Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1127/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ksenije Jakovčević i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. Z. iz Z., OIB:…, koju zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. b. d.d., Z., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnik K. Ć. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ć. i Š. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9405//2021-30 od 3. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 3 . lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9405//2021-30 od 3. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 412,53 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to navedeno u točki I. izreke te je pod toč. II izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 925,62 eura sa zateznim kamatama koje teku od donošenja presude 3. siječnja 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. st. 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 115723- dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu pretplaćenih iznosa po ugovoru p potrošačkom kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjeni tečaja vezano uz valutu CHF kojom je visinu obveze vezala uz tečaj kune u odnosu na švicarski franak u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta.

5. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP (čl. 467. st. 1. ZPP). Stoga ovaj sud nije ovlašten cijeniti žalbene navode koji svojim sadržajem odgovaraju žalbenim razlozima relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Odredbom čl. 462. st. 1. ZPP propisano je da je u postupku u sporovima male vrijednosti dopuštena posebna žalba samo protiv rješenja kojim se završava postupak, a prema st. 2. ostala rješenja protiv kojih je po ovom zakonu dopuštena žalba mogu se pobijati samo žalbom protiv odluke kojom se postupak završava, uz primjenu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i prednika tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

7. žalbenoj fazi postupka i dalje je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna i je li tuženik primjenom odredbe neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koje mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su bili veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF i koliko ta razlika iznosi, te ima li u i kojoj mjeri odluka iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača učinke i na ovaj postupak, a sporan je i prigovor zastare.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita i visinu anuiteta, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule vezano uz valutu CHF, da odredbe o primjeni valutne klauzule za tužiteljicu nisu bile razumljive iz razloga jer ju kao potrošača nije u cijelosti informirao o potrebnim parametrima vezanim uz rizike fluktuacije tečaja CHF, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obaviještenosti tijekom pregovora i zaključenja predmetnog ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina preplate koja proizlazi zbog razlike u iznosima koje je tužiteljica platila prema tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 412,53 eura.

9. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe-ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3.9.2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. 10. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i prednik tuženika, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 96., 98. i 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/07), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

11. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i prednik tuženika, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

12. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZPP i čl. 502c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan ispate kredita u iznosu od 412,53 eur pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

13. Odgovarajući na žalbene navode tuženika koji se svode na tvrdnju da se pobijana presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 i da ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, valja ponoviti da odredba čl. 502. c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe, a i odredba čl. 502. a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

14. Budući da je tužiteljica "potrošač" u smislu odredbe čl. 3. točke 2. ZZP/03, a u konkretnom je slučaju riječ o potrošačkom ugovoru, za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja.

15. Čl. 81. st.1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.4. istog čl. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Načelo procesne ravnopravnosti podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih dokazima tako da niti jednu stranku ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

17. Budući da okolnost jesu li tužiteljici bile dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama Ugovora o kreditu, nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku, to je tužena banka u predmetnom pojedinačnom potrošačkom sporu bila ovlaštena i mogla je tvrditi i dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama u postupku pregovaranja i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovaralo (unatoč tome što to nije konkretizirano formularnim ili standardnim ugovorom) odnosno da je na drugi način potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

18. Imajući u vidu da je tužiteljica, u svom iskazu, kojem je sud prvog stupnja poklonio vjeru, navela da joj je za kupnju osobnog automobila od strane prednika tuženika bio ponuđen isključivo ugovor o kreditu u valuti CHF koji je u to doba bio povoljan, a pri tom joj nisu bila dana posebna pojašnjenja vezano uz ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli niti joj je posebno bio pojašnjen rizik koji proizlazi iz takve ugovorne odredbi, a tuženik, na kojem je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača, je tijekom prvostupanjskog postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinja L. R. i H. S., zaposlenika banke to zaključak suda da se u konkretnom slučaju o spornoj odredbi potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nije protivno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP i procesnoj ravnopravnosti stranaka.

19. Stoga, utvrđenja iz pravomoćne kolektivne presude o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica bila vezana uz valutu švicarski franak vežu sud u ovom sporu, pa su utoliko za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude neodlučni izneseni žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost zaključka toga suda o ništetnosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Utoliko prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja spornih odredbi.

20. U žalbi iznijeti navodi tuženika da je prvostupanjski sud protivno volji ugovornih strana primijenio pogrešnu metodologiju prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka kada je uzeo tečaj CHF na dan isplate kredita za cijelo ugovoreno razdoblje jer da je vještačenje trebalo provesti da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite te da mu je zbog toga bilo onemogućeno da u postupku dokaže da je tužitelj mogao pregovarati o spornim odredbama ugovora o kreditu, nisu također osnovani.

21.1. Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja svoju je odluku u pogledu visine preplaćenih iznosa kredita pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka koji je izračun izvršio prema tečaju CHF važećem na dan isplate kredita za cijelo ugovoreno razdoblje, a ne primjenom kamatne stope na kredite bez valutne klauzule, kako je to predlagao žalitelj, jer je do porasta mjesečnih anuiteta rata kredita tužiteljici i došlo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na dan isplate kredita, a što je direktna posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

21.2. Na tuženikove primjedbe vezano uz uračunavanje negativne tečajne razlike valja istaći kako sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, to je i sud prvog stupnja pravilno odredio i vještačenje učio u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženik vezano uz "preplaćene iznose" zbog negativne tečajne razlike tijekom postupka nije postavio nikakav zahtjev.

22. Prvostupanjski sud pravilno je otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa da je tužba podnesena (24. studenog 2021.) unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

23. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

24. Materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO pravilno je primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 412,53 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, koji iznos je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

25. S obzirom na to da je sud vezan za pravne učinke prednje navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku je utvrđeno da su odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjivu kamatnu stopu nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženikov prednik tužitelju ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem ništavih odredbi ugovora o kreditu u obvezi isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

26. Na žalbene navode da je ugovaranje valutne klauzule načelno dopušteno jer je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO-a kao dispozitivnoj normi, valja reći da odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja u situaciji kada se radilo o specifičnoj valuti i kada tužitelju nije s tim u vezi pružena potpuna informacija, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene dispozitivne zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

27. Sud Europske unije je doduše već presudio kako izraz iz članka 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, pa tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C- 81/19.

28. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

29. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

30. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika valute švicarskog franka prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. st. 1. ZOO/05

31. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

32. Odluka o parničnom trošku pravilno je donesena temeljem čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP kojoj odluci glede broja i vrsti radnji za koje je tužiteljici dosuđen trošak postupka. tuženik određeno i ne prigovara, a na žalbene navode vezano uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od 14. listopada 2023. ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: nova Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. i prema kojoj je vrijednost boda = 2 eur valja reći da je Tbr. 52. st. 3. Tarife ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. S obzirom da je u trenutku donošenja pobijane presude 26. siječnja 2024. ova "nova" Tarife bila na snazi, sukladno kojoj je tužitelj zatražio troškove za sve radnje u postupku, to je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je primjenom Tarife koja je bila na snazi u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka donio odluku o trošku postupka, pa su utoliko žalbeni prigovori tuženika u tom smislu neosnovani.

33. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem članka 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

34. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. ZPP) te je isti valjalo odbiti.

U Zagrebu 3. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.