REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1021/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Darka Milkovića i Željka Šarića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P., OIB: ..., iz D., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u D., protiv tuženika Z. b. d.d., OIB: ..., Z., koga zastupa punomoćnica M. K. K., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1632/2022-4 od 20. prosinca 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1828/2019-30 od 11. ožujka 2022., u sjednici održanoj 4. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe čl. 2. i 7. ugovora o kreditu od 28. prosinca 2006. sklopljenog između stranaka te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 195.691,96 kn / 25.972,79 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (toč. I. izreke); utvrđene su ništetnima odredbe čl. 2. i 7. ugovora o kreditu od 28. svibnja 2007. sklopljenog između stranaka te je naloženo tuženiku tužitelju isplatiti 92.098,53 kn / 12.223,58 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama (toč. II. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 54.584,00 kn / 7.244,54 EUR-a sa zateznim kamatama od 11. ožujka 2022. do isplate (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1779/2023-2 od 16. svibnja 2023. tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv dijela drugostupanjske presude zbog pitanja „U slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, je li za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara ako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka?“,

„Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama, na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju protiv dijela drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - proč. tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja zbog kojih je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da odbije zahtjev za isplatu iznosa od 873,68 i 75,32 EUR-a, te iznosa od 53,24 i 2,14 EUR-a sve s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu troškova revizije.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija nije osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7.1. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).

8. S obzirom na sadržaj prvog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena u ovom stadiju postupka sporno je od kada teče zastara u situaciji kada je povećanjem tužbenog zahtjeva koje je učinjeno sukladno nalazu i mišljenju vještaka došlo do objektivne preinake tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.

9. Tužitelj je u tužbi zahtijevao isplatu iznosa od 25.099,11 EUR-a i 12.148,25 EUR-a da bi podneskom od 8. prosinca 2021., sukladno čl. 191. st. 1. ZPP-a objektivno preinačio tužbu jer je prvo postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu povećao na iznose od 25.972,79 i 12.223,58 EUR-a. Tuženik je u odnosu na povišene iznose - razliku u iznosima od 873,68 i 75,32 EUR-a istakao prigovor zastare.

10. Pozivajući se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela ovog suda od 31. siječnja 2022., prema kojem

- u slučaju restitucijskog zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - dalje: ZOO) zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora;

- a ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o (naknadnom) utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite,

nižestupanjski sudovi otklonili su prigovor zastare uz obrazloženje

- da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013, donesena u postupku kolektivne zaštite potrošača (vezano na ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope) postala pravomoćna 13. lipnja 2014.,

- da je presuda istog suda broj Pž-6632/2017 (vezano na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli) postala pravomoćna 14. lipnja 2018.,

pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. svibnja 2019., da nije protekao zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO-a).

11. Tuženik je prigovor zastare istaknuo u odnosu na povećane tužbene zahtjeve iz podneska od 8. prosinca 2021., iznoseći tvrdnju da je povećanjem tužbenog zahtjeva došlo do preinake tužbe to je za ocjenu zastare mjerodavan dan kada je podnesen novi tužbeni zahtjev.

12. Osnovana je tvrdnja tuženika da je prema dosadašnjoj praksi ovog suda (Revr- 1797/10 od 19. ožujka 2013., Rev x-887/15-2 od 20. siječnja 2016., Rev x-424/11 od 29. siječnja 2014., Revr-1068/16 od 9. travnja 2019 i dr.) bilo izraženo shvaćanje da je u situaciji objektivne preinake tužbe za ocjenu zastare bio mjerodavan dan kada je podnesen novi tužbeni zahtjev.

12.1. Međutim, izraženo shvaćanje izmijenjeno je na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 27. svibnja 2024. i ono glasi

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

12.2. To je ujedno i odgovor na prvo naznačeno pitanje.

13. Budući da je izraženo shvaćanje nižestupanjskih sudova upravo skladu sa shvaćanjem ovog suda zauzetim na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024., to su nižestupanjski sudovi, otklonivši u cijelosti prigovor zastare (i za povećani iznos) pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 323. stavak 1. ZOO-a, to nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Drugim dopuštenim pitanjem tuženik problematizira dužnost suda da povodom istaknutog materijalnopravnog prigovora tražbinu tužitelja umanji za iznos tzv. negativne razlike.

15. O pitanju koje revizijom problematizira tuženik ovaj sud zauzeo je shvaćanje u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., koja odluka je donesena u proširenom vijeću od trinaest članova (čl. 390. st. 2. ZPP-a), a koje shvaćanje glasi:

„U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“.

16. Iz stanja spisa, kao i obrazloženja nižestupanjskih presuda proizlazi da tuženik nije istaknuo procesni prigovor radi prebijanja, niti je podnio protutužbu radi isplate iznosa od 53,24 i 2,14 EUR-a.

17. Po ocjeni ovog suda ni navod tuženika, iznesen povodom dostavljenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, „da je vještak sukladno nalogu suda izračunao samo preplate, a ne i potplaćene iznose“, sadržajno ne predstavlja materijalnopravni prigovor prijeboja istaknut sukladno odredbi čl. 196. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125711 i 78/15 - dalje: ZOO).

18. Prema potonjoj odredbi prijeboj ne nastane kad se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Izjava treba biti određena i iz nje jasno treba proizlaziti koji iznos tražbine tuženika treba prebiti s tužiteljevom tražbinom. U konkretnom slučaju postojanje takve određene izjave je izostalo.

19. Neosnovana je tvrdnja revidenta da „odredba čl. 323. st. 1. ZOO-a, jasno propisuje ukoliko se vraća stečeno bez osnove pa i na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tada valja uračunati ne samo korist koju je jedna strana imala od ništetne ugovorne odredbe, već i eventualnu korist koju je i druga strana imala od takve ništetne ugovorne odredbe, s obzirom da je u slučaju ništetnosti svaka stranka dužna drugoj vratiti ono što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe“, jer takvo što iz citirane odredbe ne proizlazi.

19.1. Naime navedenom odredbom propisana je obveza vraćanja stečenog bez osnove, u krajnjem slučaju povodom određenog zahtjeva, ali nije ujedno, kako to neosnovano smatra tuženik, propisano i prebijanje tražbina s naslova stečenog bez osnove po samom zakonu, bez isticanja određenog zahtjeva.

20. S obzirom na izostanak odgovarajućih prigovora (prigovora prijeboja, prigovora radi prebijanja ili protutužbe) nižestupanjski sudovi nisu bili ovlašteni ni dužni umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima te su otklonivši uračunavanje tzv. negativne razlike pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 196. st. 1. ZOO-a.

21. Kako nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revident upućuje dopuštenim pitanjima, valjalo je reviziju na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 4. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.