REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-975/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice H. K. (OIB: ...) iz Z., zastupanoj po punomoćniku D. E., odvjetniku u Odvjetničkom društvu E., Š. i T. j.t.d., Z., protiv tuženika H. H. p. d.d. (OIB: ...), Z., zastupanog po punomoćnici A. Č. Š., dipl. pravnici, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tuženika i prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-155/2022-2 od 24. veljače 2022., u dijelu kojim je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 3143/2018-54 od 26. studenog 2021., u sjednici održanoj 4. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se revizija tuženika.

II. Prihvaća se revizija tužiteljice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-155/2022-2 od 24. veljače 2022., u dijelu kojim je djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 3143/2018-54 od 26. studenog 2021. u točkama V. i VI. izreke kojima je odlučeno o troškovima postupka i sudi:

"Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljice troškove parničnog postupka u iznosu 5.649,37 eur u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 26. studenog 2021. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koja iznosi 2,5% godišnje, a od 1. siječnja 2024. do isplate stopa zatezne kamate određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine".

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu od 829,52 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopuštena tuženikova Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj: HP-02/4-001559/18, donesena 26. siječnja 2018. te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto Voditelj područja, Divizija ekspres, Grad Z. i Zagrebačka županija, ili drugo odgovarajuće radno mjesto

– Voditelj distribucijskog područja ekspres dostave, odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesta u slučaju nove sistematizacije radnih mjesta, kao i priznati joj sva prava iz radnog odnosa (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu izgubljene plaće u iznosu od 372.500,52 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude (točka III. izreke) te naknadu izgubljenih prigodnih nagrada u iznosu od 5.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude (točka IV. izreke). Nadalje je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 80.625,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka V. izreke) te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 10.500,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka VI. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke, u točki II. izreke te u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici razliku izgubljene plaće u iznosu od 372.500,52 kn sa zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci pobijane presude, izuzev zateznih kamata za iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak te u točki IV. izreke (točka I. izreke). Nadalje je djelomično prihvaćena žalba tuženika te je prvostupanjska presuda preinačena u točki III. izreke u dijelu odluke o zateznim kamatama dosuđenih na iznos razlike plaće od 372.500,52 kn, koji se odnose na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan te u odluci o troškovima postupka, sadržanih u točkama V. i VI. izreke na način da je tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci (točka II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik je podnio reviziju iz odredbe čl. 382.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP/19) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti te preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tužiteljica je osporila sve navode u reviziji te predložila istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora u iznosu od 6.250,00 kn (danas 834.73 eur).

5. Tužiteljica je protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška podnijela prijedlog za dopuštenje revizije zbog pravnih pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je revizijskom sudu dopustiti joj podnošenje revizije protiv drugostupanjske odluke.

6. Odgovor na prijedlog za dopuštenje nije podnesen.

7. Drugostupanjska presuda, u čijoj izreci je sadržana i odluka o troškovima postupka, donesena je 22. veljače 2022. pa su za odlučivanje o podnesenim izvanrednim pravnim lijekovima protiv te odluke mjerodavne odredbe ZPP/19.

8. Odredbom čl. 382.a st. 1. ZPP719 propisano je da iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu:

- o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

- o utvrđivanju majčinstva ili očinstva,

- u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije,

- u povodu tužbi radi objave ispravka informacije.

9. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom u ovom parničnom postupku tražila utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, pa primjenjujući citiranu odredbu čl. 382.a st. 1. alineja 1. ZPP/19 na konkretan slučaj, proizlazi da je protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o osnovanosti (glavnog) tužbenog zahtjeva dopušteno podnijeti redovnu reviziju, što je tuženik i učinio.

10. Tužiteljica je protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka u dijelu kojim nije uspjela sa zahtjevom za naknadu parničnog troška podnijela prijedlog za dopuštenje revizije, pozivajući se na odredbu čl. 385. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 2. ZPP.

11. Dakle, u konkretnom slučaju protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu podnesena je po tuženiku samo iznimno dopuštena redovna revizija, a protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o sporednom zahtjevu tj. trošku parničnog postupka podnesen je po tužiteljici prijedlog za dopuštenje revizije.

12. Odlučujući o odnosu dva, po svojoj prirodi sasvim različita, i međusobno isključiva izvanredna pravna lijeka koja, sukladno važećem ZPP/19, stranke mogu podnijeti protiv drugostupanjskih odluka, vijeće je ocijenilo da u slučaju kad su ispunjene zakonske pretpostavke propisane odredbom čl. 382.a st. 1. ZPP/19 za iznimno podnošenje redovne revizije protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu glavne stvari u taksativno navedenim vrstama parničnih postupaka (primjerice zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, što je slučaj u ovom postupku), stranke mogu podnijeti redovnu reviziju i protiv dijela takve drugostupanjske odluke kojom odlučeno o svim ostalim sporednim zahtjevima tj. zahtjevu za naknadu troška parničnog postupka, kako bi na taj način u konkretnom parničnom postupku obje stranke imale jednak pravni put zaštite, odnosno pravno na podnošenje jednakog izvanrednog pravnog lijeka (revizije bez dopuštenja) koji je ZPP/19 predviđa kao zakonsku mogućnost te na taj način ostvarile jednakost oružja.

13. Nadalje, osim što se naprijed zauzetim pravnim shvaćanjem strankama u revizijskim postupcima u slučajevima iz čl. 382.a st. 1. ZPP/19 osigurava jednak pravni put zaštite pred revizijskim sudom, time se ujedno pojednostavnjuje postupanje revizijskog suda u navedenim postupcima jer bi inače revizijski sud u istom postupku morao primjenjivati različita procesna pravila koja uređuju postupanje povodom prijedloga za dopuštenje revizije i povodom revizije koja se samo iznimno može podnijeti protiv drugostupanjskih odluka taksativno navedenih u odredbi čl. 382. st. 1. ZPP/19. Slijedom navedenog, vijeće je o tužiteljičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odlučivalo kao o redovnoj reviziji (tako i u Rev-143/2020 od 2. rujna 2020., Rev 498/2023 od 11. srpnja 2023.)

14. Revizija tuženika nije osnovana.

15. Revizija tužiteljice nazvana prijedlog za dopuštenje revizije je osnovana.

16. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

17. Razmatrajući reviziju tuženika, ovaj sud je ocijenio je da suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/19 na koju tuženik u reviziji sadržajno ukazuje.

17.1. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tuženika, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

18. Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, povratak na rad te zahtjev za isplatu naknade plaće i drugih prihoda koje bi ostvarila za vrijeme rada.

19. Između parničnih stranaka nije bilo sporno da je kod tuženika došlo do promjene organizacije poslovanja na način da je ukinuto radno mjesto na kojem je tužiteljica radila do 14. lipnja 2017., dakle za vrijeme dok je bila na porodiljnom dopustu novom sistematizacijom kojom je ukinuto više radnih mjesta i kojim su dijelom djelatnici dobili otkaz, proveden je postupak zbrinjavanja viška radnika u koji nije uvrštena tužiteljica bez obzira što je u tome trenutku njeno radno mjesto bilo ukinuto.

19.1. Sporna je dopuštenost odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljičinog Ugovora o radu.

20. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je u bitnom utvrđeno:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme na radnom mjestu Voditelj područja, Divizija ekspres, koji ugovor je sklopljen 17. ožujka 2011.,

- da je tužiteljica na tom radnom mjestu radila sve do odlaska na bolovanje zbog komplikacija u trudnoći,

- da je tužiteljica koristila porodiljni dopust 3 godine te se 30. rujna 2017. vratila na posao,

- da je 24. studenog 2017. tuženik ponudio tužiteljici novi Ugovor o radu, za radno mjesto Operater za ekspres dostavu u Diviziji ekspres, Sektor ekspres dostave grupe područja 1,

- da tužiteljica nije prihvatila ponudu novog ugovora jer bi joj po tom ugovoru bila znatno manja plaća, a u navedenoj ponudi nisu naznačena nikakva upozorenja ili posljedice u slučaju neprihvaćanja ponude,

- da je 26. siječnja 2018. tuženik donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu koji je tužiteljica zaprimila 7. veljače 2018.,

- da iz obrazloženja otkaza Ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga proizlazi da su ti razlozi nastali radi sistematizacije radnih mjesta, pa je zbog prestanka potrebe za radom tužiteljice njeno radno mjesto u novoj sistematizaciji ukinuto i to kroz postupak kolektivnog viška radnika u 2017.,

- da je tužiteljica u zakonskom roku podnijela zahtjev za zaštitu prva koji je tuženik zaprimio 19. veljače 2018.,

- da tužiteljica nije uvrštena u postupak utvrđenja kolektivnog viška radnika u 2017.,

- da se Radničko vijeće usprotivilo namjeravanoj odluci o otkazu Ugovora o radu ističući da se ponuda Ugovora o radu tužiteljice za radno mjesto Operatera za ekspres dostavu predstavlja degradiranje i diskriminaciju tužiteljice nakon povratka sa porodiljnog dopusta,

- da je radno mjesto tužiteljice ukinuto 14. lipnja 2017. kada je stupio na snagu novi Pravilnik o sistematizaciji,

- da se tužiteljica vratila sa porodiljnog dopusta 30. rujna 2017.,

- da tuženik nije primijenio usporedne kriterije radnika pri ukidanju radnog mjesta Voditelj područja-Divizija ekspres,

- da nije prestala potreba za obavljanjem poslova tužiteljice te se navedeni poslovi i dalje obavljaju.

21. Polazeći od činjenica utvrđenih u ovom postupku, prvenstveno činjenice da nije prestala potreba za obavljanjem poslova tužiteljice te činjenice da tuženik nije primijenio usporedne kriterije radnika pri donošenju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, prvostupanjski je sud zaključio da je osporena odluka tuženika nedopuštena jer je protivna odredbi čl. 115. st. 1. i st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR). Nadalje sud je ocijenio da tuženik pri donošenju osporene odluke nije poštivao ni odredbu čl. 36. ZR, kao ni čl. 127. ZR. Slijedom navedenog prihvatio je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti osporenog otkaza i zahtjev za povratak na rad te sukladno odredbi čl. 95. st. 3. ZR dosudio je tužiteljici i naknadu plaće za vrijeme prekida rada zbog krivnje poslodavca, kao i nagrade koje bi ostvarila radom da do otkaza nije došlo. 22. Drugostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP/19 odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I. i II. izreke koja je osporena ovom revizijom.

23. Tuženik kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji u bitnom osporava ocjenu suda o nedopuštenosti osporenog otkaza radi pogrešne primjene odredbi čl. 115. st. 2. ZR i čl. 36. ZR.

24. Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR-a poslodavac može otkazati Ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkaz rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdan razlog u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga.

24.1. Prema odredbi čl. 115. st. 2. ZR pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

24.2. Prema odredbi stavka 2. tog članka poslovno uvjetovan otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

24.3. Odredbom čl. 36. ZR propisano je da nakon isteka porodiljnog dopusta radnik koji je koristio navedeno pravo ima pravo povratka na posao na kojima je radio prije korištenja toga prava, u roku od mjesec dana od kada je poslodavca obavijestio o prestanku korištenja toga prava. Ako je prestala potreba za obavljanjem poslova koje je radnik obavljao prije korištenja prava (porodiljni dopust) poslodavac mu je dužan ponuditi sklapanje Ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova čiji uvjeti rada ne smiju biti nepovoljniji od uvjeta rada poslova koje je obavljao prije korištenja toga prava.

25. Uvažavajući autonomnu ovlast poslodavca organizirati proces rada tako da postiže bolje rezultate, a koja organizacija uključuje i mogućnost ukidanja radnog mjesta, ali polazeći od činjenice utvrđene u ovom postupku da nije prestala potreba za obavljanjem poslova tužiteljice, i po ocijeni ovoga suda nisu se ostvarile zakonske pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici u smislu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR, pa je već iz toga razloga osporena odluka nedopuštena. Stoga ostale revizijske navode da su sudovi pogrešno ocijenili da tuženik nije pravilno primijenio odredbu čl. 36. ZR prije donošenja osporene odluke, ovaj sud nije imao potrebu posebno razmatrati jer nisu od značaja za osporene zakonitost odluke.

25.1. Slijedom navedenog nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev u osporenom dijelu po tuženiku.

26. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija tuženika podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

27. Razmatrajući reviziju tužiteljice (nazvanu prijedlog za dopuštenje revizije) podnesenu protiv dijela drugostupanjske odluke kojom nije prihvaćen tužiteljičin zahtjev za naknadu troška parničnog postupka bitno je napomenuti da je drugostupanjski sud, odlučujući o tužiteljičinom zahtjevu za naknadu troška parničnog postupka odbio dio tog zahtjeva s obrazloženjem da se postupak gotovo u cijelosti vodio o osnovanosti otkaza ugovora o radu te bez obzira što je tužbenim zahtjevom zatražen i određen novčani iznos, ročišta nisu vođena glede utvrđivanja visine, osim zadnjeg ročišta, pa je stoga tužiteljici dosudio samo jednokratnu naknada u visini od 200 bodova uvećanu za trošak pristupa na zadnje ročište.

28. Prema ocjeni vijeća ovoga suda tužiteljica u reviziji kroz postavljena pitanja osnovano problematizira takvo shvaćanje drugostupanjskog suda o dosuđenom trošku postupka, navodeći da se u ovom radnom sporu radi i o procjenjivom predmetu spora s obzirom da tužiteljica jednim od više postavljenih tužbenih zahtjeva od tuženika traži isplatu određenog novčanog iznosa (isto pravno shvaćanje zauzeto je primjerice u odlukama broj Revr-562/10 od 12. siječnja 2011., broj Revr-41/08 od 1. listopada 2008., broj Revr-1028/13-2 od 9. rujna 2014. i dr.).

29. Kako su prema ocjeni ovoga suda u pobijanoj presudi pogrešno obračunati troškovi postupka, valjalo je istu u tom dijelu preinačiti i pravilnom primjenom odredbi čl. 154 st. 1. ZPP/19 i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) dosuditi tužiteljici pripadajući dio parničnog troška.

30. Kako je tužiteljica uspjela u parnici pripada joj, prema čl. 154. st. 1. ZPP/19 pravo na nadoknadu parničnih troškova u cijelosti, prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja parnične radnje. Obzirom da je tužiteljica prvotno ustala s tužbom sa neprocjenjivim tužbenim zahtjevom (utvrđenje osporene odluke nedopuštenom te vraćanje na rad) te tek podneskom od 12. rujna 2018. istaknula i procjenjiv tužbeni zahtjev (za isplatu), za radnje prije isticanja procjenjivog zahtjeva pripada joj jednokratna naknada u neprocjenjivim predmetima po Tbr. 7. toč. 2. alineja 6. Tarife u visini od 200 bodova, dok joj za kasnije razdoblje nakon isticanja procjenjivog tužbenog zahtjeva pripada naknada po Tbr. 7. toč. 1. Tarife, a ovisno o visini tužbenog zahtjeva u vrijeme svake poduzete radnje.

31. Kako je tužiteljica tijekom postupka prvi puta postavila novčani zahtjev (procjenjiv dio tužbenog zahtjeva) podneskom od 12. rujna 2018. u iznosu od 37.443,27 kn, da bi ga tijekom postupka nadalje više puta mijenjala i to podneskom od 22. veljače 2019. (postavila tužbeni zahtjev u iznosu od 93.608,17 kn), podneskom od 3. siječnja 2020. (postavila tužbeni zahtjev u iznosu od 217.726,64 kn), podneskom 26. kolovoza 2020. (postavila tužbeni zahtjev u iznosu od 308.630,96 kn), podneskom od 8. travnja 2021. (postavila zahtjev u iznosu 404.696,56 kn), podneskom od 12. svibnja 2021. (postavila zahtjev na iznos od 394.336,68 kn), podneskom od 31. kolovoza 2021. (postavila u iznosu od 438.009,00 kn te konačno podneskom od 1. rujna 2021. postavila novčani tužbeni zahtjev za isplatu u iznosu 372.500,562 kn, tužiteljici je sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, a u svezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife valjalo priznati za svaku poduzetu radnju ovisno o vremenu podnošenja.

31.1. Stoga joj je priznato za sastav podnesaka od 12. rujna 2018. i 22. rujna 2019. za svaki po 100 bodova, za sastav podnesaka od 24. rujna 2019. i od 3. siječnja 2020. za svaki 250 bodova, za sastav podneska od 26. kolovoza 2020. 500 bodova. Nadalje tužiteljici je sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, a u svezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife priznat trošak za pristupanje na ročišta ovisno o vremenu održavanja, pa tako za ročište održano 8. ožujka 2019., 6. svibnja 2019. i 13. lipnja 2019. po 100 bodova za svako, za ročišta održana 26. svibnja 2021., 1. rujna 2021. i 22. studenoga 2021. po 500 bodova za svako. Za ročište održano 9. travnja 2021. tužitelju je priznat trošak sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, a u svezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife od 250 bodova.

31.2. Tužiteljici nije priznat zatražen trošak sastava podneska od 9. travnja 2021. u zatraženom iznosu od 5.000,00 kn (danas 663,61 eur) jer je ocijenjen nepotrebnim stoga što je navedeno u podnesku mogla iznijeti i na zapisnik na ročištu za glavnu raspravu koja je održana istoga dana. Nadalje, nije joj priznat ni sastav podneska od 13. svibnja 2021., jer je utvrđeno da od toga dana ne postoji podnesak tužiteljice u spisu.

31.3. Slijedom navedenog tužiteljici je za trošak zastupanja punomoćnika glede procjenjivog dijela tužbenog zahtjeva priznat ukupan trošak od 3250 bodova, dok je glede neprocjenjivog dijela tužbenog zahtjeva priznat jednokratni trošak od 200 bodova, što ukupno iznosi 3.450 bodova. Kako sukladno odredbi Tbr. 50. Tarife vrijednost boda iznosila tadašnjih 10 kn, odnosno današnjih 1,31 eur, ukupno priznat trošak iznosi 4.519,5 eura koji se uvećava za 25% PDV-a (sukladno Tbr. 42. Tarife) pa sveukupno odmjeren trošak tužiteljici iznosi 5.649,37 eur.

32. Slijedom navedenog na osnovi odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u toč.

II. izreke.

33. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju u iznosu 829.52 eur (tada 6.250,00 kn), jer je navedena radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu čl. 155. st. 1. ZPP (točka II. izreke).

34. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene u odbijajućem dijelu zahtjeva tuženika za trošak odgovora na reviziju, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 € = 7,53450 kn).

Zagreb, 4. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.