REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-791/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz Đ., OIB …, kojega zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S. B., protiv tuženog B. J. iz Z., OIB …, kojega zastupa punomoćnik B. Ž., odvjetnik u M., radi poništenja pravnog posla, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P-347/2022-16 od 13. ožujka 2024., na sjednici vijeća od 3. lipnja 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P-347/2022-16 od 13. ožujka 2024.
Obrazloženje
1st Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
1. „Poništava se ugovor o kupoprodaji sklopljen dana 3.10.2014. godine između tužitelja T. S. iz Đ., ranija adresa M., OIB: …, kao prodavatelja i J. B. iz Z., OIB: … kojim je tužitelj prodao tuženiku svoje nekretnine upisane u zk. uložak 2787 k.o. M. M. i to čest. zgr. 279 zgrada sa 58 m[2] na kojoj je tužitelj bio suvlasnik u suvlasničkom dijelu od 24/72 (sada 6/18) dijela i nekretninu označenu kao dio čest. zgr. 592 stojna kuća površine 48 m[2] , upisano u zk. uložak broj 1744 k.o. M. M. na kojem je tužitelj bio suvlasnik u 220/720 dijela.“
2. „Nalaže se zk. Odjelu Općinskog suda u Makarskoj da temeljem ove presude uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje koje je bilo prije uknjižbe ugovora o kupoprodaji, na način da tužitelj S. T. uknjiži kao vlasnik nekretnina upisanih u zk. uložak 2787. k.o. M. M. i to čest. Zgr. 279 zgr zgrada sa 58 m[2] na kojoj je tužitelj bio suvlasnik u suvlasničkom dijelu od 24/72 dijela i nekretninu označenu kao dio čest. Zgr. 592 stojna kuća površine 48 m[2] , upisano u zk. uložak broj 1744 k.o. M. M. na kojem je tužitelj bio suvlasnik u 220/720 dijela.
II Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 11.750 (slovima:jedanaesttisućasedamstopedeseti00/100) eura.“
2nd Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga. Navodi da je u ovom predmetu donesena presuda broj P-310/2019 od 21. listopada 2021. kojom je odbijen tužbeni zahtjev, a koja je rješenjem Županijskog suda u Puli broj Gž-1485/2021-2 od 14. ožujka 2022. ukinuta i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U toj odluci je navedeno da sud nije mogao meritorno odlučiti o eventualnim manama volje S. T. odnosno da zbog svog fizičkog i psihičkog stanja nije bio u stanju shvatiti učinke svog postupanja jer je trebalo provesti medicinsko vještačenje, jer sud ne raspolaže potrebitim znanjem, a to je bilo bitno za donošenje meritorne odluke povodom zahtjeva tužitelja. Tužitelj, kao pravni slijednik S. T., zbog smrti istoga nije mogao od bolnice u A. dobiti medicinsku dokumentaciju, pa je predložio sudu da se potrebna medicinska dokumentacija zatraži službenim putem od bolnice u A. Osim toga ukazuje da je u sudski spis dostavio u prijevodu mišljenje liječnika temeljem koga je i pokrenut i postupak i određen smještaj S. T. 5. studenoga 2013. na zatvorenom odjelu psihijatrijske bolnice najdulje do 16. prosinca 2013. U spisu se u prilogu podneska od 25. kolovoza 2015. nalazi i rješenje suda - skrbnička iskaznica Općinskog suda u A., Skrbnički sud od 15. siječnja 2014., kojim je A. D. imenovana skrbnicom S. T. Zadatak skrbnika je voditi brigu o osnovnim potrebama štićenika što uključuje i brigu o njegovoj imovini. Popis zadataka i ovlasti skrbnice je naveden u rješenju. Sve navedene činjenice jasno ukazuju na okolnost da je S. T. imao ozbiljnih psihičkih problema i da je njegova sposobnost da shvati posljedice svojih postupaka bila u najmanju ruku dvojbena. Nadalje, drugostupanjski sud je naveo da je sud propustio pravilno i potpunu obrazložiti prigovore tužitelja o prikrati preko polovice vrijednosti, posebice u odnosu na mišljenje vještaka građevinske struke o vrijednosti predmetne nekretnine u vrijeme prodaje. U pobijanoj odluci prvostupanjski sud je napisao ponovno obrazloženje kao i u ranijoj odluci iz koga se ne može zaključiti temeljem čega smatra da nije bilo prikrate preko polovice vrijednosti. Prije svega nije jasno temeljem kojih to dokaza je prvostupanjski sud utvrdio da je S. T. prodavao dvije godine navedenu nekretninu putem oglasa, jer te oglase nitko nije dostavio u sudski spis. Osim toga nije utvrđeno niti koju bi to cijenu u oglasima naveo S. T. kao traženu cijenu. Nije jasno niti kako je to S. T. mogao znati realnu cijenu ako daje oglase za prodaju. Činjenica je da je vještačenjem utvrđeno da je cijena nekretnine bila najmanje 120.749,01 eura. Prema kupoprodajnom ugovoru nekretnina je prodana za 40.000,00 eura, a prema iskazima svjedoka K. i R. je plaćena 60.000,00 eura. Usporedbom cijene koju je tuženik platio tužitelju i cijene koju je utvrdila građevinska vještakinja vidljivo je da je cijena utvrđena po vještaku više od dvostruko veća od isplaćene kupoprodajne cijene. Očito se radi o nerazmjeru u međusobnim činidbama iz članka 375. Zakona o obveznim odnosima, što pravni posao čini pobojnim. Tužitelj je tužbu podnio u roku od godine dana od sklapanja ovoga posla, a ukoliko je jedna činidba dvostruko veća ili manja od druge iz nekog pravnog posla tada je potpuno jasno da se radi o očitom nerazmjeru. Prvostupanjski sud je ignorirao i institut prikrate preko polovine vrijednosti u kome je prema ranijim propisima umanjenje vrijednosti veće od polovine silom zakona dovodilo do učinka raskida ugovora, odnosno poništavanja pravnog posla. U konkretnom slučaju cijena je bila najmanje dvostruko manja, dakle radilo bi se o prikrati preko polovine vrijednosti. Pri tome se u obrazloženju presude ne navodi ništa u odnosu na činjenicu iz kojih razloga prvostupanjski sud smatra da ne postoji nerazmjer u činidbama. Presuda u odnosu na ovu okolnost nema uopće obrazloženja o odlučnim činjenicama. Navođenje sadržaja izvedenih dokaza i prepisivanje nalaza i mišljenja vještaka, iskaza svjedoka i navoda iz podneska nije obrazloženje presude. U pobijanoj presudi ovakvih zaključaka suda nema. Time je počinjena povreda odredbe članka 345. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, intenzitet bolesti koji je dijagnosticiran i radi čega je i pokrenut postupak postavljanja skrbnika je bio takav da nije mogao nastati na dan prijema u bolnicu. Očito je da je s obzirom na intenzitet bolesti kod S. T. koji je ustanovljen u drugoj polovici listopada 2013. i početkom listopada 2013. njegovo stanje bilo vrlo slično, tj. da on nije bio sposoban sklopiti navedeni kupoprodajni ugovor i da je kod njega postojala ozbiljna mana volje, što pravni posao koji je sklopljen čini pobojnim. Bez provođenja medicinskog vještačenja koje je predloženo i za čije provođenje je dostavljena medicinska dokumentacija i prethodno vještačenje iz Nj. sud nije mogao zaključiti kako nije postojala mana volje kod S. T. na što ukazuje i drugostupanjski sud u svojoj odluci. Zbog neprovođenja medicinskog vještačenja činjenično stanje u odnosu na odlučnu činjenicu nije potpuno i pravilno utvrđeno. Prvostupanjski sud izvodi zaključak da je S. T. bio svjestan da prodaje nekretninu po realnoj cijeni. Ovakav zaključak je očito suprotan činjenicama i dokazima u spisu, pogotovo iz razloga što prvostupanjski sud za taj svoj zaključak ponovno ne daje valjano obrazloženje. Odlukom o troškovima postupka prvostupanjski sud je tuženiku priznao 13 ročišta po punom iznosu tarife za obavljene radnje iako su se dokazi izvodili samo na tri ročišta. Isto tako je priznao četiri obrazložena podnesaka i dva podneska za koji određuje naknadu od 100 bodova ne navodeći koji su od njih bili potrebni za vođenje postupka, a koji ne. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženika obveže na podmirenje troškova postupka, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 3rd Sa žalbom tužitelja postupljeno je na po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).
3rd1st Odgovor na žalbu nije podnesen. 4th Žalba tužitelja nije osnovana.
5th Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se poništi Ugovor o kupoprodaji sklopljen 3. listopada 2013. između S. T., kao prodavatelja, i B. J., kao kupca, kojim je tužitelj prodao tuženiku svoje nekretnine upisane u zk.ul. 2787 k.o. M. M., i to k.č.br. 279 zgr., površine 58 m[2] , na kojoj je tužitelj bio suvlasnik u suvlasničkom dijelu od 24/72 (sada 6/18) dijela, te nekretninu označenu kao dio k.č.br. 592 zgr., stojna kuća površine 48 m[2] , upisano u zk.ul. 1744 k.o. M. Svoj zahtjev temelji na navodu da je kod prednik tužitelja (S. T.) u trenutku sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora postojala mana volje, zbog svog fizičkog i psihičkog stanja, zbog čega nije bio u stanu shvatiti učinke svog postupanja, te da je isti ugovor i pobojan jer postoji očiti nerazmjer u međusobnim činidbama ugovornih stranaka u odnosu na vrijednost nekretnine koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora.
5th1st Prvostupanjski je sud odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz zaključak da tužitelj nije dokazao da je u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kupoprodaji S. T. bio ograničeno poslovno sposoban, smatrajući da tužitelj iz priložene medicinske dokumentacije nije dokazao da je u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kupoprodaji bio ograničeno poslovno sposoban. Nadalje, prvostupanjski je sud utvrdio da je S. T. zaključio Ugovor o kupoprodaji od 3. listopada 2013. s tuženikom na iznos od 40.000,00 eura koji je ovjeren od strane javnog bilježnika, ali tuženik je u spis dostavio ugovor o kupoprodaji od istog dana koji je sadržajno jednak ranijem ugovoru, osim u pogledu cijene jer isti glasi na 60.000,00 eura, pa po članku 285. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. - dalje: ZOO) smatra se da je stvarno ugovoreni iznos cijene od 60.000,00 eura.
5th2nd Prvostupanjski sud zaključuje da u vrijeme sklapanja Ugovora ne postoji subjektivni element prekomjernog oštećenja, jer tužitelj nije predlagao dokaze na okolnost da raniji tužitelj nije znao niti je morao znati za pravu vrijednost nekretnine, posebice što je raniji tužitelj pregovarao o cijeni od 70.000,00 eura, a kasnije je dogovorena cijena od 60.000,00 eura, koju je tuženik i platio. 6th Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa tako nije počinjena niti bitna povreda na koju žalitelj ukazuje, ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.
7th Žalitelj kao prvi žalbeni razlog ističe da S. T. nije bio poslovno sposoban u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, pa da je stoga taj Ugovor pobojan. Radi se o činjenici koju je tužitelj trebao dokazati, a nije ju dokazao. U predmetu nije provedeno medicinsko vještačenje jer tužitelj nije dostavio medicinsku dokumentaciju za pok. S. T. Tužitelj je predložio da sud istu pribavi od bolnice u A., međutim po članku 232. stavku 1. ZPP-a stranka je dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. Također, po članku 232. stavku 3. ZPP-a sud može pribaviti isprave koje stranke ne mogu pribaviti, ako se one nalaze kod koje pravne ili fizičke osobe koja ima javna ovlaštenja. Tužitelj (raniji tužitelj S. T.) dostavio je medicinsku dokumentaciju u spis iz koje proizlazi da mu je 5. studenoga 2013. određen privremeni smještaj na zatvorenom odjelu psihijatrijske bolnice najdulje do 16. prosinca 2013. i privremena skrb, ali isto ne dokazuje da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 3. listopada 2013., bio ograničeno poslovno sposoban. 8th Štoviše, navodi žalitelja upućuju na ništetnost ugovora, što nije predmetom tužbenog zahtjeva, jer je članku 276. stavku 1. ZOO-a propisano da je za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora. Ugovor koji bi sklopila osoba nesposobna za rasuđivanje bio bi ništetan, bez obzira na to što joj u vrijeme sklapanja tog ugovora nije u sudskom postupku sudskom odlukom bila oduzeta poslovna sposobnost. Dakle, za ocjenu pravne valjanosti ugovora bilo je potrebno provesti dokaz medicinskim vještačenjem radi ocjene da li je S. T. imao poslovnu sposobnost za sklapanje ugovora ili ne. Ukoliko isti zbog bolesti nije bio poslovno sposoban ne bi bio valjan ugovor o prodaji, on bi bio ništetan a ne pobojan, kako se to traži tužbenim zahtjevom.
9th Drugi žalbeni razlog odnosi se na prekomjerno oštećenje u svezi sa omjerom cijene i vrijednosti nekretnine koja je bila predmetom prodaje. Člankom 375. stavkom 1. ZOO-a propisano je da ako je između činidaba ugovornih strana u dvostrano obveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati.
10th Nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje K. M., dipl. ing. građ., od ožujka 2016. utvrđeno je da je tržišna vrijednost predmetne nekretnine na dan 3. listopada 2013. iznosila 120.749,01 eura.
11th Iskaze svjedoka I. K., J. R. i V. J. prvostupanjski sud ocijenio je istinitim jer navedeni svjedoci iskazuju potpuno istovjetno o događaju o kojem imaju neposredna saznanja, posebice o dogovorenoj kupoprodajnoj cijeni i isplati iste te opisuju na koji način je došlo da prodaje nekretnine i sklapanja kupoprodajnog ugovora. Iz iskaza tih svjedoka prvostupanjski sud je utvrdio da ne postoji subjektivni element prekomjernog oštećenja, da tužitelj nije znao niti je morao znati za pravu vrijednost nekretnine. Naime, nesporno se radilo o derutnoj nekretnini, koju je raniji tužitelj pokušavao prodati preko agencija i nakon dvije godine mu agencija nije uspjela prodati nekretninu, pa se obratio I. K., koji mu je pomogao u pronalaženju kupca. Utvrđeno je da je raniji tužitelj pregovarao o cijeni od 70.000,00 eura, a kasnije su dogovorili cijenu od 60.000,00 eura, koju je tuženik i platio. 12th Dakle, nije osnovan niti drugi žalbeni razlog - prekomjerno oštećenje, jer ne proizlazi da prednik tužitelja nije znao za pravu vrijednost nekretnine, već je istu, s obzirom na derutno stanje, prodao za cijenu za koju je mogao naći kupca.
13th I odluka o troškovima postupka je pravilna, utemeljena na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.), pa kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo, žalba žalitelja odbijena je kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda, po članku 368. stavku 1. ZPP-a.
U Puli-Pola 3. lipnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Biljana Bojanić, v.r.
