Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-61/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. T. iz S., OIB:… zastupane po punomoćniku I. Š., odvjetniku u S., protiv tuženika ''Lj. A.'', Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku A. K., odvjetniku u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-180/2023-8 od 20. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 4. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-180/2023-8 od 20. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda (ispravno rješenje) Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-180/2023-8 od 20. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke kojom je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 13.003,10 €/97.971,85 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbačen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da otkaz tuženika kao poslodavca tužiteljici po osnovi Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika od 11. kolovoza 2017. nije dopušten, te da radni odnos tužiteljici po tom osnovu nije prestao (st. 1.), da se određuje sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog između tuženika i tužiteljice od 02. studenog 2011. sa danom 10.listopada 2017. (st. 2.), te da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici s osnove naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu iznos od 61.760,35 kn/ 8.197,01 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. listopada 2017. do isplate (st. 3.). Pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici po osnovi naknade neimovinske štete iznos od 50.000,00 kn/ 6.636,14 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.003,10 € /97.971,85 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužiteljice osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je nedopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika od 11. kolovoza 2017. i da radni odnos nije prestao, zahtjev za sudskim raskidom radnog odnosa sa danom 10. listopada 2017. i naknada štete zbog sudskog raskida u iznosu od 60.260,35 kn te naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje. (čl. 115. st. 1. toč. Zakona o radu "Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19 u daljnjem tekstu: ZR).

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one povrede koje navodi tužiteljica. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju u žalbi ističe tužiteljica.

7. U odnosu na žalbene navode da je dio tužbenog zahtjeva odbačen presudom umjesto rješenjem, valja reći da se nije ostvarila bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer okolnost da je sud odlučio presudom, umjesto rješenjem, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer ista postoji samo ako je to bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, što u konkretnom primjeru nije slučaj jer u slučaju isteka prekluzivnog roka za podnošenje tužbe, tužbu valja odbaciti. (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev- 1642/2001 od 31. listopada 2001.)

8. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode, valja reći da je osnovana tvrdnja tužiteljice da u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nisu pravilno primijenjene odredbe čl. 282. st. 1. ZPP, prema kojim odredbama je rješenje o odbacivanju tužbe trebalo biti doneseno u postupku pripremanja glavne rasprave. Međutim, propust suda da rješenje o odbacivanju tužbe donese u tom stadiju postupka nije bio niti je mogao biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Naime, za donošenje zakonite i pravilne odluke u konkretnoj situaciji odlučno je li tužba podnesena u roku iz čl. 133. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 151/22), a ne u kojem stadiju postupka je doneseno rješenje o odbačaju tužbe. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2357/11 od 7. veljače 2012.).

9. Nadalje, valja reći da je odredbom čl. 133. st. 1. ZR, propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

10. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka isticao da tužiteljica nije pravovremeno izjavila zahtjev za zaštitu prava na Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika od 11. kolovoza 2017., slijedom čega je posljedično prekludirana u svom pravu na sudsku zaštitu.

11. Prvostupanjski sud je takav prigovor pravilno prihvatio uz obrazloženje da je na ročištu dana 31. kolovoza 2023., izvršen uvid u originalnu primku povratnice potvrdu o primitku pošiljke koja u cijelosti odgovara kopiji priloženoj u spisu (list spisa 42) te utvrdio da prema dostavljenoj povratnici HP-a koju je nesporno vlastoručno potpisala tužiteljica te uz koji potpis je unesen datum primitka 19. kolovoza 2017., nedvojbeno proizlazi da je to datum primitka pošiljke kojeg je tužiteljica sama upisala.

12. Naime, dostavnica ima vrijednost javne isprave i služi kao dokaz o izvršenom dostavljanju, a kako se na nju odnosi zakonska presumpcija o dokaznoj snazi javne isprave (iz smisla odredaba čl. 230. ZPP-a), pravilno je za zaključiti da je dostavnica samo primarno - ali ne i jedino dokazno sredstvo za utvrđivanje onakvog dostavljanja kakvo je zakonom predviđeno jer se dostava može dokazivati i na drugi način (prema smislu odredaba čl. 149. st. 10. i 11. u svezi s odredbom čl. 230. st. 3. ZPP-a).

13. Dakle, dostavnica je javna isprava, te za nju vrijedi zakonska presumpcija o dokaznoj snazi takve isprave, a punomoćnik tužiteljice tijekom postupka nije s osnovom pobio utvrđenje da tužiteljici odluka o otkazu nije dostavljena 19. kolovoza 2017. već kasnije jer prema dostavljenoj povratnici HP-a koju je nesporno vlastoručno potpisala tužiteljica te uz koji potpis je unesen datum primitka 19. kolovoza 2017. nedvojbeno proizlazi da je to datum primitka pošiljke kojeg je tužiteljica sama upisala, dok tužiteljica nije osporavala navedeni potpis.

14. Tužiteljica je uz tužbu podnijela i presliku izlista knjige isporučenih pošiljaka pri čemu tijekom postupka nije dostavila niti originalni primjerak iste, a za koju nije jasno tko ju je sastavio, po čijem nalogu i sa kojom svrhom te da li se odnosi na potpisanu povratnicu koju je HP uputio natrag tuženiku kao pošiljatelju pismena imajući u vidu da je povratnica tuženiku vraćena upravo 21. kolovoza 2017., a na što je bilo ukazano tužiteljici u odluci ukidnoj odluci ovog suda od 7. veljače 2023. Međutim, tužiteljica je na ročištu 31. kolovoza 2023. izričito navela da su svi dokazi provedeni te da odustaje od prijedloga za dopunskim saslušanjem tužiteljice, a niti je predložila dokaze radi utvrđenja vjerodostojnosti izlista knjige isporučenih pošiljaka, a koja preslika nije javna isprava u smislu odredbe čl. 230 ZPP, za razliku od dostavnice- povratnice koja je javna isprava.

15. Pri tome, valja reći da iako se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbe čl. 54. Toč.8 Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje poštanskih usluga ("Narodne novine" br. 151/04), koji se ne primjenjuje u konkretnom slučaju, valja reći da prema čl. 4. st. 3. Pravilnika o obavljanju univerzalne usluge ("Narodne novine" br. 41/2013 i 103/2021), pod preporučenom pošiljkom smatra se poštanska pošiljka za koju se pošiljatelju izdaje potvrda o primitku i uručuje se primatelju uz potpis, a u slučaju gubitka, oštećenja ili umanjenja sadržaja isplaćuje propisana naknada štete. Isto tako, prema čl. 7. st. 1. Općih uvjeta za obavljanje univerzalne usluge Hrvatske pošte, preporučena pošiljka u unutarnjem prometu je poštanska pošiljka za koju se pošiljatelju izdaje potvrda o primitku i uručuje se primatelju uz potpis, a u slučaju gubitka, oštećenja ili umanjenja sadržaja, isplaćuje propisana naknada štete, dok je čl. 13. st. 1. istih uvjeta propisano da se dopunskom uslugom "Povratnica" pošiljatelj prigodom predaje pošiljke zahtijeva da se pošiljka uruči primatelju uz pisanu potvrdu, a ispunjeni povratnice pošiljatelj predaje zajedno s pošiljkom, a obrazac može biti i sastavni dio omotnice pošiljke.

16. Prema tome, neosnovano tužiteljica sada u žalbi ustraje pri tvrdnji da predmetnu odluku o otkazu nije zaprimila 19. kolovoza 2017. odnosno onog datuma koji je naveden u dostavnici. Naime, imajući na umu da se u spisu nalazi uredna dostavnica-povratnica s potpisom primatelja (dostavnica - čl. 149. ZPP je javna isprava pa se i na nju odnose zakonske presumpcije o dokaznoj snazi javnih isprava - čl. 230. st. 1. ZPP) i da tužiteljica nije ničim potkrijepila svoju tvrdnju da bi pobijana odluka o otkazu bila uručena njoj nekog drugog datuma (čl. 219. st. 1. ZPP, čl. 352. st. 1. ZPP) – slijedom čega autentičnost konkretne dostavnice nije dovedena u sumnju, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna odluka o otkazu tužiteljici dostavljena upravo onog datuma koji je označen na dostavnici, dok suprotni navodi su nedokazane tvrdnje bez utjecaja na utvrđenja prvostupanjskog suda.

17. Pri tome bez utjecaja su i žalbeni navodi da je iz preslike razvidno da je pošiljka koja ima prijemni broj RC718561230HRidentična pošiljci koju je slao tuženik, međutim, ta preslika izlista knjige pošiljaka ne dokazuje da je tužiteljica odluku preuzela 21. kolovoza 2017. budući iz dostavnice proizlazi da je ista potpisana od tužiteljice 19. kolovoza 2017. (koji potpis nije osporavala), a povratnica je vraćena tuženiku 21. kolovoza 2017., slijedom čega se nikako ne mogu prihvatiti nedokazane tvrdnje tužiteljice da je predmetnu Odluku o otkazu zaprimila 21. kolovoza 2017.

18. Slijedom navedenog, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje tužiteljica niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nije uspjela dovesti u sumnju, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 133. st. 1. i 2. ZR, utvrdivši da tužiteljica nije pravovremeno izjavila zahtjev za zaštitu prava na Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika od 11. kolovoza 2017. čime je prekludirana u pravu na sudsku zaštitu, a samim tim Odluka o otkazu Ugovora o radu proizvodi pravne učinke pa nije osnovan zahtjev tužitelja za sudskim raskidom i naknadom štete, a niti su razmatrani žalbeni navodi koji se odnose za pravilnost i zakonitost Odluke o otkazu.

19. Isto tako, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, a koji se između ostalog bazira i na njenom iskazu da je do pogoršanja njenog zdravstvenog stanja došlo iz razloga što je ona u poslovanje tuženika uložila velika novčana sredstva, a dobila je prijetnje poslodavca.

20. Naime, s obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica uznemiravanja i povrede dostojanstva od strane tuženika), u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava. Za takve štete poslodavac odgovara po načelu krivnje (čl. 1100. ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza). To nadalje znači da bi poslodavac bio u obvezi naknaditi utuženu štetu radniku, potrebno je, između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca – tuženika, koji imaju obilježja uznemiravanja i da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi s nastalom štetom.

21. Prema tome, kada pravni osnov tražimo kroz opće propise i elemente odgovornosti za naknadu štete onda je u skladu s tim potrebno utvrditi i postojanje protupravnosti jer odgovornost poslodavca za naknadu eventualno nastale neimovinske štete postoji samo ako je poslodavac postupao s namjerom povrede dostojanstva, da šikanira radnika odnosno uznemirava radnika.

22. Tužiteljica u postupku tvrdila da je od studenog 2016. izložena nezakonitom uznemiravanju i pritiscima od strane tuženika, što je kulminiralo donošenjem odluke o otkazu. Isto tako, tužiteljica je u svom iskazu navela da je do pogoršanja njezinog zdravstvenog stanja došlo iz razloga što je ona u poslovanje tuženika kao ljekarne unijela sav svoj trud i da je uložila velika novčana sredstva te da se posebno trudila vezano za osnivanje ambulante na mjestu gdje se nalazi i sama ljekarna jer da je tu trebala biti ambulanta, stomatološka ambulanta i ljekarna, ali da se cijela situacija prilično razvukla te da je njezin angažman bio i što je dovela jednu liječnicu iz Omiša koja je imala dosta pacijenata i koja je željela da se na Ž. osnuje ambulanta za njezine pacijente i da je čak skupljala potpise za to, ali nakon svega ovoga dobila je prijetnje od strane poslodavca da joj se neće vratiti uložena sredstva uz ljekarnu jer joj je istaknuto da to što je dobila posao bi joj trebalo predstavljati nagradu za uloženo, a da ona nije uložila mali iznos jer da je uložila 615.000,00 kn, a da je to sukcesivno ulagala za kupnju samog prostora i prije osnivanja same ljekarne te joj se zbog toga prijetilo i otkazom, pa je najprije kod Trgovačkog suda u Splitu, što je poslije prešlo na Općinski sud, pokrenula i postupak radi povrata uloženih sredstava te je sve ovo kod nje rezultiralo pojavom psihičkih smetnji, nesanice i da joj je stanje postalo neizdrživo u studenom 2016. te da su joj prepisani lijekovi pa joj je u siječnju 2017. godine prepisan antidepresiv B..

23. Međutim, takvi navodi tužiteljice se ne mogu prihvatiti, te prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iz navedenih dokaza (pogotovo izvedenog vještačenja), a isto tako iz transkripta razgovora između tužiteljice i V. D. (list 21 spisa) doista nije moguće izvesti zaključak o postojanju sustavnog i dugotrajnog uznemiravanja te povrede dostojanstva od strane tuženika poduzimanjem radnji koje tužiteljica navodi u svojoj tužbi i svojim kasnijim stranačkim očitovanjima odnosno da bi se ispunile pretpostavke da se tužiteljici dosudi naknada neimovinske štete zbog uznemiravanja i povrede dostojanstva.

24. To posebno jer je za ostvarenje prava naknade na neimovinske štetu po opć im propisima obveznog prava potrebno je utvrditi element protupravnosti u odnosu na štetnu radnju koji značaj u ovom sporu ima između ostalog i otkaz ugovora o radu jer odgovornost poslodavca za naknadu eventualno nastale neimovinske štete i zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu postoji samo ako je poslodavac postupao s namjerom da šikanira radnika odnosno kada postupa diskriminatorno.

25. Isto tako, ne mogu se prihvatiti navodi tužiteljice da bi (očito) poremećeni međuljudski odnosi u radnoj okolini tužiteljice kao i eventualni navodi da joj neće biti vraćena sva uložena sredstva (za što postoji pravni put) davali osnova za zaključak da je tužiteljica bila uznemiravana na radnom mjestu od strane neposredno nadređenih, a niti takav zaključak ne može proizlaziti iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke o postojanju uzročno-posljedične veze između događaja opisanih u tužbi i zdravstvenog stanja tužiteljice.

26. Stoga, u odnosu na provedeno vještačenje potrebno je navesti da bez obzira što su tužiteljici u spornom razdoblju dijagnosticirane psihičke smetnje i što tužiteljica tvrdi da je to oboljenje posljedica uznemiravanja i pritisaka od tuženika, to samo po sebi ne dovodi do zaključka da je to oboljenje posljedica uznemiravanja. Naime, subjektivni doživljaj tužiteljice da je u navedenom razdoblju bila izložena uznemiravanju i pritiscima od poslodavca mora imati objektivizirane pokazatelje, te nije dovoljno da se tužiteljica, temeljem svog subjektivnog osjećaja osjetila uznemiravanom. U ovom konkretnom slučaju, u postupku nije utvrđeno da radnje tuženika u svojoj ukupnosti imaju obilježja uznemiravanja tako da okolnost što je tužiteljica imala subjektivni osjećaj da je narušeno njezino dostojanstvo i da je bila izložena uznemiravanju, neovisno o psihijatrijskom vještačenju, ne znači i da je tuženik tužiteljici odgovoran za štetu. Naime tužiteljica je trebala dokazati da je tuženik štetu počinio, način na koji ju je počinio odnosno kojim radnjama i na koncu konkretnu štetu nastalu protupravnim radnjama tuženika, pri čemu se čak niti u navodima tužiteljice na kojima temelji svoje zahtjeve ne nalaze obilježja protupravnosti u smislu uznemiravanja, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. 27. Pri tome valja navesti da ocjenu o tome radi li se o uznemiravanju koji bi za posljedicu imao razvoj psihičkih smetnji kod tužiteljice, utvrđenog rezultatima medicinskog vještačenja, može dati jedino sud nakon provedenog postupka, a ne medicinski vještak, jer bolest može biti posljedica ako se utvrdi da je vršeno uznemiravanje i da je tužiteljica upravo zbog njega oboljela pa se, suprotno žalbenim navodima, ne mogu prihvatiti niti navodi vještaka da svi specijalistički nalazi upućuju na navedenu uzročno posljedičnu vezu odnosno nalaz od 26. siječnja 2017. gdje se kao dijagnoza navodi akutna reakcija na stres i reaktivno depresivna epizoda, te da na nalazu stoji akutno reaktivna zbivanja zasnovana na konfliktnoj poslovnoj situaciji, budući da je isto navedeno po subjektivnom kazivanju žaliteljice koja se po proteku otkaznog roka slijedeći dan zaposlila kod drugog poslodavca. Naime, subjektivni doživljaj tužiteljice da je u navedenom razdoblju bila šikanirana i uznemiravana mora imati objektivizirane pokazatelje, te nije dovoljno da se tužiteljica temeljem svog subjektivnog osjećaja osjetio šikaniranom i uznemiravanom, slijedom čega neovisno o psihijatrijskom vještačenju, ne znači i da je tuženik tužiteljici odgovoran za štetu.

28. Dakle, suprotno žalbenim navodima ocjenu o tome radi li se o postupanju tuženika koji bi za posljedicu imao razvoj psihičkih smetnji kod tužiteljice, utvrđenog rezultatima medicinskog vještačenja, može dati jedino sud nakon provedenog postupka jer bolest može biti posljedica ako se utvrdi da se radilo o uznemiravajućem ili šikanoznom postupanju tuženika i da je tužiteljica upravo zbog takvog postupanja oboljela dok u konkretnom slučaju takvo postupanje nije utvrđeno, slijedom čega je suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud proveo i cijenio dokaze koje je ocijenio važnim za donošenja odluke, te je analizirajući provedene dokaze utvrdio sve činjenice odlučne za rješenje spora između stranaka.

29. Slijedom navedenog, u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava iz čl. 1045. st. 1. i čl. 1046. te čl. 1049 ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete odbio. Stoga nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava kojeg u žalbi ističe tužiteljica.

30. Slijedom navedenog, valjalo odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi pobijanu presudu pod točkom II. izreke te odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 368. st. 1. ZPP), a isto tako potvrditi pobijanu odluku pod točkom I. i III. izreke te odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I.

31. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova tuženiku, koji je u cijelosti uspio u sporu.

32. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 4. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat, v.r.