REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-530/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz S., (OIB: ...), kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D., M., P., D. i M. iz G., protiv tuženika I. - I. n. d.d. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu O., V., K., Š. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o dopuštenoj reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-285/2019-2 od 4. veljače 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-2243/2017-22 od 30. travnja 2019., u sjednici održanoj 4. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu „za razdoblje od 1. studenoga 2012. do 31. listopada 2017. razliku plaće u bruto iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, kao i naknaditi mu parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od osam dana.", dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 4.875,00 kn.

2. Drugostupanjski sud je tako odlučio uz obrazloženje (temeljeno na obrazloženju prvostupanjske presude: obzirom da je ocijenio da je ova donesena na temelju pravilno i u potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava), prema onome što je sada relevantno (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

„...Na temelju svih dokaza provedenih u ovom postupku utvrđeno je da je tužitelj u smislu Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu mobilni radnik te se na istog kao posebni propis primjenjuje taj Zakon. Navedeni Zakon ne predviđa prekovremeni rad, a mobilni radnik svoje radne zadatke, vožnju obavlja u razdoblju kako je to propisano tim Zakonom, nakon čega mora stati. Utvrđeno je u ovom postupku da je internim aktima tuženika, odnosno u Kalendaru smjenskog rada, kao poseban tip radnog vremena regulirano radno vrijeme pod oznakom S06, a koje se odnosi na poslove za koje zbog naravi posla nije moguće unaprijed utvrditi i propisati način rada, u kojem bi radnik ostvario puni godišnji fond sati rada, pa su u tom smislu iskazivali i saslušani svjedoci M. B., koji je naveo da je i tužitelj radio u tipu radnog vremena S06, koji je djelatnik neposredno nadređen tužitelju, i B. P. koja je bila direktorica transporta u spornom razdoblju. Iz iskaza ovih svjedoka proizlazi da je i tužitelj radio u tom tipu radnog vremena, a radi se o specifičnom radnom vremenu u kojem se ne može unaprijed utvrditi i propisati način izmjena smjena, odnosno u kojem nema smjenskog rada. Budući Zakon koji se na tužitelja primjenjuje ne poznaje pojam prekovremenog rada, to tužitelj nije mogao imati prekovremeni rad kao mobilni radnik. Nadalje, iz evidencije tuženika o radnom vremenu tužitelja kao i iz iskaza svjedoka M. B. i M. S. P., voditeljice vlastite flote I.-e u spornom razdoblju, utvrđeno je da je tužitelju tuženik platio i one sate rada koje tužitelj nije stvarno odradio, odnosno više od odrađenog, to stoga što se tjedni fond sati tužitelja i drugih vozača temeljio na 40-satnom radnom tjednu. Napominje se da u skladu sa Zakonom o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu, odnosno odredbama koje reguliraju radno vrijeme mobilnih radnika, mobilni radnici mogu raditi do 48 sati tjedno, no tjedni fond radnih sati tužitelja se temeljio u prosjeku na 40 sati tjedno, a iz evidencija tuženika, kao i iz iskaza svjedoka P., S. P. i B. proizlazi da tužitelj nije odradio ni taj fond sati u prosjeku, te kako je navela svjedok P. i svjedok S. P. tužitelj je u trogodišnjem razdoblju imao plaćenih više 845 sati u odnosu na sate koje je stvarno odradio, pri čemu iz tuženikovih evidencija proizlazi da mu je 103 sata plaćeno više sa pripadajućim dodacima, 102 sata s dodacima za III. smjenu, te 639 sati bez ikakvih dodataka. Navedene evidencije potvrđuju iskaz svjedoka R. koji je naveo da u situaciji kad bi tužitelj u jednom danu radio više od 12 sati, obzirom da sustav za obračun plaća SAP nije mogao registrirati više od 12 sati, višak sati se prebacivalo u sljedeći dan, uz odgovarajući koeficijent, odnosno kako je navela svjedok P. pazilo se da se radnika ne ošteti, odnosno kako je navela svjedoka S. P., ako je tužitelj radio u razdoblju od 14,00 do 22,00 sata ili od 22,00 do 06,00 sati pripadali su mu dodaci za rad u II. ili noćnoj smjeni, kao i dodaci za rad subotom, nedjeljom i blagdanom. Kako je navedeno, isto je razvidno i iz evidencija koje je tuženik dostavio u spis. Napominje se da je svjedok S. P. precizno iskazala kako i na koji način su plaćeni tužitelju sati rada te koliko je imao sati viška, što je utvrdila uvidom u evidencije o odrađenom radnom vremenu tužitelja koje su joj na ročištu predočene. Također se napominje da iz iskaza svjedoka S. P. proizlazi da se nije mogla provesti preraspodjela radnog vremena u konkretnom slučaju jer da bi se ista mogla provesti potrebno je znati točan početak rada i svršetak, odnosno kada će radnik biti u situaciji da mora raditi više, a kada manje, a to se s obzirom na specifičnost rada vozača ne može unaprijed znati.

Iz iskaza svjedoka V. i B., kao i iz iskaza svjedoka R., P., S. P. utvrđeno je na koji način se vodila evidencija radnih sati mobilnih radnika. Mobilni radnici, odnosno vozači, pa tako i tužitelj, upisivali su radno vrijeme u svoje putne liste koje su predavali na obračun plaća B. R., međutim vodila se i evidencija putem tahografskih listića na način da su pri započinjanju rada vozači stavljali tahografsku karticu u tahografski uređaj, a vadili je na svršetku rada, pri čemu je, kako proizlazi iz iskaza svjedoka B. P., radnicima priznavano u radno vrijeme pola sata prije stavljanja tahografskog listića u uređaj i pola sata nakon vađenja istog iz uređaja. Nadalje je utvrđeno da su se podaci o radnom vremenu koje su sami radnici unosili u putne radne liste morali poklapati s onim što je zabilježio tahograf, pri čemu su bile pojedine situacije kad se to nije događalo, a u ovom postupku je utvrđeno da se u slučaju tužitelja jednom u utuženom razdoblju dogodilo da se podaci o odrađenim satima iz njegovog putnog radnog lista koje je predao B. R. i podaci koji su utvrđeni tahografskim očitanjem nisu poklapali, što proizlazi iz iskaza svjedoka S. P. koja je navela da je u kolovozu 2015. tužitelju kao stvarni rad evidentirano 175 sati i 5 minuta, a prema sustavu SAP plaća je obračunata za 168 sati, a to je bio samo jedan mjesec u tri godine, no već u sljedećem mjesecu tužitelj je imao veći manjak u odnosu na redovan fond sati, no plaća mu je isplaćena za puni fond sati, pa se to niveliralo, odnosno u spornom razdoblju u cjelini isplaćeno mu je 845 sati više od onog što je stvarno odradio u spornom razdoblju. Napominje se da je poslodavac zbog nemogućnosti drukčijeg obračuna plaća, kako proizlazi iz iskaza svjedoka B. P., obzirom je plaće morao obračunati do 25. ili 26. u tom mjesecu, morao odrediti i sate rada mobilnih radnika za zadnjih pet ili šest dana u mjesecu koje još nisu odradili, pri čemu se unaprijed nije moglo znati koliko će sati radnik odraditi, pa se ravnalo prema procjeni što bi radnik trebao odraditi, što se nije moralo nužno poklapati sa stvarnim radom radnika u zadnjih pet ili šest dana u mjesecu, međutim razlike su se ispravljale u sljedećem mjesecu.

Iz iskaza svjedoka V. i K. koji su u spornom razdoblju radili u istoj organizacijskoj jedinici kao i tužitelj, također kao vozači, te kojima je neposredno nadređeni djelatnik bio M. B. te koji su svoje putne radne liste predavali na obračun B. R., proizlazi da je bilo nepoklapanja u odrađenim satima prema putnim radnim listama i onoga što je bilježio tahograf u odnosu na njihovo radno vrijeme. Navedeno ne dokazuje da je tuženik pogrešno bilježio radne sate tužitelja i pogrešno mu obračunavao plaću, već kako je navedeno, iz dokumentacije koja prileži spisu, evidencije radnog vremena tužitelja te iz iskaza nadređenih djelatnika nedvojbeno proizlazi da je tužitelju u utuženom razdoblju poslodavac isplatio i više od stvarno odrađenih sati radnog vremena, pri čemu mu je obračunavao i dodatke za smjenski rad, rad noću, subotom, nedjeljom i u dane blagdana. Bit spora između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije pogrešan unos podataka o odrađenim satima radnika, već je bit spora u tome što tužitelj smatra da nije mobilni radnik te da se na njega ne može primijeniti Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu, koji regulira radno vrijeme mobilnih radnika, no u ovom postupku je utvrđeno da tužitelj je mobilni radnik te da se na njega primjenjuje ovaj Zakona pa i odredbe o radnom vremenu, te je u skladu s istim, sukladno internim aktima tuženika tužitelj i radio te mu je u skladu s istim i obračunata plaća...“

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd-1917/2020-2 od 24. veljače 2021., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužitelja i tužitelju je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

"Da li radnik na koga se primjenjuje Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu ima pravo na povećanu plaću zbog otežanih uvjeta rada, prekovremenog i noćnog rada te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi na temelju čl. 94. Zakona o radu?"

To sve po ocijeni da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog činjenice postojanja različite drugostupanjske prakse.

4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjem. Predlaže obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbaci kao nedopuštena, podredno odbije kao neosnovana.

6. Revizija nije osnovana.

7. Naime, ona nije osnovana već i zbog toga što se njome, odnosno u njoj postavljenim pitanjem, sugerira prihvatiti da je osporena presuda (sa prvostupanjskom) temeljena na shvaćanju da tužitelj, kao radnik na kojega se primjenjuje Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu, nema pravo na povećanu plaću zbog otežanih uvjeta rada, prekovremenog i noćnog rada te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi - a što nije točno. 7.1. Osporena presuda se u svojoj osnovi temelji na bitno drugačijem pravnom shvaćanju, konkretno - na shvaćanju da Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu:

- ne predviđa prekovremeni rad, jednostavno jer ovaj ne odgovara prirodi i specifičnostima rada mobilnog radnika (radnika koji čini dio prijevoznog osoblja zaposlenog u tvrtki koja obavlja cestovni prijevoz putnika ili tereta kao javni prijevoz ili prijevoz za vlastite potrebe, uključujući vježbenike i naučnike, koji sudjeluju u aktivnostima cestovnog prijevoza, vozače...), poslove kojeg te način i vrijeme njegova rada (pa i sa promjenom smjena vozača) zbog naravi posla nije moguće unaprijed utvrditi i propisati - u ostvarenju punog godišnjeg fonda sati rada, ali i (ovdje odlučno)

- da je tužitelju (upravo kao mobilnom radniku na kojeg se primjenjuje Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu) u utuženom razdoblju poslodavac isplatio i više od stvarno odrađenih sati radnog vremena, pri čemu mu je obračunavao i dodatke za smjenski rad, rad noću, subotom, nedjeljom i u dane blagdana,

- da je tužitelj uz takvo računanje ili evidentiranje njegova rada u trogodišnjem razdoblju imao plaćenih više 845 sati u odnosu na sate koje je stvarno odradio, time da mu se u situaciji kada bi u jednom danu radio više od 12 sati - višak sati prebacivao u sljedeći dan, uz odgovarajući koeficijent, a ako je radio u razdoblju od 14,00 do 22,00 sata ili od 22,00 do 06,00 sati pripadali su mu dodaci za rad u II. ili noćnoj smjeni, kao i dodaci za rad subotom, nedjeljom i blagdanom,

dok ono čime tužitelj u reviziji polemizira, sa odgovorom kojeg svojim pitanjem očekuje (želi), nije u nižestupanjskim presudama niti učinjeno spornim i na tome se osporena presuda ne temelji.

8. Gledano u svijetlu navedenog pod točkama 7. i 7.1., a polazeći i od činjeničnih utvrđenja navedenih u tim točkama, koja utvrđenja revizijski sud mora respektirati (njima je vezan, budući da pravilnost i istinitost takvih ne može preispitivati i razmatrati u ovome stupnju postupka, napose ne po postavljenom pitanju), obzirom da odgovor koji se u reviziji postavljenim pitanjem traži, sve i da se odredi, ne može utjecati na osporenu presudu i tužitelja dovesti u povoljniju poziciju (jer u okolnostima ovoga slučaja sudsku odluku ne može napadati zbog razloga na kojemu nije temeljena i koji njome nije niti sporan), valja zaključiti:

8.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena),

8.2. da to reviziju tužitelja čini neosnovanom.

9. Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).

9.1. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju tužitelja jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

10. Imajući na umu sadržaj obrazloženja revizije, revizijski sud tek primjećuje da je u odlučivanju vezan pitanjem postavljenim u reviziji: u smislu odredbe čl. 391. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: “U povodu revizije iz članka 382. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.“, revizijski sud ne može predmet spora razmatrati izvan onog kako je to pitanje formulirano.

Takav pristup ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti, već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj revizije i opseg mogućnosti odlučivanja o reviziji.

Zagreb, 4. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković, v.r.