prema vlastitim navodima, s istom stupio u kontakt. Navode punomoćnika tuženika da po povratku s bolovanja „nije stigao pozabaviti tuženikom“ zbog čega nije postupio po pozivu suda, ocijenio je neosnovanim kao razlog za nedostavljanje adrese, te je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 241. ZPP-a i odbio navedeni dokazni prijedlog, smatrajući da zbog toga tuženik nije onemogućen u raspravljanju te da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Pri tome smatra da tuženik pogrešno upućuje na odredbu čl. 148. ZPP-a jer je sud prvog stupnja je pokušao saznati adresu predložene svjedokinje i radi toga je izvršio uvid u podatke JRO MUP RH te je pozvao tuženika da mu dostavi adresu iste, čemu nije udovoljeno, uz dodatak da je odredbama ZPP-a predviđena dostava diplomatskim putem, ali ne i traženje podataka o prebivalištu tim putem.

13. 1. Tuženik je revizijom ukazao na bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, i onu iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 148. ZPP-a, uz tvrdnju da je uslijed navedene bitne povrede došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, i tvrdnju da je tuženik već u vrijeme vođenja ovoga postupka bio "duševno bolesna osoba". Te tvrdnje obrazlaže navodima da je na raspravi od 6. ožujka 2013., prvostupanjski sud neosnovano odbio prijedlog tuženika za saslušanje svedokinje E. B., koja je uz tužitelja i tuženika jedina supotpisnica predmetnog ugovora o zajmu i koja jedina ima neposredna saznanja o dogovoru stranaka vezano za bitne odredbe toga ugovora. Potvrđuje da je dva puta bio pozivan od suda na dostavu adrese navedene svjedokinje te pojašnjava zašto nije postupio po nalogu suda za dostavu adrese navedene svjedokinje, u kom pravcu navodi da je punomoćnik tuženika imao zdravstvenih problema, ali i da sam tuženik nije znao njezinu adresu jer više nije bio u kontaktu sa njom, a nižestupanjski sudovi te okolnosti nisu ocijenili opravdanim, odnosno nisu ih uvažili. Naglašava da nižestupanjski sudovi, neovisno o navedenom, sve da su se i odazvali pozivu suda ne bi mogli udovoljiti istom jer nisu raspolagali adresom navedene svjedokinje osim one u V., ..., na koju se dostava nije mogla izvršiti, i koja je jedino bila evidentirana u evidencijama MUP-a.

13. 2. Dalje navodi da je punomoćnik tuženika tek pred raspravu od 6. ožujka 2013., kada mu je tuženik dao broj telefona E. B., razgovarao sa E. B. i od nje saznao da živi i Njemačkoj i Švicarskoj, ali da nije saznao njezinu adresu, da je tada saznao da u Hrvatsku dolazi za Uskrs te je predložio da se rasprava zakaže u tom terminu i svjedokinju pozove na adresu u V. ili da se tuženiku dodjeli rok od 8. dana kako bi pokušao saznati njezinu adresu u inozemstvu. Smatra da je u toj situaciji sud trebao tuženiku dati dodatni rok za adresu svjedokinje u inozemstvu ili postupiti po odredbi čl. 148. ZPP-a, a ne odbiti prijedlog za saslušanje navedene svjedokinje i zaključiti raspravu, jer smatra da, kada je odredbama ZPP-a predviđena dostava diplomatskim putem, da time nije isključeno ni pribavljanje adrese tim istim putem, zbog čega je shvaćanje drugostupanjskog suda da traženje adrese diplomatskim putem nije predviđeno odredbama ZPP-a nije pravilno.

13.3. Bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, dok bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP-a, a to je bilo ili moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

13. 2. Prema odredbi čl. 241. ZPP-a stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga naznačiti o čemu ona treba svjedočiti i navesti njezino ime i prezime, zanimanje i boravište, a prema odredbi čl. 136. ZPP-a, kad dostavu treba obaviti osobama ili ustanovama u inozemstvu ili strancima koji uživaju pravo imuniteta, dostava će se obaviti diplomatskim putem, ako u međunarodnom ugovoru ili u ovom zakonu (članak 146) nije što drugo određeno, a ako se dostava pismena ima obaviti državljanima Republike Hrvatske u inozemstvu, to se može učiniti preko nadležnoga konzularnog predstavnika ili diplomatskog predstavnika Republike Hrvatske koji obavlja konzularne poslove u toj stranoj državi. Takva dostava pravovaljana je samo ako osoba kojoj se pismeno dostavlja pristane da ga primi.

13. 3. Prema odredbi čl. 148. ZPP-a, ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti, sud će nastojati od nadležnog tijela uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke. Prema toj odredbi sud je dužan nastojati dobiti podatke o adresi osobe kojoj pismeno treba dostaviti samo onda ako stranka ne može sama saznati tu adresu (tako i u Rev 1548/92 od 15. listopada 1992.), a kad tužitelj u određenom roku koji je odredio sud ne dostavi točnu adresu tuženika, sud prema sudskoj praksi ne može odbaciti tužbu prije nego što prethodno pokuša od nadležne državne službe ili na drugi način doznati adresu tuženika. Iz odredbe čl. 148. ZPP-a, prije svega, proizlazi dužnost tužitelja da obavijesti sud da ne može saznati adresu protivne stranke, a tek onda obveza suda da nastoji od nadležnog tijela dobiti taj podatak. Ta odredba je jednako primjenjiva i na obvezu pribavljanje adrese svjedoka. Stoga, ako stranka ne može saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti, sud je dužan sam pribaviti potrebne podatke, a ako se svjedoku dostava poziva nije mogla uredno obaviti, sud će pozvati tužitelja da dostavi adresu svjedoka, te ako on ne uspije pribaviti adresu, tada će sud od nadležnog tijela uprave ili na drugi način pribaviti potrebne podatke. Stoga okolnost da sud nije prihvatio dokazne prijedloge stranke pod određenim okolnostima može imati za posljedicu da je ona onemogućena u raspravljanju, odnosno da je pogrešno primijenjena pojedina ili da nije pravilno primijenio koju odredbu ZPP-a, a to je bilo ili moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

14. Naime, prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a prema st. 2. te odredbe sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

15. U ovom slučaju je punomoćnik prvotnog tuženika B. T. tijekom prvostupanjskog postupka predložio medicinsko vještačenje na okolnost kognitivnih sposobnosti tuženika (ročište od 10. rujna 2012.), ali je na ročištu od 9. studenoga 2012. odustao od tog prijedloga, a uz to, prema utvrđenjima sudova, nije dokazano da bi se „bezrazložno protivljenje“ saslušanju tuženikove kćerke B. bila posljedica upravo duševne bolesti B. T.. Stoga, odgovarajući na tvrdnje iz revizije da je tuženik već u vrijeme vođenja ovoga postupka bio "duševno bolesna osoba", ističe se da iz spisa proizlazi da je rješenjem drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-787/2019-2 od 21. svibnja 2019., odbijena žalba tuženika B. T. i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: P-531/15-22 od 4. srpnja 2018., kojim je odbijen prijedlog tuženika za ponavljanje postupka temeljenog na tvrdnji da tuženik nije bio parnično sposoban i da nije shvaćao važnost ovog postupka, a osim toga ta okolnost nije pravnO ni relevantna s obzirom na odredbu čl. 100. st. 1. ZPP-a i činjenicu da ga je u postupku zastupao odvjetnik.

16. Kako je već navedeno, prvostupanjski sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedokinje E. B. nakon što je tuženik od suda dva puta bio pozivan na dostavu adrese navedene svjedokinje, pa razlozi zbog kojih nije postupio po nalogu suda (punomoćnik tuženika imao zdravstvenih problema, ali i da sam tuženik nije znao njezinu adresu jer više nije bio u kontaktu sa njom), ni po ovome sudu ne bi bili prihvatljivi, međutim, u situaciji, kada je punomoćnik tuženika 6. ožujka 2013., odnosno nekoliko dana prije ročišta na kojem je zaključeno raspravljanje (18. ožujka 2013.) telefonski razgovarao sa svjedokinjom E. B. i od nje saznao da živi i Njemačkoj i Švicarskoj, ali da nije saznao njezinu adresu, te da je tada saznao i da u Hrvatsku dolazi oko Uskrsa te je zbog toga i predložio da se rasprava zakaže u tom vremenu i svjedokinju u to vrijeme pozove na adresu u V. ili da se tuženiku dodjeli novi rok od 8 dana kako bi ponovo pokušao saznati njezinu adresu u inozemstvu, i prema shvaćanju ovoga suda, u takvoj situaciji, a posebno imajući u vidu da se radi o svjedokinji koja je supotpisnica predmetnog Ugovora o zajmu i koja jedino o sadržaju toga ugovora, uz stranke, ima neposredna saznanja, sud je trebao tuženiku dati dodatni rok za pribavljanje adrese te svjedokinje u inozemstvu i zakazati raspravu u vrijeme Uskrsnih dana a ne odbiti prijedlog za saslušanje navedene svjedokinje i zaključiti raspravu.

17. Postupajući na navedeni način, u izneseni činjeničnim okolnostima, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili odredbu čl. 220. st. 2. ZPP-a kada su odbili dokazni prijedloga tuženika za saslušanje navedene svjedokinje i time počinili relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 220. st. 2. ZPP-a, na koju i sadržajno ukazuje tuženik u podnesenoj reviziji, koja je po ocjeni ovoga suda, bila od utjecaja na zakonitost pobijanih odluka, a zbog čega je bilo nužno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

18. U nastavku postupka nižestupanjski sudovi će nakon što otklone navedenu bitnu povredu postupka biti u mogućnosti donijeti novu i na zakonu osnovanu presudu.

19. Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 394. st, 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 4. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić, v.r.