REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-805/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M., OIB ..., iz Z., koju zastupa punomoćnik Ž. A., odvjetnik u Z., protiv tuženice A. B. d.d., OIB ..., Z., koju zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-99/2022-4 od 4. travnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8831/2019-28 od 16. studenoga 2021., u sjednici održanoj 4. lipnja 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 99/2022-4 od 4. travnja 2023. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8831/2019-28 od 16. studenoga 2021. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih kamata po kreditu iznos od 215.073,34 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačno dospjele iznose i po stopi kako je to sve pobliže označeno u izreci presude (točka I. izreke) te na ime preplaćenog tečaja u CHF po kreditu iznos od 598.144,18 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačno dospjele iznose i po stopi kako je to sve pobliže označeno u izreci presude (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 78.555,00 kuna sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate po stopi pobliže označenoj u izreci presude (točka III. izreke) te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška (točka IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda. Ujedno je odbijen i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-3715/2023-2 od 6. prosinca 2023. tuženici je dopušteno podnošenje revizije u ovom postupku protiv drugostupanjske presude u odnosu na pravno pitanje:

''Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?''.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predložila je ukinuti u cijelosti odluke nižestupanjskih sudova te predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

5. U odgovoru na reviziju tužiteljica je osporila sve revizijske navode te predložila reviziju odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na reviziju u ukupnom iznosu od 2.023,74 eur.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao potrošača za isplatom utužene svote na ime vraćanja preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema Ugovoru o potrošačkom kreditiranju broj: 016- 2759/2005 (dalje: Ugovor) za kupnju stana, u iznosu od 463.699,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sklopljenog između prednice tuženice (H. A. A. B. d.d.) kao Banke i tužiteljice 22. prosinca 2005.

8. U postupku koji je prethodio reviziji prvostupanjski je sud zaključio da u ovoj pravnoj situaciji kada se tužiteljica pozvala na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koje imaju izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužiteljice kao potrošača, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak u ovom predmetu, odnosno izvoditi dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka J. T. jer bi drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 - dalje: ZZP). Iz istog razloga sud nije izveo niti dokaz čitanjem izjave koju je djelatnica tuženice I. K. C. ovjerila kod javnog bilježnika i koju je tuženica predložila pročitati umjesto davanja iskaza navedenog svjedoka.

8.1. Stoga, po provedenom financijskom vještačenju, prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu pozivom na odredbe čl. 104., čl. 210. te čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

9. Drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu i prihvaća pravnu ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjskog suda te odgovarajući na žalbene navode vezane uz neprovođenje dokaza saslušanjem svjedoka zaključuje da je iz odgovora na tužbu razvidno je da je tuženica navedene svjedokinje predlagala na okolnost da su tužiteljici bili pojašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a da su navedene okolnosti sasvim neodlučne za predmet spora pa se saslušanjem svjedoka na predložene okolnosti ne bi utvrdile odlučne činjenice, a to je je li tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogla pregovarati o sadržaju spornih ugovornih odredaba i to tako da utječe na njihov sadržaj.

10. Povodom revizije iz čl. 382. st.1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

11. Tuženica naznačenim pitanjem u suštini osporava pravilnost primjene odredbe čl. 81. st. 4. ZZP pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, pogotovo iz razloga jer je na tu okolnost predložen od strane tuženice, ali nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka. Nadalje posebno naglašava da je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača te da je između ostalih navoda isticala da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici objasnila značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužiteljice i da je upravo na tu okolnost predložila saslušati djelatnicu tuženice J. T.

12. Tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno njezino pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu sa odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a.

13. Prema navedenom potrebno je dati odgovor na pitanje može li tužiteljica, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici.

14. Članak 81. ZZP-a glasi:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača odbijeni su dokazni prijedlozi tuženice za saslušanjem svjedoka J. T. kao djelatnika banke te čitanje izjave svjedoka I. K. C. ovjerene kod javnog bilježnika.

16. U ovom postupku tuženica je predlagala dokaze na okolnost tvrdnji da su tužiteljici bili objašnjena prava i obveze iz ugovora o kreditu te odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu te rizika koje valutna klauzula nosi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno, jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bile bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku, a niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

17. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ocjeni ovoga suda tuženica mogla tvrditi te joj je sud morao omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranom ili standardnom ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijestio spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućenom dokazivanje o protivnom. (tako i Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023.).

18. Naprijed navedeno pravno shvaćanje podudarno je je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

„…banka može predložiti da se na okolnosti obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije obaviješten o parametrima primjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pri tom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuje da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti… Kad na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati „informiranim“ sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, paragraf 27.presuda od 23. listopada 2008.)…U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikada nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.".

19. S obzirom na navedeno, osnovano revidentica smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, u situaciji kada je revidentica predložila da se na okolnost obavijesti koje su dane tužiteljici kao potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu, sasluša djelatnica tuženice koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog.

20. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„Sud ne može inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak te donijeti presude bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka u situaciji kada je tuženik predložio provođenje dokaza - saslušanjem svjedoka (djelatnice tuženice), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost različitih ključnih činjenica, odnosno načina pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.“.

21. Kako je tuženica je na okolnosti načina pojedinačnog pregovaranja predložila saslušati svjedoke te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, jer je tvrdila da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici objasnila prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, takvim su postupanjem povrijedili tuženičino pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbu čl. 81. st. 4. ZZP-a.

22. Zbog svega navedenog, a kako je revizija osnovana glede pitanja naznačenog u reviziji, valjalo je ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu pozivom na odredbu čl. 391. st. 7. ZPP (točka I. izreke).

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).

Zagreb, 4. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.